VIRUS 21 – KONKURS ZA KRATKE PRIČE 9. REFESTICONA

25 Mar

VIRUS 21 – KONKURS ZA KRATKE PRIČE 9. REFESTIKONA

Tema devetog Regionalnog festivala fantastične književnosti REFESTICON 21, biće Virus 21, kao omaž djelima Borislava Pekića, istaknutog književnika bivše Jugoslavije. Kako je saopštio organizacioni odbor, tema koja je obuhvatila cijeli svijet više od godinu dana sa pandemijom Korona virusa, je mnoge podsjetila i na Pekićev roman Besnilo, ali i druga djela fantastike ovog akademika, prozaiste, scenariste i dramskog pisca,koji je rođen u Crnoj Gori.

Ovo je prilika da realizujemo aktivnosti koje su ranije planirane za obilježavanje 90 godina od Pekićevog rođenja (1930-2020) i istovremeno pružimo autorima iz cijelog regiona dodatnu motivaciju i inspiraciju za povezivanje sa aktuelnom situacijom, navode predstavnici festivala koji sprovodi Radio Bijelo Polje.

Konkursi za kratke priče namijenjeni su autorima iz regiona i učenicima osnovnih i srednjih škola iz Crne Gore, a propozicije se mogu pronaći na veb portalu http://www.refesticon.com.

Realizator projekta REFESTICON 21 je Lokalni javni emiter Radio Bijelo Polje, suorganizatori su NVO Akademija društvenih nauka i JU Ratkovićeve večeri poezije. Pokrovitelj festivala je Opština Bijelo Polje.

  Propozicije konkursa za autore iz regiona

 1.Tema zbirke Virus 21;  

2.Na konkurs se mogu slati neobjavljene priče iz žanra fantastike;                                                           

3.Potrebno je da se kao motiv obradi virus, a radnja se može odvijati u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti; 

4.Priče mogu biti na crnogorskom, srpskom, hrvatskom ili bosanskom jeziku, (priče na slovenačkom i makedonskom ćemo prevesti u saradnji sa autorima);                                    

5.Preporučena dužina priče od 3 do 8 stranica, u Word-u (font Arial, veličina 12);                           

6.Priču treba poslati isključivo elektronskom poštom na adresu refesticon@gmail.comi to sa naslovom, imenom i prezimenom autora/autorke, kratkom biografijom (do 300 riječi) i kontakt podacima; 

7.Jedan autor/autorka može poslati jednu priču za čije autorstvo i odgovara;                                    

8.Autor/autorka dostavljanjem priče prihvata uslove konkursa i pravila festivala o objavljivanju priče;        

9.Rok za dostavljanje priča je 20.5.2021. godine;                               

10.Odabrane priče se ne honorarišu i ne dodeljuju se nagrade za najbolju;                                  

11.Izbor pristiglih priča će obaviti međunarodni žiri, dok će rezultati biti objavljeni prije održavanja festivala;  

12.Autori/autorke čije priče budu objavljene biće pozvani da predstave priču u skladu sa programom festivala i aktuelnom zdravstvenom situacijom;                                       

13.Odabrane priče će biti objavljene u zbirci ”Virus 21” koja će premijerno biti predstavljena na 9. Regionalnom festivalu fantastične književnosti REFESTICON 21, koji će se održati u Bijelom Polju.

Anto Zirdum: SUDBINA JE ONO ŠTO SE DOGODI

4 Mar

Desita je s nevjericom gledala u starog ratnika koji je  sa izvjesim tumačem snova i liječnikom Pantom zamijenio životni poziv. Čekala je da otac pita gosta kako se od ratnika preobrazio u liječnika.  Vendes je to pitanje, po svemu sudeći, držao neumjesnim, ali iz onoga što je stari ratnik ispričao dao se naslutiti odgovor.

Dok je govorio Stennas je često bacao pogled na veliki mač koji je u svojim koricama visio na zidu. Njegova srebrom okovana drška naprosto mamiše pogled neobičnoga gosta. Desiti to nije promaklo i nekako je slutila da će stari ratnik naći način da ga pogleda.

– Ovaj mač, čini mi se da je izrađen na sjeveru, gdje je napravljen i moj. No ručka je naknadno dorađena i urešena srebrenom žicom, negdje u južnim radionicama. Zato ne mogu odgonetnuti njegovo pravo podrijetlo. Mogu li ga pogledati?

Vendes, nekada glasovit ratnik koji se sa skupinom prijetelja (i izabranicom srca Donom, kćerkom poglavice Matrixa, koju je ukrao) povukao u nepristupačnu divljinu planine Zvijezde gdje su mirno živjeli, klimnu glavom.

Desiti nije promaklo ništa od cijele radnje; desna šaka se ovila oko ručke obazrivo kao kada se hvata zmija, a onda je lagano izvukao svijetlu oštricu iz korica, podigao mač ispred svoga lica i nijemo gledao u sjajno sječivo na kojemu nije bilo ni jedne običnom oku vidljive parnice. Tada Stennas spusti korice i palcem lijeve ruke prođe lagano, kao da miluje ženu, preko oštrice. Desitu prođe jeza, a starog ratnika obli neko rumenilo kao da je saznao neku tešku istinu.

– Ovaj mač je napravljen na istome mjestu gdje i moj, ali ovaj je bolji od svih mačeva koje sam vidio. On samo što ne govori – napokon progovori Stennas, a onda mahnu njime kroz zrak, brzo i lako kao da je pero, i prisutni čuše neobične zvukove koje nikada prije nisu čuli.

– Gdje je napravljen ovaj mač i gdje se nalazi Vaš mač? – upita Desita.

– Oba su davno napravljeni u zemlji Japuda. Moj mač je sada kod čovjeka s kojim sam zamijenio uloge. On je postao ratnik a ja liječnik i prorok. A koliko sam ja naučio proricati ovaj mač će proslaviti ženska ruka – odgovori kratko i ponese mač, koji je prethodno stavio u korice, prema Desiti.

