Arthur C. Clarke: DEVET MILIJARDI BOŽJIH IMENA

9 Feb

bec katedrala

– Ovo je pomalo neobičan zahtjev – reče dr. Vagner, nadajući se da to ipak zvuči kao ograničena preporuka. – Koliko znam, to je prvi put u našoj praksi da jedan tibetanski samostan traži da bude opremljen automatskim serijskim kompjuterom. Ne želim biti radoznao, ali nikada ne bih ni pomislio da bi Vašoj, hm, ustanovi bio od koristi takav stroj. Da li biste nam ipak rekli što namjeravate s tim strojevima?

– Vrlo rado – odgovori lama, popravi malo svoju svilenu haljinu i pažljivo odloži priručnik, kojim se koristio za tekuću konverzaciju. – Vaš kompjuter Mark V može obavljati svaku rutinsku matematičku operaciju sve do deset brojeva. No, mi smo zainteresirani za slova, a ne za brojke. Zato bismo željeli da izmijenite kružni tok, tako da stroj otiskuje riječi umjesto brojki.

– Ne razumijem potpuno…

– To je projekt na kome smo radili u posljednja tri stoljeća. U stvari i duže, otkad je osnovan lamaizam. Možda je to Vama i Vašem načinu mišljenja strano, ali se nadam da ćete dobronamjerno saslušati moje razlaganje.

– Svakako.

– To je, u stvari, vrlo jednostavno. Mi upravo završavamo jedan popis svih mogućih Božjih imena.

– Kako molim?

– Imamo razloga da vjerujemo – nastavio je lama, ne zbunjujući se ni malo – da sva ta imena mogu da budu napisana sa samo devet slova abecede, koju smo mi izmislili.

– I vi ste na tome radili tri stoljeća?

– Točno. Očekujemo da će nam za dovršenje tog zadatka biti potrebno petnaest tisuća godina.

– Oh – dr. Vagner se malo zbunio. – Sada mi je već jasnije zašto želite da iznajmite jedan od naših najnovijih strojeva. Ali, kakva je svrha tog projekta?

Lama kao da je oklijevao i dr. Vagner pomisli da ga je možda uvrijedio. Ako je i bilo tako, to se uopće nije zapažalo po laminom odgovoru.

– Nazovite to ritualom ako želite, ali to je glavni smisao našeg vjerovanja. Sva ta brojna imena vrhovnog bića – Bog, Jehova, Alah i tako dalje, samo su nazivi koje su izmislili ljudi. A postoji tu i ozbiljan filozofski problem, o kome ne bih želio govoriti. No, među svim tim mogućim kombinacijama slova, pojavljuje se i takva, koju bismo mogli nazvati pravim imenima Boga. Sistematskim zamjenjivanjem slova pokušali smo da ih sve evidentiramo.

– Razumijem. Vi ste počeli sa AAAAAAA i radili sve do ZZZZZZZ…

– Točno tako, iako se mi koristimo posebnom abecedom. Nije nam bilo teško da tome prilagodimo električne pisaće mašine. Mnogo zanimljiviji problem bio je da pronađemo odgovarajući kružni tok, da bi se uklonile smiješne kombinacije. Na primjer, ni jedno slovo ne smije se pojaviti više od tri puta za redom.

– Tri? Vi svakako mislite dva puta?

– Tri, tri je ono točno. Mislim da bi predugo trajalo dok bih Vam sve to rastumačio, čak i kad biste razumjeli naš jezik.

– Vjerujem Vam na riječ – reče dr. Vagner. – Nastavite.

– Na svu sreću, biće vrlo lako prilagoditi vaš automatski serijski kompjuter tom poslu. Kada jednom bude ispravno programiran, on će mijenjati svako slovo po redu i otisnuće rezultat. Nama bi za to bilo potrebno petnaest hiljada godina, a mašini samo sto dana.

