Adnadin Jašarević, DRUŠTVO TRAGAČA, ZORO, Zagreb, 2011.
Mnogi mislioci današnjice lamentiraju o sudbini knjige, a nakladnici gotovo da plaču, jer u ovo doba recesije, knjiga kao tržišni proizvod je doista najmanje kurentna roba. Bojazan da će knjigu od papira, tu ukoričenu memoriju, zamijeniti elektronička knjiga, odnosno da će knjige biti na elektroničkim čitačima i e-bibliotekama, definitivno je odbačena, ali je svakako otvorila čitav niz pitanja vezanih za sudbinu knjige. Naime, čini se da je knjiga kao masovni proizvod, kao produkt tzv. visokih naklada, izgubila bitku, ali danas je sasvim jasno da oslanjanje samo na e-knjigu kao medij nosi goleme rizike. meni se već dogodilo da sam na jednoj web stranici predstavio i postavio pjesme 300 pjesnikinja (izbor od po tri pjesme i kratku biografiju sa kratkim osvrtom) i da je to jednoga dana u djeliću sekune, nestalo. Deset godina moga rada je palo u vodu jer neko nije platio neku sasvim sitnu taksu i stranica je ugašena. Dok smo svi mi u lancu shvatili što se događa, isteko je i onaj rok čekanja i sada je povratak bio skup koliko i rad iznova. E da to sve nije blo otiskano u prigodnoj knjizi odnosno najbolji dio toga moga desetogodišnjega rada, onda ni osnova za rad iznova ne bi bilo jer naprosto ne mogu ponovno potrošiti deset godina rada za to, a ni to nitko nije platio pa da imam ono što se zove stvaran motiv. I eto, dolazimo do toga da će se knjige u neposrednoj budućnosti raditi u malim nakladama kao neka memorija sigurna od neke zločaste ruke koja će izvršiti neki srujni udar i obrisati sve memorije i sve elktronički zapisane knjige, s vjerom da nikakvi spaljivači knjiga neće uspjeti pronaći sve primjerke ovih lako zapaljivih i dobro gorivih produkata – knjiga od papira. I napokon smo shvatili da pravi život knjige upravo u kombinaciji medija. Male naklade na papiru (vrlo je to ekološki) a velike na e- čitačima.
To opet otvara neka nova pitanja gleda autorskih prava, manipulacije takstom i t d. ali ovdje više nećemo o tome. Naime, Adnadin Jašarević je vrlo lucidno otišao u budućnost u kojoj je doista nestalo električne energije i sva silna memorija čovječanstva je uništena…. pa i ljudi su u takvim uvjetima u izumiranju…. Naviknuti da klikom miša ili neke slične spravice dođu do riječi, do znanja, do misli, do recepta koji im treba, ljudi su zaboravili na knjige… Knjige su za njih postale kao arheološki artefakti iz davnog prošlog doba, ulomci keramike za koju ne znamo ni tko ju je napravio ni tko ju je razbio…. Osim rijetkih arheologa koji nekom svojom logikom tumače i pronalaze kodove za tumačenje zapisa na pločicama ispisanim klinastim pismom
Postapokaliptične vizije nisu rijetke u suvremenoj literaturi, a na filmu pogotovu, ali Adnadin svoje tragače za rijetkim sačuvanim knjigama po ruševinama civilizacije vodi u avanturu punu opasnosti koje vrebaju od gotovo dehumaniziranih kanibaliziranih skupina koje se instinktivno nastoje održati na zagrištu civilizacije o kojoj ništa ne znaju, jer ne znaju ni čemu služe knjige, a sigurno ne služe za jelo. A ljudi koje ne znaju da se iz knjiga uči, a nemaju među sobom pripovjedače koji će ih učiti kroz priču, zapravo postaju vrsta bliža životinji nego svojoj ljudskoj biti, a ljudska bit upravo se najbolje prepoznaje u književnosti, jer, kako reče Heidegger – ono o čemu filozof samo muca, pjesnik s lakoćom pjeva. A Jašarevićev pijev o potrazi za izgubljenim znanjem je jedna impozantna tvorevina u tankom sf romanu, koje se ne bi postidjele ni veće književnosti od ove naše.
SCAVAcon 