Anto Zirdum: KOMPATIBILNI ZA SLOBODNU LJUBAV

U najkraćem, moglo bi se reći, da sam sa 40 godina bila ambiciozna docentica na katedri za ekologiju na Fakultetu genetičkog inženjeringa u drugoj zoni. Nekada bi se reklo da sam usidjelica – stara cura. Ledična. Nisam glupa, dapače, ali nisam ni ružna. Naravno, ne bi se moglo reći ni da sam ljepotica. Nisam lezbijka, mada nemam ništa protiv ljudi drugačijih seksualnih orijentacija. Jesam posvećena karijeri ali nisam radoholičarka. Volim ljude, druženje.

U mom dosjeu stoji da sam potpuno racionalna, odmjerena, odvagana, predana ciljevima svoje ekološke struke, ali i stranke lokalne samouprave. Slobodno vrijeme mi je osmišljeno do posljednje trunke i u tada sam se jedino i osjećala slobodnom. Boravak u prirodi, proizvodnja organske hrane (pa i zabranjene) druženje s ljudima koji imaju slične preferencije. Naravno, u mom rasporedu je bio i partner, prijatelj s beneficijama. Imala sam puno tih partnera koji nisu voljeli raspored, kao preferirali su spontanitet u odnosima. Iznenada te nazove i predloži da se družimo. Nekad bi mi to poremetilo radne planove ali iz obzira prema partneru prilagodila bi svoj raspored.. NO, lagala bi da potajno ipak nisam maštarila o ljubavi i romantici, o neobuzdanosti i nesputanosti, snažnim osjećanjima, strasti, pa i vjenčanici… No, kada ste politički ili društveno aktivni, predani poslu i karijeri, zaneseni idealima kako spasiti svijet i učiniti ga smislenijim, onda vam jutarnje umivanje spere i ta male tragove snatrenja s ogledala duše.

Ideolozi NGS-a, njegovi tvorci osnovali su Stranku Globalne demokracije skraćeno kao SGD promijenili su stari svijet koji je bio u potpunom ćorsokaku. Bila je to planetarna stranka i pobijedila je u svim onodobnim državama i državicama i to plebiscitarno. Time je svijet spašen od katastrofe i nastala je diktatura globalne demokracije, koja je djelovala uglavnom u interesu korporacija.

Tvorci NGS-a i takozvane savršene globalne demokracije u kojoj nitko nije mogao uložiti veto,  odmah na početku suočili su se s problemom kako ustrojiti najviše predstavničko tijelo zemaljske tada 8 milijardite populacije raspoređene u 8 zona kao nižih ustrojbenih jedinica od kojih je svaka imala 64 izborne jedinice. Svaka izborna jedinica ili ti regija davala je po jednog stalog člana globalne skupštine, a svaki od tih je imao tri zamjenska člana u slučaju smrti, bolesti ili druge nemogućnosti da dođe na globalnu skupštinu  GA (Global Assembly )  koja je uvijek morala imati 512 poslanika i nije se mogla početi održavati ako  nije bilo svih delegata.

GA je imala osam sesija godišnje. Jedna se održavala uživo i to u Atini gdje je bilo sjedište generalne skupštine, a ostale su se održavale on-line.

Prvi problemi su nastali kada se učilo da zone, a ni izborne jedinice nemaju istu gustoću naseljenosti, pa čak ni približno isti broj stanovnika ili ti glasača. Tada su Globalisti shvatili da ne smiju pali u zamku totalitarnih režima, Sami su stvorili svoju opoziciju Stranku lokalne samouprave poznatu kao SLS.

Na prvim dvostranačkim izborima, Globalisti koji su do tada imali plebiscitarnu podršku, vjerovali su da SLS neće osvojiti više od 5% glasova. No, dogodilo se neviđeno čudo. SLS osvojila je 48% glasova. Tada i nikada više. Korporacije koje su bile stvarni vlasnik demokracije su SGD uozbiljila. Stvorene su ogromne armije najboljih stručnjaka za upravljanje izbornom voljom i izbornim rezultatima. Najutjecajniji članovi SLS, naročito njihovi ministri, bili su ili kupljeni ili kompromitirani ili su misteriozno nestali, odnosno likvidirani

Na slijedećim izborima su imali oko 10%, a svih slijedeći izbora još i manje.