Dr Vagner je jedva bio svjestan šuma, koji je dopirao s Manhattna, duboko ispod njih. Sada je bio u jednom stranom svetu, u prirodnom svetu, u planinama koje nije stvorila ljudska ruka. Visoko gore, u zabačenim himalajskim predjelima, ovi monasi su sastavljali popis besmislenih riječi. Ima li ljudska glupost granica? No, on ne smije da dopusti da se opazi što je pomislio. Kupac je uvijek u pravu…

– Bez sumnje – odgovorio je dr Vagner – mi možemo da prilagodimo Mark V da otiskuje popis takvog karaktera. Mnogo me više zabrinjava postavljanje i održavanje kompjutera. Dopremiti ga u Tibet ovih dana nije baš tako jednostavno.

– To je naša briga. Sastavni dijelovi su dovoljno maleni da ih možete poslati avionom. To i jeste jedan od razloga što smo se odlučili baš za vaš kompjuter. Ako ga dopremite u Indiju, mi ćemo se pobrinuti za dalji transport.

– I Vi želite da angažirajte dva naša inženjera?

– Na tri mjeseca, koliko će trajati rad na projektu.

– U redu, dat ćemo Vam najbolje ljude.

Dr. Vagner je nešto zapisao na komadiću papira.

– Postoje samo još dvije stvari, koje bi…

Prije nego što je mogao da završi rečenicu, lama je izvadio komad papira.

– Ovo je moja potvrda o kreditu u Azijskoj banci.

– Hvala. To bi bilo sasvim dovoljno, što se toga tiče. Druga stvar je tako trivijalna, da se ne usuđujem ni da je spomenem, ali je vrlo čudno kako se po nekad na to zaboravlja. Kakav vam je izvor električne energije?

– Dizel generator, koji daje pedeset kilovata sto deset voltne struje. Postavljen je prije pet godina i vrlo je pouzdan. On je život u manastiru u mnogome olakšao, a bio je postavljen kako bi davao energiju za okretanje molitvenih valjaka.

– Svakako – odgovorio je dr. Vagner kao eho. – Trebalo je da odmah pomislim na to.

* * *

Pogled s ograde izazivao je vrtoglavicu, ali vremenom se čovjek na sve navikne. Nakon tromjesečnog boravka, Georga Henlya više nije impresionirala dubina od gotovo hiljadu metara do doline, u kojoj su se nalazila obrađena polja, kockasta kao šahovska ploča. Naslonio se na vjetrom izglačani kamen, gledajući mrzovoljno u daleke vrhove planina, čijih se imena nije ni potrudio da se sjeti.

Ovo je najluđa stvar, koju smo ikada počeli, razmišljao je. „Projekt Šangri La“, kako ga je krstio neki mudrac. Veće je nedjeljama Mark V izbacivao gomile papira sa škrbotinama. Strpljivo i nezaustavljivo, kompjuter je slagao slova, sve nova i iznova, u sve moguće kombinacije, iscrpljujući jednu klasu prije nego što bi prešao na novu. Kako se traka pojavljivala iz elektromagnetne pisaće mašine, monasi su pažljivo sređivali i slagali stranice u velike tomove. Još jednu nedjelju i oni će biti gotovi, hvala svevišnjem s toliko imena. Kakva je to mutna kalkulacija uvjerila monahe, da uzmu baš devet slova, a ne deset ili dvadeset ili čak stotinu, to George nije znao.

Jedna od noćnih mora mu je bila da će se plan promijeniti i da će Dalaj-lama proglasiti da se projekt produžava do 2060. godine, a to bi im priličilo.

George je čuo kako se otvaraju teška drvena vrata i Čak se pojavio na ogradi pored njega. Kao i obično, Čak je pušio jednu od onih debelih cigara, zbog kojih je postao tako popularan kod ovih monaha. Ti veseljaci su bili spremni da prihvate gotovo sva manja, a i neka veća životna zadovoljstva. Ipak, postojala je jedna stvar, koja je išla njima u prilog. Možda su bili malo luckasti, ali nisu bili puritanci. Ta njihova česta odlaženja dole u selo, na primjer…

– Slušaj me, George– reče Čak užurbano. – Načuo sam nešto, što bi moglo da nam natovari nevolje na glavu.

– Što se događa? Je li neki zastoj na mašini? To bi bilo najgore što bi moglo da nam se desi.

Tada zaista ne bi mogli da se vrate, a ništa ne bi bilo strašnije. Kako su se sada osjećali, čak bi i reklame na televiziji bile kao dar s neba. Najzad, to bi bila bar nekakva veza s kućom.