Teški keltski mač, kojega druga djeca nisu mogla čestito ni podići, ona je držala u svojim rukama, ali ga nikada nije izvukla iz korica. Pogledala je u oca koji nije davao nikakva znaka, a onda desnicu stavi na dršku i u široku potezu izvuče iz korica. Bio je duplo teži od onoga kojega je otac dao iskovati za nju. Bez vidljiva napora diže ga visoko, kao što djeca dižu drvenu igračku. Držala ga je tako dugo dok nije osjetila kako mač srasta s njom, a onda ponovi sličan pokret kao stari ratnik. Zvuk nije bio onako resak, ali prisutni su čuli da je mač prošaptao.

– Desita kao da je rođena s ovim mačem – prekinu tišinu Stennas. – Ako dopustite ja bih je podučio kao se s ovakvim mačem ispravno rukuje.

Dona je htjela nešto reći, ali Vendes podiže ruku.

– Naš ste gost sedam dana i za to vrijeme možete vježbati djevojku. Poslije toga morate napustiti naš dom i naselje – reče odlučno Vendes, zadovoljan što je pronašao nekakav izlaz iz zbrke koju u njega i Donu unesoše roditeljski i starješinski osjećaji.

Poslije sedam dana Stennas je otputovao iz ovog naselja u visokim planinskim vrletima. Stražar s osmatračnice dugo ga je pogledom pratio dok je odlazio putevima koji su vodili na sjever. Nekoliko dana nakon njegova odlaska iz naselja neprimjetno nestade i Desite. S njom je, bez traga i glasa, nestao i Vendesov mač.

Desita je znala da će otac poslati potragu za njom i zato se odluči ići šumovitim predjelima..

 Potraga za Desitom nije dala nikakvoga rezultata. Dona je danima bila zabrinuta i nevesela te joj Vendes pokuša objasniti da su oni tu bili nemoćni.

– Ona je pošla za svojom sudbinom, tražiti svoj put. Ni ti nikoga nisi htjela poslušati nego si pobjegla za mnom…

– Ali…

– Nema ali. To je tako uvijek bilo i uvijek će biti. Svatko slijedi svoju životnu legendu.

*

Poslije izvjesnoga vremena u naselje stiže vijest o ratnici žućkasto-crvene rujovite kose koja je, zajedno s izvjesnim ratnikom-prorokom, stekla slavu  boreći se na strani pobunjenika sina kralja Argona. Ratnik-prorok Panto imao je oružje glasovitoga ratnika Stennasa, ali uz to oružje imao je i njegov stil borbe. Isti stil (po kojemu je Desita i prepoznala Pantu) i slično oružje, mač sa srebrenom drškom, imala je i crvenokosa ratnica. Nitko nije znao da su plaćenici  Triteutina sina Pinnesa imali istoga učitelja. No, oni su to znali i to je njima bilo više nego dovoljno. 

Panto i Desita počeli su ulaziti u legendu kao čudan par. Ne po tome što je ona bila crvenokosa a on prorok, već i po tomu što je to bio jedini par ratnika na čitavomu svijetu u kojemu su oba aktera potpunoma ravnopravni i što su se uvijek borili skupa. U svim situacijama oni su bili nerazdvojni. Tko bi izazvao jedno od njih dvoje već je znao da je izazvao oboje. To je ulijevao strah svakome ratniku slabe volje, a provocirao one koji su držali da od njih nema boljih. Za nekoliko godina glas o strašnim mačevaocima se raširio kao prstenasti val od kamena bačena u vodu. A taj izazov privlačio je razne probisvijete i ratnike, lupeže i prosjake, svekolike neradnike. Samo s jednim ciljem. Da se nađu u njihovoj blizini, jal da im ponude svoje usluge i prijateljstvo, samo da sudjeluju u podjeli plijena, jal da ih izazovu na megdan sa željom da im skinu glavu i tako povećaju svoju ratničku slavu.

Poslije poraza  vojske Dimitra Hvararina od strane rimskog brodovlja i Teutina samoubojstva Pinnes je napokon dobio krunu svoga oca. Sklopljen je kakav takav mir u kojemu su najviše profitirali Rimljani. Ratnici i plaćenici svih vrsta najednom tu postadoše suvišni. Panto i Desita se odmaraše u jednoj ribarskoj kućici na obali, jer nisu imali ideje kuda bi dalje, a i trebao im je odmor da Panto na sebi isproba svoj čudotvorni melem za rane liječeći posjekotinu iz posljednje bitke.

– Rana mi je sasvim fino zacijelila – samozadovoljno će Panto mažući svjež ožiljak na nozi melemom od zmijske masti, meda i Ahilove trave, kojega je malo liječnika i ljekarnika znalo spraviti.

– Hvala Aresu i rimskom Marsu i našemu ilirskomu Armallusu i svim drugim bogovima rata, što se ovaj jednom završi. Tek sada vidim da su ratnici samo oruđe u rukama moćnih. Ovo više nije život za mene, izgubila sam vjeru u smislenost ratovanja – mudrovaše Desita dok je s Pantom ležala na plaži gledajući prema pučini.

– U pravu je bio Stennas, kada je svoj mač zamijenio za moje lijekove. Uz svu čast i slavu ovo je poziv bez dostojanstva.

– Sad nam se pružila šansa da nestanemo s ovog poprišta u kojemu smo zanimljivi samo pustolovima …

– Već duže vrijeme razmišljam da prodamo naše oružje i nestanemo iz ovoga svijeta gdje se stvaraju legende od kojih, kao da su prokleti, nitko nije umro u krevetu.