Tada je šačica najumnijih ljudi SLSa napisala Manifest antikoruptivne demokracije i projektirala način ustroja, komuniciranja i javnog djelovanja članova stranke u stvarno demokratskom duhu. Osnovna teza tvoraca manifesta je bila zapravo, da demokracija otvara put korupciji do te mjere da joj korupcija postane imanentna. Prosto rečeno da jedna drugu podrazumijevaju, a ta kola od dva paralelna točka vuku manipulatori, obmanjivači, opsjenari, oglašivači, propagandisti svih vrsta i fela dobro plaćeni od korporacija.

Ne treba biti vidovit i zaključiti da sam ja članica SLS-a. Obavještajno-ćudoredne i propagandističke strukture procjenjivale su da naša stranka ima od 100 do 200 tisuća članova i oko osamsto tisuća simpatizera. Mi u stranci znali smo da nas ima oko milijardu i da broj stalno raste, odnosno oscilira.

Zapravo, ove podatke mogli su imati samo članovi do šeste razine, a oni od sedme do dvanaeste mogli su znati samo ono što je oficijelne, mada su pretpostavljali da su to frizirani podaci.

Iz ovoga se lako može zaključiti da sam ja član na šestoj razini najmanje.

Ova činjenica da sam od dvanaeste došla do šeste razine vrlo je bitna, a nekako i znakovita. Naime, tada nekako izlazite iz ogromne anonimne populacije članova stranke i postajete pomalo javni, jer imate statutarnu mogućnost postati predsjednikom stranke. Čelnici se biraju iz druge, treće, četvrte i šeste razine. Stranačka konvencija se održava jednom godišnje. Svake godine za vrijeme karnevala neki kompjutor je odabrao 364 kandidata za predsjednika, a članovi prve razine od njih su izabrali 12 kandidata od kojih je svaki imao mandat od jedan mjesec.

No, nekako s usponom na šestu razinu meni se dogodilo nešto o čemu sam prestala i maštati. Ljubav. (To nisu podržavali stranačke oligarhije ni jedne stranke, a posebice ne NGS, jer se kosio s njihovim programskim ciljem ravnomjerne napučenosti cijele kugle zemaljske koju su provodili kroz projekt optimalne obitelji). Sve se može isplanirati, projektirati, realizirati po nekom planu, ali ljubav – ne zaljubljenost – e to baš ne može. Ispočetka nisam ni primijetila kako se kapljice ljetnog pljuska brzo skupljaju u veće pa u curke, pa u potočiće i ogromnu bujicu koja se skotrljala s brda ravnodušnosti i napunila vodotokove do vrha nasipa. Čak je prijetilo i da prelije. No, nasipi, ti bedemi ljubavi koja huči golemim koritom u ravnici, su bili čvrsti.

Prvo napuknuće tih nasipa koji su držali silu te bujične ljubavi, dogodilo se po saznanju da sam u popisu 364 kandidata za predsjednika stranke. Moj partner, zvat ću ga ON, iz razumljivih razloga koje će promućuran čitatelj odmah shvatiti, zatekao se u mome stanu te noći kada sam dobila kovertu ispod vrata. (Takve poruke nikada nisu dolazile pute e-maila i sličnih medija). On je bio u krevetu, a Ja sam se zadržala dešifrirajući poruku. Na kraju te najstrože stranačke tajne stajalo je da nikome, baš nikome ne smijem reći da sam jedan od kandidata za predsjednika stranke lokalne samouprave.

Tada neki kovitlac u moje misli uvuče najtamnije moguće oblake. Da se to dogodilo prije nego se porodila ta čudna magnetična zdvojenost, bila bi radosna i ispunjena ponosom, ali sad me uhvati strah da ću izgubiti ono što svemu daje smisao – ljubav.

On se probudio i nečujno pojavio na vratima dnevne sobe. Iako sam bila u sjenci vidio je moje lice i zastao.

Ljubavi, nešto si jako zabrinuta?!
Ne možeš ni zamisliti koliko.
Što se dogodilo?
Dogodilo se nešto značajno, ali o tome ti ne mogu ništa reći jer mi je zabranjeno da ikome bilo što kažem.
Pa ako je zabranjeno onda nemoj ni kazati.
Ali ja želim s tobom to podijeliti…Ne želim imati ikakvu tajnu koju s tobom ne mogu podijeliti. No, ovo je delikatno…Bojim se…

On priđe i zagrli me.