– Ne, nije riječ o tome. – Čak sjede na ogradu, što nije imao običaj, jer se plašio da ne padne u ponor. – Upravo sam saznao o čemu je tu u stvari riječ.

– Što misliš da kažeš time, pa mislio sam da mi to znamo.

– Svakako, mi znamo što to rade ti monasi. Ali, nismo znali zašto. To je najluđa stvar koju sam ikada…

– Pa, reci mi već jednom, ne okoliši – zagunđa George nezadovoljno.

– Dalaj-lama je bio sa mnom vrlo iskren. Znaš kako svako po podne upada u prostoriju kod Marka V, da vidi kako napreduju stvari. E, pa ovog puta je bio vrlo uzbuđen ili bar onako i onoliko koliko on a može da bude uzbuđen. Kada sam mu rekao da smo na posljednjem ciklusu, zapitao me onim slatkorječivim engleskim, da li sam se ikada upitao zašto oni to rade. Rekao sam „Naravno“… i on mi je tada sve ispričao.

– Hajde, pričaj i ne gnjavi toliko.

– Dakle, oni vjeruju kako, kada nabroje sva imena Gospoda Boga, a oni pretpostavljaju da ih ima devet milijardi, biće postignut Božji cilj. Čovječanstvo će stići do svog kraja i neće biti više nikakvog smisla nešto nastavljati dalje. Njihov će svet da završi, stigne do kraja i prestane da postoji. Zvuči pomalo kao nekakvo svetogrđe.

– Pa, što ćemo onda da počnemo, što da radimo? Da se ubijemo?

– To nije potrebno. Kada popis bude kompletan, na scenu stupa sam Gospod Bog i počisti stvar… i ništa više!

– Oh, razumijem. Kada završimo naš posao, biće smak sveta. Sudnji dan.

Čak se nervozno nasmija.

– Upravo to sam i rekao Dalaj-lami. I, znaš što se dogodilo? Pogledao me je popreko, kao da sam najblesaviji đak u razredu i rekao „Nema ničeg običnijeg od toga“.

George je malo razmišljao.

– To je ono što ja nazivam gledati šire na stvari – rekao je ozbiljno. – Ali, misliš da bismo mi morali da učinimo? Mislim da to ni malo ne mijenja stvar što se nas tiče. Najzad, mi smo znali da su oni malo luckasti.

– Ali, zar ti ne vidiš što bi moglo da se dogodi? Kad popis bude završen i kad ne zatrubi ona posljednja truba ili što već oni očekuju, lako može da se desi da okrive nas. Daje naša mašina kriva što nije dobro obavila posao. Ne volim ni malo takvu situaciju.

– Jasno mi je što misliš – rekao je George polako. – Imaš ti i pravo. Ali, takve stvari su se događale i ranije, znaš i sâm. Kada sam bio dijete, imali smo nekog suludog propovjednika, koji je govorio da će svet da propadne iduće nedjelje. Mnogo ljudi mu je povjerovalo, pa su čak prodali i svoje kuće. E, a kad se ništa nije desilo, nisu bili ozlojeđeni, kao što bi čovjek očekivao. Oni su samo rekli da je pop malo pogriješio i dalje su mu vjerovali. Mislim da neki još vjeruju.

– Dobro, to je bilo tada, ali ovo ovdje je nešto drugo. Mi smo ovdje sami, a njih je na stotine. Oni mi se sviđaju i biće mi stvarno žao kad se cijela stvar sruči na leđa Dalaj-lame. Kada se završi popis, onda treba okrenuti tri obredna valjka, koje se do sada nije smelo dirnuti i kad se i tada ništa ne dogodi… No, ipak bih želio da sam negdje na nekom drugom mjestu.

– Ja to želim već nedjeljama. No, ništa ne možemo da učinimo, dok ne istekne ugovor i ne stigne transportni avion, koji će nas odvesti odavde.

– Svakako – reče Čak zamišljeno – ipak bismo mogli malo da sabotiramo.

– Đavola bismo mogli. To bi samo pogoršalo položaj.