– Oružje nećemo prodavati. I sam znaš da bi onaj tko kupi tvoj ili moj mač, a ne dobije obuku jednoga Stennasa, odmah izgubiti glavu. Svi će misliti da je to oružje dobio na megdanu otkinuvši nam glavu… – objasni mu Desita, a to je zapravo značio uvod u nešto što nije znao. – Odjeću ćemo promijeniti, a oružje sakriti od pogleda, jer ono može trebati našoj djeci…

– Čijoj djeci?!

– Našoj… Izgleda sam trudna.

– Bogovi su tako htjeli. Hvala im… – reče Panto a onda je uhvati za glavu i poljubi onim poljupcem kojim se ljubi netko s kime se produžava vrsta. – To je dugo čekani znak, najbolji i najpouzdaniji znak da čovjek počne drugačije, odgovornije živjeti, živjeti za nekoga a ne samo za sebe. Sad sam napokon shvatio da  je Stenas uzeo sudbinu u svoje ruke kada je mač dao meni. S mačem u ruci sudbina je ono što se dogodi, a uvijek se dogodi da čovjek ili mlad pogine ili ostane bogaljm i do starosti se pati i to za nečiju krunu. Kad kruna promijeni glavu shvati da se uzalud borio.

– Idemo u Zvjezdangrad. Mene tamo čekaju roditelji a ti poslije toliko godina lutanja, više nemaš svoga zavičaja – reče Desita i poče se spremati u sasvim novu odjeću, širu i lakšu od one koju je nosila kao ratnica.

Alma Zornić: KATIL

3 Feb

  • Možeš li pokušati ponovo? – lice žene u bijelom bilo je u blagom grču. Moćnice ne pokazuju emocije. Nikada.
  • Molim te! –  taj glas. Rijetko su govorile, skoro nikako.

            Bijela boja odore dokaz je njene moći. Izgubljeni pogled uprt ka zemlji, prikriveni strah u purpurnim očima nije išao uz ledenu Bejaze. One ne traže pomoć, one ne nude pomoć. One su Tanrilarov trepet i Bujukov strah. Iz njihovih usta ne izlazi: „molim te“.

Možda je zamka? Još jedan test odanosti? 

          Povukla me je dublje u podzemni tunel, i tek kada je bila u potpunosti sigurna da smo sasvim sami, vještim potezom bičage, kratkog noža, napravila je rez na mome dlanu i tu zagurala malenu spravu, ne veću od zrna graška. Bijele imaju nevjerovatnu moć zacjeljivanja. Kada me dodirnula hladnim jagodicama, rez je nekim čudom nestao. 

  • Spojeni smo varlikarom. – rekla je službeno, brišući krv sa kratke oštrice. 

            Zrno na dlanu se pomjeri, purpur u njenom desnom oku zasvjetluca. Osjetim kako joj srce u grudima tuče, i da postali smo jedno biće. 

           Trudeći se da me ne dodirne, metalnu karticu sa ispisanim serijskim brojem 2011 i imenom Kurta objesila mi je oko vrata. U potpunosti sam shvatao njen oprez, jer moj se miris teško skidao sa odjeće. U javnosti, navlačili smo čelične oklope na sebe i skidali ih tek kada bismo ostajali potpuno sami. Na trenutak, i ja sam osjetio zamamni ženski miris. Blago cvijetan, opojan, stegao mi je nosnice. Srećom, na vrijeme se povukla unazad. 

            Postojala su pravila u toplumu, kojih se radi sopstvene sigurnosti moramo pridržavati. Učili smo, da ugodni mirisi otupljuju istančana čula lovaca, ako ih udišemo isuviše često, postajali bi beskorisni, bezvrijedni. Degersizi. 

  • Sve što ti treba za put, u hafizi je. 

            Hafiza je memorijska kapljica, koja je visila oko moga vrata. Tu su se nalazile upute, ali i odgovori na svako postavljeno pitanje. Aktivirala se samo na Bejazinu komandu. Objašnjavala mi je. Taj zvuk, ton ženskoga glasa postajao je umilna simfonija u mojim ušima, ako progovori još jednu jedinu riječ, poludjet ću. Srećom, otišla je ubrzo. 

            Poslije nje ostala je tama, slabašani dašak proljeća i maleno zrno u mom dlanu.

***

             Kurt 2011, sam ja, a dlakavi stvor što leži do mene je Kurt 2034. Boja našega reda je gri, siva, takve su nam i oči. Mi smo Zaman Askerleri, tajno oružje nepobjedivog Tilki carstva i poslušni robovi u rukama bijelih moćnica. Živimo sa ostalim Kurtima u suru, čoporu, na izolovanom ostrvu Cukur. Cukur je jedino mjesto bez jakih mirisa i glasnih zvukova.

            Treći u kapsuli, koja se kretala ka Via Lactei,  je komutan Sahin, glasnik princa Olumsuza I. Naša destinacija je planeta Zemlja. Nekada davno, prije dolaska Besane noći, pojedini dijelovi zelene planete, bili pod vladavinom crnih Katila i Muhtesema II.

           Kažu, Besana noć je odnijela naše anne, oca, braću i sestre. Odnijela je i cjelokupno sjećanje na prethodne živote. Rekle su, živimo od časa kada je velika Nabize po drugi put udahnula nefes u naša tijela, i da postojimo samo da bismo služili njima, bijelim ženama.

           Sahinove zelene oči vide u potpunom mraku. On može osjetiti i ono što je skriveno u ljudima, prepoznati laž. Zbog te sposobnosti i neutralnog tjelesnog vonja, krenuo je na put sa nama. 

Kurt 2034, gromada od 150 kilograma mišića i mesa imala je drugačiji zadatak, trebao je pronaći ljude koji su se sporazumijevali kus-dilom, skoro izumrlim jezikom ptica. Ako znaju da cvrkuću, možda mogu i da lete. Takvi, bili bi savršeni vojnici Tilki kraljevstva. 

           Prva stvar koju smo naučili na Ana-akimu su jezici. Poznavao sam 176 izumrlih jezika, većinu smo mi ubili, stotine životinjskih i skoro sve žive u vasioni.

           Kuskoj selo nalazilo se u kišnom i planinskom dijelu sjeverne Turske. U to zabačano mjesto bilo je nemoguće sletjeti. Grmalj je skinuo oklop sa sebe i jednostavno skočio u vodu. Kurti su bili i vješti plivači. 

              A nas dvojica, vuk i soko, nos i oči, uspjeli smo tek iz trećeg pokušaja spustiti letjelicu na Darivu. Šumovite litice rijeke Miljacke poslužile su nam kao savršeno skrovište. Ne znajući šta me čeka, spreman na njenu zamku, s oprezom sam kročio na čvrsto tlo. Pretrčali smo Koziju ćupriju i utabanom stazom sporijim tempom krenuli na zapad. Maleni grad u kotlini okružen brdima i planinama dozivao nas je jutarnjom bjelinom sebi.

           Klima na Zemlji je drugačija nego na Kanavaru, zrak je znatno gušći i moje disanje bi bilo nemoguće da nisam imao ugrađene filtere u nosu i plućima. Prilagoditi se i opstati, drugo je što smo morali znati na Ana-akimu. Fizički, slični smo ljudima, a blaga transformacija za nas nije predstavljala problem. Morao sam se naviknuti i na vremenske razlike, dan i noć mijenjali su se isuviše često i brzo. S tamnim staklima čudnoga oblika na očima, prateći Bejazine upute i natpise na cesti, brzo smo stigli na željeno mjesto, Sarajevo. 

           Sarajlije, tako su se nazivali, nisu imali pravila u toplumu, društvu, a i jezik kojim su govorili im je bio malo čudan. Gužva, šarenilo i galama, izrazi na ljudskim licima, dokaz su koliko su nazadovali za nama. Zbunjivale su me sve te boje, ružni odjevni predmeti i raznolikost, različitost među jedinkama. Isuviše toga svega za moje osjetljivo nepce. 

  • Uklopi se! – progovorila je deseti dan otkako smo sletjeli na Zemlju.
  • Uklopi se! – ponovio je i komutan Sahin, otpijajući gutljaj žućkaste tečnosti iz ogromne krigle. On se dobro uklapao sa lokalnim mještanima, uživajući u hrani, piću i razgovoru.

            Podigao sam i ja čašu, nazdravio sa rošavim konobarom i zaprepastio se. Sarajevsko pivo je čudno uticalo na mene. Od njega sam veoma brzo mijenjao ćud, postajao neko drugi. Utopi se! Otupio od alkohola pogledao sam u ogledalo i vidio sebe kako se smiješim. Smijao sam se, a da toga nisam ni svjestan. Smijeh na Kanavaru strogo je zbranjen. Emocije su stvarale razdor među redovima. Kada bi ti dvonogi stvorovi samo znali da jedna misao uzvišene ratnice može pokoriti desetine neposlušnih vojnika. Prolazili su dani, sedmice, a mi smo i dalje čekali na njen signal. Mislio sam da je zauvijek nestala iz moje glave. Nadao se da je tako. Ali …

           U jedno neobično tiho ljetnje popodne, mir nam pokvari krakati galamdžija. Već zamišljam kako kuštravca golim rukama trgam na komade i iste te komade bacam gladnim aslanima, kada mi na uho zaškripa Sahinov glas. 

  • Smiri se!

            Mašući šarenim listićima, s ogromnim kezom na licu, obučen u žuto, mladić priđe i nama dvojici, te spusti papir na sto. Žuta boja je boja Ogretmena, a suhonja mi nije izgledao pretjerano pametan. 

  • Dođite na dernek! Biće pive, kobaja… bit će ludilooo…. – prodera se mućak i odskakuta niz ulicu. 

           Prvo bih mu iščupao jezik, zube, a zatim… Sahin me prijekorno pogleda. Alkohol je definitivno negativno uticao na mene. U posljednje vrijeme, od njega, sve tmurnije i crnje misli prolazile su mi glavom. Čim sam pročitao šta piše, kuglica ispod kože se pomjeri. Iskreno, nije me bilo briga šta se dešavalo toga dana, ali pitao sam radi nje.

  • 16. avgusta je otvaranje Sarajvo film festivala! – konobar mrzovoljno odbrusi, brišući umazani šank.  – sedam dana gnjavaže i pijanih faca.

            Ponovila je „molim te“ i „idi“. Bez naredbi i hladnoće u glasu. Te tri riječi zvučale su poput zamke. A i da me nije molila, otišao bih na otvaranje, toga… nečega. 

***

            Prateći kolonu ljudi i dim s roštilja, vođeni mirisom hrane i parfema, stigli smo do platoa Narodnog pozorišta. Komutan Sahin udaljio se od mene kod prve trafike. Očaran Zemljankom širokih bokova, odlučio je poslušati naredbe s matične planete i uklopiti se na sve moguće načine sa Sarajkama. Priznajem, i meni su bile privlačne. 

  • Uklopi se! – šapnula je tiho, skoro nečujno.

            Nije mi trebala dva puta reći, potegao sam gutljaj iz limenke i krenuo za gomilom ljudi. Gurala me naprijed, navodeći kuda trebam poći. Mogla je vidjeti, čuti sve što i ja. Osjetiti vonj tjelesa oznojenih ljudi. Vriska, galama, mirisi, okusi. Prepunim uličicama treštala je vesela muzika, pilo se, jelo i plesalo.

  • Stani! – naredila je kratko.

           Stao sam kod Tašli-kana. Ostaci drevne građevine impozantnog izgleda, podsjetili su me na naše Mrtve dvore, mjesto gdje smo spaljivali heroje. Stari kamen odisao je prošlošću, na izdaju, predaju i na laž. Osjećao se i slabašan trag pobjede. Ni to nisam želio znati, ali prolivena krv pričala je svoje. Od mrtvih se nisam mogao sakriti ni da sam htio. Baš kao ni od nje. 

  • Uživaj! 

           Tijelo mi se njihalo u ritmu glasne muzike. Pij! Hladno pivo, i još piva. Pleši! Plesalo sam, pomjerao ruke i noge, zabacivao glavu, opuštao mišiće i razbijajući vojničke stege filtrirao se u masu. Iako je alkohol čudno djelovao na mene, nastavljao sam ga piti. I sve bi bilo sjajno da me dašak proljeća nije trgnuo iz transa. Ona! To je bio njen miris. Nemoguće! Sanjam! Buncam! Ludim! Bejaze me vodila korak po korak, upravljala mnome kao sa drvenim lutkom i dovela me je do maloga parka. Odvela me pravo do…

             Djevojka u bijelom, okrenuta leđima, stajala je ispod okićene tuje. Razgovarala je sa prijateljicama. Prišao sam im. Djevojke se okrenuše i upitno me pogledaše. Zapanjen, u čudu buljio sam u prelijepu mladu ženu. Bila je to Bejaze, ali i nije. Smeđi uvojci razbacani preko preplanulog lica, male bore u uglovima punih usana pripadale su starijoj verziji moćnice. Izgubila je puprur u očima, a mjesto njega, plave šarenice svjetlucale su na mjesečini. Nježno biće, duge raspuštene kose znatiželjno me ispitivalo modrim pogledom. Čekala je da kažem nešto, a ja sam čekao na zapovjednicu u sebi. 

            Bejaze otključa karticu oko moga vrata i naredi da se spojim. Čuo sam je, disala je ubrzano i gubila dah.

  • Smiri se… uzmi hafizu u ruke  i… – reče smirujući nas oboje. 

           Pokušavao sam podići šake, dohvatiti hafizu i završiti prokleti test. To je zbog alkohola, ponavljao sam i stajao kao ukopan, nemoćan, ne čineći ništa. Unutarnji poriv da joj se oduprem bio je jači od mene. Na Ana-akimu vježbamo držanje kontrole nad našim tijelima i mislima, i moram li reći, da su Kurti i u tome najbolji bili.

  • Spoji se! – požurivala me isprekidanim glasom. – Brzo!

           Ruka mi sama poleti ka Zemljanki. Onoga trenutka kada je djevojka osjetila moj dodir, naš, njen dodir, ukočila se. Osmijeh na ljepuškastom licu potpuno se zaledi. Kada je progovorila, buka oko nas je utihnula. Čuo sam samo nju, djevojku u bijeloj haljini.

  • Jesi li to ti, sestro? – upita oprezno pipkajući moje lice.

           Glas starije sestre bio je snažniji od čitavog hora bijelih moćnica. Pričala je bez prestanka, zapitkivala, a ja… ja sam gubio razum i tlo pod nogama od čarobnog mirisa i  njenih nježnih dodira. 

  • Mila moja – čuo sam sebe kako joj odgovoram. – došla sam da te vodim kući.

            Sestrinska bol zbog razdvojenosti i sreća nakon pronalaska, parala je njihova srca. Željele su biti skupa, a ja sam potajice priželjkivao nečiju smrt, bilo čiju. Više od svega. Alkohol je kriv, pravdao sam sebe uživajući u nijemoj patnji dvije razdvojene, pa ponovo spojene duše. Ko bi rekao da moćnice imaju srca? I zar imaju sestre? Čuvši moje mračne želje i pitanja na koja nemam odgovora, ona u meni shvati da nisam spojen za hafizu i da gubim kontrolu.

  • Pusti joj ruku i prikopčaj se!

             Nisam je puštao, udahnuo sam duboko u sebe, znoj sa vrele ženske kože, puštajući da me stihija ludila nosi.

  • Ne slušaj je! – naravno da sam je slušao.
  • Reci joj da ušuti! – šutio sam ja umjesto nje.
  • Naređujem ti! – naredila je, ali kasno.

           Privukao sam dugokosu crnku, stisnuo je uz grudi i pomilovao joj čelo. Nije se opirala, misleći da to čini njena sestra. Zagrljeni, izgledalo je kao da plešemo na mjesečini.

  • Test je završen! Pronađi Sahina. Vrati se na letjelicu! – naredbe i još naredbi.
  • Molim te! – moćnice ne mole, ova je molila. 
  • Vodi me kući! – molila je i druga. 
  • Pusti je! – govorile su obje u isti glas. – pusti me njoj.

           Ovo je zamka! Test! Vrištale su moje zatrovane misli. Plava boja, boja je Degersizisa. Oči bezvrijednice i bijela haljina uzvišene nisu išle jedno uz drugo. Ako je ovo samo igra, zašto osjećam nesnošljivu potrebu da mladoj djevojci pregrizem grkljan? Žudio sam da je rastrgam na komadiće, izvadim oči iz njene lobanje, iskrckam sve kosti u krhkom djevojačkom tijelu. Zašto se ovako osjećam? Ovo ne može biti zamka!  Ni Bejaze nisu tako okrutne.

  • Zbog čega si me poslala u ovu misiju?– upitao sam je  u očajanju. – Zašto baš ja? 

            Nije mi htjela odgovoriti. Uhvatio sam ovu drugu za vrat i odigavši je visoko iznad zemlje protresao je jako. Ječala je bolno, dok sam se ja ježio od zadovoljstva. Istog časa začuh ljutit odgovor u svojoj glavi:

  • Šta je tu neobično? Posao tragača je da traži i ti si pronašao ono što sam tražila od tebe!

            Znam da nije neobično, ali bilo je i drugih Kurta, boljih od mene. Nisam odustajao, moram saznati zašto se ovako osjećam. 

  • Spoji se na hafizu!

           Pokušavala je povratiti kontrolu, uplašiti me s prijetnjama. Protresao sam ponovo mladu djevojku, ovoga puta jače. Napokon dođoše i te riječi na red, a za njima, ostatak ponora.

  • Samo ti možeš da osjetiš izgubljenu Bejaze! Tvoj njuh je veliki dar, ali i smrt za nas! – poslije prvobitnog šoka, uslijedila je kratka stanka. Potom, nastavila je da sipa so na ranu. 
  • Boja tvoga reda je sijah, crna, takve su ti i oči… 
  • Ne, to nije istina, ne može biti istina. – procijedio sam zaprepašteno.
  • Ti si… Ti si… 
  • Katil! – uzvišena zaplaka. Plač je zabranjen na Tilki, kažnjavao se smrću.

           Katili su nestali u Besanoj noći, izgubljeni u Kanli pustinji. Oni su umrli kada su pokopana naša sjećanja. Ja nemam majku, sestru, oca i brata. Mi nemamo krvne srodnike. Bejaze  su uzvišene. A  ja… mi… ko sam?

  • Ja sam Kurt 2011, moja boja je gri! – ponavljao sam, stežući tanki vrat nemoćne žene. Pustit ću je još malo da priča, a onda … 
  • Ja sam Zaman Askerleri! Postojim da bih služio… – mrmljao sam pijano, a u dubini  svoga crnoga srca znao da to nije istina. 
  • Reci joj ko si! – preklinjala me ledena Bejaze. Ako joj kažem, ušutit će obje i sve ovo će nestati.
  • Neeeee! – vrisnuh iz sve snage. Bijes u meni je rastao, a glad postajao neizdrživ.
  • Vojniče, izgovori svoje ime! – naredila je posljednji put. 

           Stege između nas popustiše, varlikar puče. Bejaze nestade iz moje glave. Ubio sam je mislima. Znam. Začuh glas mujezina, crkveno zvono, smijeh omladine. Bljesak groma iznad Trebevića vrati mi sjećanja. Ja sam, ja jesam… one su sve što želim, što sam želio, i što ću ikada željeti. U grču sam otvorio čeljust i zagrizo topli vrat djevojke u bijelom.

  • Pa ti .. ti.. si.. – plavooka zahropta gušeći se u sopstvenoj krvi. 
  • Katil! – završio sam ja umjesto nje. Izgovorio sam tako glasno svoje ime da se Baščaršija stresla do temelja.
  • Dah mi je Tanrilarov trepet i Bujukov strah! – podižući ruke uvis, spustih zvjezdano nebo na Šeher. 
  • Ja sam Ilk i Son! – muzičari sa bine popadaše na zemlju, a drvo pod kojim sam stajao iznenada planu. 
  • Prvi i posljednji! – samo treptaj moga oka bio je dovoljan da Bosnu prekrijem vječitom tamom. 

***

     Rekle su da postojimo od onoga trenutka kada su Nabize po drugi put udahnule nefes u naša tijela, i tu smo da služimo njima. Rekle su: mi nemamo majku, oca, braću i sestre. Lagale su, a laž se na Kanavaru kažnjavao smrću.

            Ime mi je Kara ruh Katil, predvodnik, a neustrašive zvijeri što stoje iza mene su moja davno zaboravljena braća. Boja našega reda je sijah, crna. Takve su nam i oči. Mi smo Zaman Askerleri, vremenski vojnici nepobjedivog Tilki carstva. Gospodari smo Kanavara i apsolutni vladari cijeloga svijeta. Hranimo se krvlju i strahom uzvišenih bijelih moćnica.

Priča objavljena u časopisu Ubiq 26

Ljiljana Tadić – Adžamić: KOFERI NAŠIH PUTOVANJA…ŽIVOTOM…

24 Jan

KNJIŽEVNI KUTAK

/ Recenzija zbirke kratkih priča “KROZ KLISURE” Jasmine Hanjalić/

Koferi naših putovanja…

Životom…

Ispričana ljudska priča nije ništa drugo do sjećanje, njeno zrcaljenje u komadićima drugih metatekstualnih uranjanja i preplitanja. Priče Jasmine Hanjalić preslikavaju taj pisani misterij, tu škripu pera iliti zvuk tipkovnice u jednu priču o ljudskoj želji da se ispriča osjećaj, proživljaj, no prije svega to je potreba da se uvjekovečeno na papir, nerijetko katarzično, zanavijek podari čitateljevu uhu, oku i srcu.

Prekrasni milozvučni opisi “mokrog aprila”, “plahovite rijeke” oživljavaju tako iz sjećanja naratora u trenutku ispovijesti ili pripovijedanja, jer se u ovom tekstu identificiralo to nerijetko uskovitlano a suobraženo osjećanje subjekta i objekta. Te granice se međusobno isprepletene jedva naziru jer je forma pripovijedanja u prvom licu suoblikovana ispovjedna proza te ulazi u kanon pokušaja pripovijedanja suobjektivizacije i obratno. No, kako ionako sve završava u subjektu, u njegovu viđenju priče, u svemu je i nazočna, pomalo subjektivna…

View original post 580 more words

10 najčitanijih SF pjesama na blogu SCAVACON za 2020.

2 Jan
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
  1. Mirjana JEZILDŽIĆ: : JAHAČ S BIJELOM KRUNOM
  2. Ivan VOLIĆ: DA BI UJUTRO VRIJEDILO USTATI
  3. Nikola ŠIMIĆ Tonin: : ŽIVOT U VRIJEME KORONA VIRUSA
  4. Nijaz RUJANAC: BAT MAN
  5. Vernesa MANOV: GODZILIČNA VIROZNOST ČOVJEČANSTVA
  6. Sanja STRUKAR KRIŽANAC: GENERALNA PROBA DIKTATURE
  7. Jasmina HANJALIĆ: RUKE MOGA BRATA
  8. Miljenka KOŠTRO: : SUBJEKTIVNE OBJEKTIVNOSTI
  9. Goran ĆURČIĆ: KOMETA
  10. Tatjana MILIVOJČEVIĆ: U MENI

10 najčitanijih priča na blogu SCAVACON u 2020. godini

2 Jan

10 najčitanijih priča  na blogu SCAVACON za 2020

  1. Ranko Rajković: HODOČASNIK
  2. Vedrana ČOLIĆ: PUTEM PREDAKA
  3. Dinko OSMANČEVIĆ VESNA I DIVKO
  4. Alma ZORNIĆ: MOJA MORANA
  5. Božena VOLIĆ: VJEČNOST RUJEVINE RUJNE
  6. Sanela PIRANIĆ: IGRA
  7. Boris MIŠIĆ KORITA
  8. Miloš MIHAILOVIĆ ČETIRI LICA BOGA: O IZGUBLJENOJ MONOGRAFIJI VESELINA ČAJKANOVIĆA
  9. Anita MARTINAC: ZORA
  10. Adnadin JAŠAREVIĆ: BUNAR ŽELJA

Sve priče osim prve su iz zbornika Scavacon 2 što ima logike.

Mirjana Jezildžić:DJEČAK SA SEDAM SVIJEĆNJAKA

20 Dec
smartcapture

Mjesec je provirivao kroz grane hrasta kitnjaka. Pun mjesec. Na rubovima crven, na široj površi blijedožut, a na jednoj četvrti   imao tamne neke mrlje ili kratere-dječak nije prije vidio takav mjesec. Nije znao  na što sluti…

Kroz prozor je jasno vidio kako polagano klizi i sad će se skriti za visoku kulu od oblaka.

Obasjao je na trenutak sobicu, ležaj i dijete od deset ljeta. Već dugo leži na postelji. Bolestan. Ne može ustati od vrtoglavice i nemoći. Ne može upaliti svoje svijećnjake, a ima ih sedam.

Ne može dohvatiti svoju knjigu  koju je uvijek rado listao pred san uz upaljenu svijeću.

Korice su bile malo oštećene, ali listovi su ušiveni  čvrsto koncem i dobro zalijepljeni. Dječak je  na prvoj stranici volio  promatrati mliječni put i sazviježđa…Kumova Slama, Veliki  Medvjed i sedam Vlašića. Na koricama su bile iscrtane mape na kopnu…i morske struje  obilježene strelicama. Na zadnjoj stranici poredane planete po elipsastoj putanji. Najveća zvijezda Sunce.  I sjajna  Zvijezda  Danica,. Dječak je znao čitati….Merkur, Venera, Zemlja, Mars…,,.Planet Venera sija noću  sve do zore, ,kazivao je djed, ,,jer Sunce prođe s drugu stranu Zemlje i mi vidimo  osvijetljenu Veneru, pa smo je nazvali Zvijezda Danica.”

Djed mu je darovao ovu knjigu i poučavao ga strpljivo, s ljubavlju.  Dječak sklopi oči i uzdahnu. Djeda već dugo nema, otišao je na nebo.

Stara knjiga pisana je  mjestimice rukopisom, slova su bila čudna. Malo je bilo tiskanog teksta, više shema, karata, slika. Na trećoj stranici je poprsje žene, dugog vrata, lijepog uskog lica i visoke kape na glavi, kao kruna. Možda kraljica. Dječak nije znao…nije bilo imena .

Djed je knjigu pronašao u zemlji. Na rubu Brijega gdje su bile čerge. Tog dana obrađivao je vinograd i plugom izorao knjigu čim je pružio prvu brazdu.

Stara Romkinja, koje su se svi u čergi bojali, vidjela je da djed iz zemlje vadi neobičan zavežljaj. Kad ga je pred njom razmotao imao je što i vidjeti. Nekakva stara knjiga a u njoj je bio špil karata. Kad je stara vračara vidjela špil oči joj se užariše nekim neobičnim sjajem. Počela je moliti i kumiti da joj da te karte jer samo ona iz njih zna nepogrešivo vidjeti sudbinu. Prije nego je počela kleti i proklinjati starac joj dade karte, da za uzvrat ona njemu iz njih pročita sudbinu.

Vračara je dugo  prevrtala i slagala karte i zabrinuto gledala u dječaka: – Ovaj ti  dječak Tibor neće dugo!  Evo, u veliku provaliju pada, pa se diže, pa pada… ne valja ti karta, mali.

Djed je htio opsovati, ali znao je da staroj vračari svi vjeruju i ne raspravljaju se s njom i njezinim proricanjem.  Pogledao ju je molećivim pogledom… kao da traži neku zaštitu za unuka.

Stara čarovnica ustade i ode do svojih kola. Ubrzo donese neku vreću i iz nje izvadi sedam svijećnjaka, te stavi pred djeda.

  • Evo, ta knjiga i ovih sedam svijećnjaka bi mogli pomoći…Samo knjigu treba naučiti čitati… – rekla je starica ustala, tri puta pljucnula i otišla.

I čerga je uskoro otišla.

Tibor je bio zdrav i bezbrižan dok je djed bio s njim. Stara čarovnica ništa nije govorila o tome da će djed brzo preseliti, ali poslije tri godine djed je umro.

Dječak Tibor sada  nije imao nikoga. U maloj kolibici na Brijegu živi sam. Ponekad ga obilazi  djedova sestra, jedini živi rod, starica iz doline koja je znala čitati razne knjige te je njega i djeda naučila da protumače slova i riječi iz knjige. Navrate i dobri ljudi, uglavnom drvosječe.

Ove jeseni  bolest mu pritišće grudi. Teško diše. Ne može ni stajati, izgubio snagu. Popio bi čaj od lipe i  pojeo komadić kruha… Drugo ništa. Ni stara pratetka više ne dolazi. I nju su noge izdale.

Jedne večeri dok je tonuo u komu u svojoj glavi oćuti nekakav glas. Napregnuo se da shvati što mu unutarnji glas, sličan djedovom,  poručuje i napokon razazna da mu zbori: Tibore, uzet ćeš knjigu i ovih sedam svijećnjaka.  Upali svih sedam svjećica. Stavi ih na sedam mjesta na jednakoj udaljenosti od stola. Otvori knjigu  na 77. stranici, vidjet ćeš točkice i neka slova. Kad spojiš sve točkice crtama, ugledat ćeš znak, svjetlost će ga lijepo obasjati. Zapamti znak!  I prati dobro. Isti taj znak čekaj da se pojavi na nebu u vrijeme punog mjeseca. To je taj čas. Upali jedan od sedam svijećnjaka i kreni u pećinu iznad Brijega. Ako ti Zli duh utrne tvoj svijećnjak, upali svijeću u drugom svijećnjaku , ne osvrći se, samo hodaj. Hodaj  uskim hodnikom sve dok ti vjetar ne utrne i zadnju svijeću.. Ne gledaj ni lijevo ni desno, čuvaj zadnji svijećnjak. Tvoja sestrica zmija obavit će ti ruku i svijećnjak, ali ti je poznaješ, nećeš se bojati. To je čuvarica našeg doma, živi ispod praga…zmija Zenka...

I glas iz tame nestade.

Dječak je bio  vrelog čela, prevruć. Potom ga tresla groznica. U kolibi je bilo hladno i mračno.

Vani je sniježilo. Vatru nije mogao upaliti. Umotao se u vuneno ćebe. Drhti. U prsima hropac.

I kandže grebu niz ždrijelo.

Knjiga!? Trebalo bi vidjeti znak…Ali, knjiga je u kovčegu ispod kreveta. A sedam svijećnjaka…mogu se pronaći, djed ih je spremio u… negdje u ormarić.

Ponovno je utonuo u gusti mrak. Teški kapci nisu dopustili da proviri na mjesec kroz prozor.

Dječak je buncao, okretao se, disao teškom mukom.

Niti na javi, niti u snu,  ali Tibor je vidio samoga sebe.  Vidio je sebe u nekim međuprostoru svijesti.  Hoda.  Probija se s mukom kroz uski hodnik vlažne, mračne pećine, a posljednja svijeća u svijećnjaku dogorijeva. Nije mogao dalje. Pao je ničice. Djede, je li to kraj? Uzmi me k sebi. Mrtav sam.

Tibore, ustani! Poviče  hrapav i snažan glas.

Tibor se trže. I za čudo, ustade, oslanjajući se na hladan kamen.

Uzmi jutanu vreću na kojoj stojiš. Tibor je bio uplašen. Uzme vreću, no u taj čas utrnu se svijeća u svijećnjaku.

Dječak se sav strese od straha, hladnoće…Ali odluči ići dalje. Napravi samo nekoliko koraka i dođe do kraja  hodnika.

– Uzmi  i ponesi koliko želiš. Tibor se jako iznenadi što kamen progovori. Nakupi u vreću nekoliko kamenova veličine prepeličinih jaja.

I u strahu da se kamenje ne obruši i zatrpa  ga,  okrene se, prebaci vreću preko ramena, podigne sa tla onaj svijećnjak pa polako natrag. Na pola puta, srećom, upali se čudom onaj svijećnjak. Osvijetlio je svaku krivinu i malu zelenkastu zmiju pred izlazom smotanu u kolut.

Kad je Tibor izašao na čistinu, svitalo je. Tanka magličasta koprena  još je obavijala drveće.

  Sunce se rascvjetavalo na horizontu. Veliko, rumeno, toplo!

Sjede i zaplaka od radosti.

U vreći je bilo sedam pravih, pravcatih zlatnika jajolika oblika. Ušao je sa svojim blagom u kolibu sav ozaren. Pronašao je djedovu knjigu. Na stranici 77. vidio je nejasan crtež. Na sredini otvori, i napokon shvati kako se čita ta knjiga i što znače riječi. Sasvim jasno je pisalo:  Kraljica Teuta sakrila je u pećinu zlatnu kvočku i sedam zlatnih jaja. Tko pronađe skriveno gnijezdo, bit će zdrav i bogat. Zaštićen od zmija otrovnica, od groma i munje, od koplja i mača, od žalosti i bolesti.

Tibor je otvorio oči. Novi dan.  Bolest je nestala kao rukom odnesena. Potpuno je ozdravio. Sretan i radostan trčao je u Dolinu da dobroj starici, svojoj pratetki, jedinom živom rodu, ispriča kako je stekao ogromno bogatstvo.

  • Najveće je bogatstvo da si naučio čitati jedno staro pismo  kojim je ispisana velika mudrost – reče stara pratetka, rijetko pismeno žensko čeljade na njemu poznatom dunjaluku.

SCAVACIN 1 – besplatne knjige

2 Dec

Zbirka SF&F priča i pjesama besplatno

1 Dec
Image

priprema se zbornik SCAVACON 2

26 Nov

O Duhu i njegovim Moćima

ex. O Umu i njegovim Igrama... Umjetnosti, Religiji, Filozofiji, Znanosti... i Književnosti!

Beleg

fantastika kratka priča aforizam haiku

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

SCAVAcon

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

KNJIŽEVNI KUTAK

Jasmina Hanjalić, Sarajevo

O Duhu i njegovim Moćima

ex. O Umu i njegovim Igrama... Umjetnosti, Religiji, Filozofiji, Znanosti... i Književnosti!

Beleg

fantastika kratka priča aforizam haiku

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

SCAVAcon

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

KNJIŽEVNI KUTAK

Jasmina Hanjalić, Sarajevo