Postojala je nekad ispovjedna tajna, službena tajna, Hipokratova zakletva i mnogi parovi su živjeli u ljubavi a da nisu prešli tu granicu koja im je propisala profesionalna etika. Svećenici su svoje ispovjedne tajne nosili u grob. Ja te neću ništa pitati.
E pa ja nisam ni svećenik ni liječnik, a nisam ni odvjetnik. No, bojim se da ovo što moram tajiti ne ugrozi našu ljubav.
Našu ljubav ništa ne može ugroziti….
Ovo može, jer je opasno po život.
Onda pogotovu nemoj ništa reći…
Opasnost ostaje znao ti o čemu se radi ili ne znao. Zato sam dužna da ti kažem i zajedno odlučimo što i kako dalje. Nismo razgovarali o tome ali ti znaš da sam ja član SLS-a?!
Nisam znao ali sam pretpostavljao. Ja nisam član ni jedne ni druge stranke. Svakih izbora različito glasujem. Jednom za SGD, drugi put za SLS tako da me profileri ne mogu svrstati ni u jednu skupinu – reče On vrlo akademski.
Baš sam iznenađena. Nikada nisam razmišljala na taj način. Ili si za jednu ili za drugu opciju… Pa ne može čovjek biti za obje opcije.
Naravno, ali može biti ravnodušan prema obje. Može pokazati podjednaku udaljenost od obje, a to znači da uvijek postoji i treća opcija. Nešto kao nužni izlaz iz bezizlaza. Nekada je postojala opcija de ne izlazite na izbore. Sada svi moramo glasovati i dobili smo uređaj koji evidentira konzumiranje našega prava i mogućnosti, navodno bez da pobjednici znaju tko je glasao protiv njih. Budući da postoje samo dva gumba, a samo se jedan i to jednom može koristiti nema ni nevažećih glasova. Mislio sam da je moje lukavstvo jedinstven primjer, ali vrlo brzo sam otkrio kakao zapravo veliki broj slobodnomislećih ljudi isto razmišlja i postupa – oda on jednu svoju tajnu kako bi relaksirao situaciju.
Zanimljivo, radite opasnu rabotu potpuno bezopasno. NO, ovo je doista opasno -izrekoh odlučno i ispričah mu što je navuklo crne oblake.

Dok sam pričala On je mirno sjedio preko puta nje. Vidjela sam kako mu se tijelo ispravlja i učvršćuje a lice mijenja boje.

Doista delikatno i opasno. Mandat predsjednika je mjesec dana, a mandat kandidata je godina dana. Šanse da ti budeš među predsjednicima su 1:12.
Postoji li mogućnost da se nekako povučeš iz toga?
Već sam kandidat i iz toga se ne može povući osim ako umreš ili pogineš ili dobiješ tešku bolest.
Dobro, Što ako budeš imenovana za predsjednika te odradiš i to i izduraš zdrava i čitava godinu članova kandidata?
Na kraju mandata predsjednik a se vraća na početnu razinu, ako već nije bio kupljen ili likvidiran za vrijeme te godine. To znači da ga korporacije nisu imale razloga ni kupiti ni likvidirati, a oficijelna vlast mogu ga tek nakratko zatvoriti zbog proizvodnje neke zabranjene organske hrane ili alkohola.

On ustade i poče neurozno hodati po sobi. U glavi je slagao algoritam za praktično djelovanje.

Budući da smo sada u istoj opasnosti predlažem da se jedno vrijeme ne viđamo, a pogotovu ne sastajemo kod tebe. Ako već nisi ti ćeš biti pod strogom prismotrom, jal od svoje Stranke jal od obavještajnih struktura. Ako nas povežu i ja ću biti pod prismotrom. Nećemo se moći naći ni kod mene, a i to je baš rizično jer više nećeš imati ni mjesto za sakrit se u slučaju krajnje nužde. Elektronsku komunikaciju smanji na minimum, Broj moga mobitela izbriši sad odmah. Smiješ me nazvati samo ako je život u opasnosti, Ne otvaraj nikakvu poštu s dosad nepoznatih adresa. Za petnaest dana naći ćemo se u onoj špilji gdje smo se upoznali. Idem sada – reče on i krenu prema vratima.

Tu je stao i pričekao da ga stignem. Zagrlili smo se čvrsto ali u dodiru usana nije bilo one sočne topline. Nekako su djelovale kao promrznute.

Narednih petnaest dana ništa se posebno nije dogodilo u mome životu. Nisam primijetila da me prate, nitko mi se nije javljao, na fakultetu se sve odvijalo prema rasporedu. Ni članovi moje ćelije na šestoj razini nisu ništa organizirala jer nije bilo vrijeme za izlete. Nije bilo ni simpozija. No, nikada u životu nisam bila bezvoljnija, gotovo tužna, više zabrinuta, čak i izgubljena. On mi je nedostajao svake minute, i sve sam činila ne bi li ga nekako makar izdaleka vidjela. Analizirala sam svaku njegovu riječ. Gest, ton, pogled, kretnju… On je bio sedam godina stariji i imao je akademsku karijeru. Bio je u naponu snage, i zasigurno je trebao dogurati do statusa redovitog profesora, ali kao da nije bio dovoljno ambiciozan. Već dugo nije napredovao bio je još uvijek izvanredni profesor. U jednom trenutku sam ga doživila kao konformističku kukavicu, koji je pronašao najkomotniji obrazac da makar prividno očuva svoju ljudsku i intelektualnu neovisnost, i da je pred znakom prve ozbiljnije opasnosti podvio rep.

U jednom trenu postadoh razočarana. I tu je nasip nad bujicom naše ljubavi prvi put ciknuo. Poslije nekoliko dana te negativne misli koje su me pritisnule sa svih strana nekako me dovedoše do točke u kojoj se ledeni zid poštovanja počeo topiti. Naravno, dobro sam znala da ga ne smijem ni nazvati, ni slati poruke niti proći blizu njegova stana. Tri dana prije novog viđenja u jednoj špilji gdje smo se i upoznali i gdje su se članovi stranke često sastajali (zbog toga sam pomislila da je i on član neke ćelije na nekoj razini) jer je to bilo mjesto gdje je bilo dovoljno mjesta skrivenih kamerama i mikrofonima, sve te misli, sumnje, razočarenja su nestali i počela sam se radovati životu, radovati svome draganu, njegovoj toplini, zagrljaju.

Špilji kod koje smo se upoznali moglo se prići s više strana. Svi označeni putevi bili su pod video nadzorom, no postojala je jedna staza za planinare alpiniste i penjače po stijenama koju su rijetki koristili i jedino ona nije bila pod nadzorom, a na nekim mjestima mobitel nije imao signala, a bolje upućeni su pričali kao ni pametni sat na tim mjestima nije slao signal. On je znao za tu stazu i pretpostavila sam da će tim putem do špilje. I doista sustigao me jedan mlađi par koji se nije puno čudio što sam sama, jer tim putem nikada nitko ne ide sam. Kao da je i njima godilo odsutnost radoznalih pogleda, a vjerojatno su pretpostavili da zapravo i nisam sama na stazi. Dalo se primijetiti da nemaju mobitela a na rukama im nisam vidjela ni pametni sat. Pustila sam ih da odu i lagano nastavila za njima. Nisam znala je li On ispred ili iza mene.

Kada sam došla do prvog odmora, jedne stijene s udubljenjem u kojemu se moglo desetak ljudi skloniti od kiše, sjela sam. Tada mi je netko prišao i ogrnuo kabanicom s leđa. Njegove ruke bi odmah prepoznala. Okrenula sam se i pokušala da ga zagrlim, ali on me uhvati za ruku na kojoj je bio pametni sat. Pogledao je temperaturu, izvadio neki uređaj debljine ruke, nešto okrenuo, skinuo moj sat stavio ga na tu vještačku ruku i otišao iznad pećine. Očigledno ga je gore netko čekao jer se vratio bez sata i te ruke.

Prišao je bez riječi i utisnuo mi poljubac na usne. Držao me dugo dugo, ali kada me počeo pipati po leđima tražeći kakvo dugme ili izbočinu shvatih da mi zapravo tim poljupcem onemogućava da govorim a rukama traži uređaje za praćenje.

E sada možemo razgovarati – reče On pošto nam se usne razdvojiše.
Kome si dao moj pametni sat?
Ne brini, to su moji prijatelji. Oni će ga nositi do špilje i za nekoliko sati vratiti. To vrijeme imamo za sebe – reče i tek onda je primi u zagrljaj i poljubi kao žedni u pustinji kada se dohvati vode.

A kada se napojio on prostru kabanicu i polako je poleže po njoj…

Netko će naići….
Neće, na ulazu su moji prijatelji… – objassni On i već se nađe na meni…

Otimala sam se dok mi leđa nisu našla poziciju najmanjeg žuljanja i bockanja na tom neravnom kamenu. A kada se to trenje, stenjanje, probadanje i propinjanje završilo, kada su naša tijela ušla u svoju ljušturu, nisam mogla da ne pitam:

Tko su tvoji prijatelji koji nas čuvaju da se možemo predati a da to čuvari ćudoređa ne znaju, pa čak i ako nas prate?
Svi smo na neki način praćeni neprekidno. Pametni sat služi kao stalno upaljeni GPS i pratiteljima pokazuje kada spavamo a kada smo budni gdje se nalazimo. Nama pokazuje vrijeme, tjelesnu temperaturu tlak zraka, krvni pritisak, šećer u krvi i sl. Njima pokazuje jesmo li živi, a znaju odmah kada umremo jer tada se pali alarm. Svaki put kad skinemo sat s ruke za onoliko vremena koliko je potrebno da se on ohladi na temperaturu mrtvaca alarm će zasvirati tj. smatrat će nas mrtvima ili pak opasnima. Sigurno znaš da sam ja doktorirao na termo osjetljivim uređajima za praćenje. Napravio sam surogat ruku koja može osigurati tvoju tjelesnu temperaturu. Tu ruku sada nose moji prijatelji iz ilegalnog pokreta za ljubav.
Mislila sam da si i ti član SLS…I da si malo zavidan…
Vaša stranka štiti svoje članstvo od korupcije korporacija, jer one štite interese povlaštenih slojeva i svakoga tko radi protivno tome ili kupe ili uklone. Vi ste razvili sustav za zaštitu članstva od korupcije. Krijete identitet članova i njihove profile kako ih korporacijski lovci ne bi prerano ulovili. No, oni već znaju sve o tebi, a pitanje je dana kada će znati i da si kandidat. Već prvi sat prekršila si najsvetije pravilo da nikome ne kažeš da si kandidat.
Pa morala sam, ljubavi, tebi reći…
Nisi razmišljala da sam ja morebit špijun NGS, ili neke korporacije koja pravi programe optimalne obitelji?!
Nije mi palo na pamet tako nešto – reče ona iskreno, ali se ispravi i osvrnu oko sebe.
Ne kaže se badava da je ljubav slijepa. Sad samo nekako stvarnom vodstvu tvoje stranke, treba dojaviti da ti nisi za predsjednika, a da ne urušimo vaš sustav, a spriječimo i provalu u ilegalni pokret za ljubav.
Ljubav u ilegali. Baš čudno. Mislim diskrecija je uvijek bila vezana za ljubavni život…
Diskrecija je ranije bila vezana za tajne ljubavnike i preljubnike. Danas oni koji se stvarno vole moraju biti iznimno diskretni. No ilegalni pokret za ljubav ima svoje dalekosežnije ciljeve. Mi se ne borimo da spriječimo korupciju, nego da dokinemo tajne centre korporacijske moći i bogatstva. Moji prijatelji iz pokreta već duže vrijeme razmišljaju kako da preko vaše stranke proguramo novi zakon o dioničarstvu. Nama bi zapravo odgovaralo da ti budeš predsjednik i ugradiš to u program vaše stranke….
Čekaj, nemoj mi reći da si ti špijun vašeg pokreta i da je ova naša ljubav hinjena…- izleti moje razočarenje samo od sebe, a u duši osjetih kako je onaj čvrsti nasip ljubavi još malo ciknuo.
A neee. To je protivno našem temeljnom načelu. No, svi naši članovi imaju instrukciju da indoktriniraju svoje partnere bez obzira iz koje su stranke. I u SGD-u ima članova kojima se dogodi ljubav, mimo programa i protokola vezanih za optimalnu obitelj u optimalno naseljenom svijetu…
Što ako sam ja špijun u vašim redovima? – postadoh prgava, jer me iznervirala ta zakulisna zavrzlama koja se nadvila nad nešto što je meni bilo sveto.
Eh, osobe koje su sposobne da istinski vole, koje ljube slobodu, naprosto nemaju potencijala za špijune. Barem sam ja sklon u to vjerovati … – reče on ali primijetila sam kako se namrštio. I zabrinuo. Nisam shvatila da je nasip i na njegovoj strani tada malo napukao.
Dobro, što bih ja kao sada važan član stranke trebala progurati?
Pazi, tvorci NGS-a su sva gospodarska društva pretvorili u dioničarska. Zaposlenicima koji imaju 1o godina i više staža su podijeljene dionice, a starim vlasnicima ostavljen glavni paket od 51 %. Budući su zaposlenici često prodavali svoje dionice, stvarni vlasnici su ih otkupljivali i tako i dalje imali apsolutnu moć. Poslije je donesen ovaj zakon da nitko od tih stvarnih vlasnika ne može imati više od 30%. Tako su dvojica ili trojica opet upravljali korporacijom. E ta elita upravlja zapravo NGS-om. A ne generalna skupština NGS-a. Mi držimo da tu oligarhiju treba razbiti i upravljanje učiniti svrhovitom djelatnošću na dobrobit čovječanstva. Naravno, upravljačke strukture trebaju biti motivirane, ali ne pohlepne. Zato pokušavano progurati zakon o novom ograničenju maksimalnog broja dionica po pojedincu od 10%. Iako članovi pokreta ljubav u ilegali drže da je 3 % sasvim dovoljno, bili bi zadovoljni da se izglasa 15% u ovoj fazi.
Ne vidim bitne razlike u tome da trojicu sa po 30% zamijene devetorica sa po 10%. Sitni dioničari su tu opet nemoćni.
Naravno, ali treba osigurati da samo trojica mogu imati tih maksimalno 15%. A da ostali, srednji dioničari mogu kupovati i posjedovati do 3% dionica.
Opet ne razumijem zašto ne nacionaliziramo sve ova proizvodne korporacije kao što su zemlja i plodovi zemlje postali opće dobro…kao što je energija svima podjednako dostupna.
Zemaljska vlada je osigurala da kilogram brašna, litra mlijeka, litra ulja i kilovat struje isto koštaju za svakog stanovnika planete. No, svako malo zasipaju nas statističkim podacima kako je godina izdala, kako u nekoj regiji nisu ostvarili planirane prinose, i svako malo taj kruh od kilograma bude malo lakši. A kada to osjete stomaci onda je narod nezadovoljan i traži da i vlasdajuća oligarhija stegne svoj kaiš, a oni nisu baš radi tomu. Očigledno je da proizvođačima nedostaje motiva i ne natječu se da ostvare više već samo provode ono što je planirano bez zauzimanja. Zato moramo ostaviti krupne dioničare u igri, ali spriječiti njihovu pohlepu i samovolju. Dati im dovoljno da budu motivirani dobro upravljati, ali treba spriječiti monopole i malverzacije i svako smanjenje kompeticije. Globalne korporacije su dokinule stvarnu konkurencije te ostavile tek iluziju konkurencije među malim brojem konkurenata.
I meni i mojoj stranci jasno je da ove globalne korporacije drže sve konce u svojim rukama… No, pokušavam shvatiti kakve veze s njima ima ilegalni pokret za ljubav?
Slobodna ljubav. Nema ljubavi bez slobode a ni slobode bez ljubavi. Svi smo postali taoci diktature globalne demokracije. Ni jedna diktatura ne voli slobodnomisleće ljude. A ideja o slobodnoj ljubavi bez uplitanja softvera koji sparuje ljude onako kako to vlast očekuje, naprosto ismijava naša osjećanja, a romantiku smatra recidivom nekih starih vremena. Slobodna ljubav je najviše svetogrđe ćudoređu novog svjetskog poretka u kojemu je pojedinac tek statistička činjenica, dio skupa, ili nekog podskupa s minimalnim identitetskim odrednicama.
Pa dobro, kako smo dosada živjeli bez ljubavi, te slobodne ljubavi, ljubavi koja oslobađa od okova neslobode?
Pa živjeli smo kao robotizirani robovi, koji vjeruju računalnim programima. U slobodnom vremenu odeš na neku zabavu i sretneš nekoga privlačnog mladića. Čim saznaš njegov identitet odeš u WC upišeš njegovo ime u program za partnerstva i on ti odmah kaže je li to netko za tebe ili nije, jer poznaje i tvoje i njegove predispozicije. Nema upoznavanja, nema udvaranja, nema zavođenja. Nema ni zanosa a ni razočarenja. Nema suparnika, nema ljubomore. Nema osjećanja. Tek puko rješavanje pitanja usamljenosti i potrebe kojom upravlja nagon života i za koju nisu pronašli djelotvornu tabletu.
Ljubavi, nekako mi se učinilo da ti nemaš hrabrosti.
Hrabrost je individualna osobina koja se pokazuje na frontu na kojemu su neprijatelji vidljivi. Kada pojedinac prevlada vlastite strahove. No, ovdje fronta nema, neprijatelj je nevidljiv, krije se u svakom prijatelju. A neki čudni strahovi su nam usađeni još u majčinoj utrobi. No, sreća je da sve majke nisu dopustile da se njihova djeca vakciniraju tim strahovima. Moja majka je shvatila da jedino što biomedicinska tehnologija nije uspjela promijeniti, a to je da jedna žena mora nositi dijete 9 mjeseci. Uspjela je izbjeći jednu vakcinu i ja sam rijedak primjerak čovjeka kojemu nisu usadili strah od neposluha vlasti.
Hoćeš reći da ja taj strah imam – rekoh potpuno zbunjena.
To je sasvim izvjesno, osim ako ne postoji poseban protokol za one koji su prije rođenja predisponirani za vlast. A ako je to tako, onda moramo doista biti oprezni.
Vjerujem da si svjestan da si od ovoga trenutka ti u većoj opasnosti od mene. Zašto si mi to rekao?
Nisam da te zadivim hrabrošću jer si me to počela doživljavati kao konformističkog beskičmenjaka, nego… zato…. što vjerujem u ljubav…. Naprosto osjećam da vlast i moć neće bitno izmijeniti tvoj karakter jer te obuzela sila ljubavi…. – odgovori on ali glas mu je pomalo podrhtavao kao čovjeku koji osjeti blizinu opasnosti.
Kada se tvoji prijatelji vrate rastajemo se. Ne smijemo se viđati, nikako dok ovo ne prođe…. Nastavljamo živjeti kako je uobičajeno. Tvoji prijatelji iz pokreta neka me potraže svake subote u restoranu Ledic. Kada mi priđu samo neka se uhvate rukom za sat. Ja ću birati samo one koji za koje mi program javi da su kompatibilni za druženje – jednokratne veze. Oni će nam služiti za prenošenje informacije gdje ćemo se naći. No za svaki slučaj, ako ti javim da se nalazimo na mjestu našeg drugog izleta, ti dođi na mjesto trećeg susreta, Uvijek dodaj jedan na ono što bude u poruci. Predlažem da promijeniš adresu i nikada mi je nemoj reći, a svakako ne govori ni svojim prijateljima – izbiflah ovo kao dobro naučenu lekciju, ne znajući ni sama otkuda izroni taj arsenal opreza. Valjda iz onog iskonskog straha osobe koja želi sačuvati najvrjedniju dragocjenost koja se odnekud našla , kao dar vrhovne harmonije svemira, u škrinji moje duše.
Evo ih vraćaju se – reče on i brzo utisnu poljubac u moje usne.

Sve je išlo po planu. Poslije mjesec dana našli smo se na dogovorenom mjestu, slično kao i prvi put. Isto se ponovilo i narednog mjeseca. Svake subote sam izlazila s nekim od njegovih prijatelja. Odvela bi ih u stan i tek da ne bi bilo sumnjivo, ako nas prate, pomazili bi se, poseksali i više nikada nismo vidjeli. I On je također upražnjavao tu rutinu jer je taj koji je bio kod mene poruku prenio nekoj njihovoj prijateljici a ona onda njemu. No, trećeg mjeseca dogodilo se nešto čudno. Jedne subote u restoranu Ledic pojavio se tip apolonskog izgleda, uhvatio za sat, sjeo, Kada se identificirao ja sam otišla u WC i utvrdila da je kompatibilan za jednokratne veze. No, dok smo išli kod mene on stade u cvjećarnici i kupi mi najljepši buket cvijeća koji sam vidjela te s predivnim osmjehom mi uruči gledajući me tako umilno da sam zadrhturila od tog osmjeha. Uzvratila sam osmijeh misleći da je to sve dio predstave i da iza toga nešto značajno slijedi. Sve je išlo po uhodanoj shemi ali on se u seksu trudio, gledao me i polagano vodio do vrhunca. Znao je što kad treba reći, kako me uhvatiti, zadignuti i ljubiti moje dudice lagano ih grickajući. Malo mi je bilo čudno, ali godilo je. Dala sam mu poruku o mjestu susreta i on je ustao da krene. Na vratima me zaskoči…

Slušaj, ti si savršena ljubavnica, volio bih da se opet nađemo…Mislim, ako želiš….

Tada mi sve postade sumnjivo.

Kompjutor je pokazao da smo kompatibilni za jednokratne susrete…
Ma te bezdušne mašine znaju pogriješiti – odgovori on i naceri se. Te prije izlaska htjede još jednom da me poljubi. Jedva sam izmaknula glavu.

Instinkt mi je govorio da tu nešto nije u redu. Poslije nekoliko dana učini mi se da sam vidjela onog apolonskog tipa pred Fakultetom. Razgovarao je s jednom mojom kolegicom. Nisam odmah izišla, a on je otišao.

Tada sam osjetila napad panike. Znala sam da na zakazani izlet ne smijem ići. A što je bilo još gore ni njemu nisam mogla javiti. Uzdala sam se da će shvatiti što se dogodilo i izbjeći opasnosti.

Uglavnom, nikad ga više vidjela nisam. Naprosto je nestao i nitko nije znao gdje je. Na njegovom fakultetu su znali samo da je dobio premještaj negdje daleko. Ja sam postala predsjednica Stranke. Za moga mandata u program je uvrštena izmjena Zakona o dioničarima, a poslije nekoliko godina bila sam izabrana i u Generalnu skupštinu, i baš te godine taj zakon je izglasan. Cijelu tu godinu vodila sam kampanju da se u program za sparivanje doda kategorija – kompatibilan za slobodnu ljubav. Zvuči rogobatno ali i to je bio pomak. Meni je puno značio. Naravno, nikome kompjutor nije izbacio tu opciju, ali ona je stajala na popisu opcija.

Desetak godina poslije, ispod vrata uleti pismo u moj stan. Koverta je bila ljubičasta, a to je zapravo bila boja ilegalnog pokreta za slobodnu ljubav. Nije bilo ni adrese primatelja ni pošiljatelja. No, kada sam ugledala rukopis, srce mi zalupa kao mahnito. Zamalo se nisam onesvijestila. Samo On je imao taj starinski krasopis, kojega su današnji ljudi potpuno izgubili.

Ne brini živ sam. Negdje na sjevernom polu. Prebacili su me na univerzitet u Reykjavíku gdje studiraju svi stanovnici Grenlanda. Tu sam upoznao predivnu Eskimku, koja me je često vodila na daleki sjever, bespregledna snježno-ledena prostranstva. Njezina obitelj me naučila živjeti u divljini.

Inscenirao sam svoju smrt, davši sat nekom moržu da ga proguta. S ovom Eskimkom sam otkrio što je to slobodna ljubav, oslobođena svih stega osim uzajamnosti i zajedničkog podizanja obitelji. Sada imam drugi identitet, ali živim daleko od civilizacije doista slobodan. Imamo dvoje djece koja su oplođenje naše ljubavi. Znam da i ti čuvaš uspomenu na našu ljubav i živiš kako najbolje možeš u tom svijetu u kojemu je slobodna ljubav svetogrđe, kao i sama sloboda. Živim u nemilosrdnim uvjetima ali sam slobodan i ispunjen.

Pismo spali, nitko nam ne može oduzeti uspomene…Sloboda ima cijenu, ali ljubav nema.