– Ne onako kako sam ja zamislio. Mašina će završiti svoj posao za četiri dana. Avion će stići za nedjelju dana. Dakle, pokvarit ćemo nešto, da bismo imali što da popravljamo upravo toliko dana. Ako dobro proračunamo, možemo da budemo dole na aerodromu u vrijeme kada budu posljednja imena izlazila iz mašine. Onda više neće moći da nas uhvate.

– Ne sviđa mi se sve to – reče George. – To će biti prvi put da napuštam nezavršen posao. Osim toga, to će im biti sumnjivo. Ne, ja ću ostati i prihvatiti sve što god bude.

* * *

– Meni se to ipak ne sviđa – rekao je nekoliko dana kasnije, kada su ih mali poniji nosili niz uski vjetroviti puteljak u dolinu. – I, nemoj da pomisliš kako ja bježim jer sam se uplašio. Jednostavno mi je žao tih jadnih momaka tamo gore i ne bih htio da budem tamo, kada ustanove kako su bili budalasti. Pitam se kako će to preboljeti Dalaj-lama?

– Čudno – odvratio je Čak – ali kada sam se pozdravljao s njim, činilo mi se kako on zna da mi bježimo. I nije ga uopće bilo briga, jer je znao da mašina radi glatko i bez greške i da će posao biti završen na vrijeme. A posle toga, za Dalaj-lamu nije bilo ničega. Posle toga   n i š t a…

George se okrenuo u sedlu i gledao gore uz planinski puteljak. To je bilo posljednje mjesto odakle se jasno video lamaistički manastir. Široka spljoštena građevina uzdizala se prislonjena uz planinu, silueta se ocrtavala uz sam vrh i stapala sa planinom, uz odbljeske sunca na zalasku. Tu i tamo, svjetlucali su otvori na prozorima, kao na nekom prekooceanskom brodu. Električno svjetlo, naravno, koje je dobivalo struju iz generatora kao i Mark V. Koliko dugo će ga još trošiti? George se pitao neće li monasi razbiti kompjuter u besu i razočaranju. Ili će mirno sjesti i opet početi  da izračunavaju.

Znao je Točno što se upravo ovog časa događa tamo gore, u planini. Dalaj-lama i njegovi pomoćnici sjede u svojim svečanim svilenim haljinama i pregledaju velike trake papira, što im donose mlađi monasi s električne mašine, teleprintera, i slažu u velike tomove. Niko ništa ne govori. Jedino se čuje planinski vjetar i kuckanje tipki mašine po papiru, jer je Mark V radio sasvim tiho i kao munja obavljao operacije stotine hiljada proračuna u sekundi.

– Evo ga! – viknu Čak, pokazujući dole u dolinu. – Zar nije predivan?

Bez sumnje jeste, pomislio je George. Rasklimani stari „DC 3“ stajao je na kraju piste, kao maleni srebrni leptir. Za dva sata, on će ih ponijeti u slobodu i u svijet zdravog razuma.

Na brzi dolazak noći u visokim planinama Himalaja već su se bili navikli. Na svu sreću, put je sada već bio mnogo bolji, a obojica su imala i ručne svjetiljke. Nema više nikakve opasnosti, samo je već postalo malo neudobno na leđima tih ponija, i hladno. Nebo je bilo čisto i prekriveno dragim, poznatim zvijezdama.

Dakle, neće biti nikakve prepreke da uzlete.

Počelo je sijevati, ali uskoro prestade. Ta ogromna arena, okružena visokim brdima, koja su sablasno bila osvijetljena sjajem zvijezda, nije pogodovala ovakvom raspoloženju. George pogleda na sat.

– Stići ćemo za jedan sat – doviknuo je preko ramena svom prijatelju Čaku. Onda je dodao zamišljeno. – Zanima me je li kompjutor završio posao? Sada bi bilo vrijeme.

Kako Čak nije ništa odgovorio, George se malo okrenuo u sedlu. Vidio je samo blijedo lice svog prijatelja, kako zuri prema vrhu planine s koje su se spuštali.

Visoko u brdima, tamo gdje je trebalo da bude lamaistički manastir, dizala se jarka svijetla baklji visoko prema nebu.

– Pogledaj – vikao je Čak – njihov svijet zaista nestaje, kako su bili i prorekli.

Dok su zapanjeno gledali u vrh planine, nisu ni opazili kako se zvijezde polagano gase jedna za drugom…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: