Ranko Rajković:HODOČASNIK

13 Jun

 

Susret je ugovorio povjerenik putovanja. Razgovarali su kratko, na ivici šume, uz put koji je vijugao prema manstiru. Složili su se da prvi dio hodočašća prođu zajedno. U pogodnom trenutku, na nekom od raskršća putnik-zamjenik će se odvojiti i sam nastaviti ka Svetoj zemlji. Redovnik će krenuti u drugom pravcu usrdno se moleći ne samo za čovjeka koji će umjesto njega putovati ka Hristovom grobu već i za sve druge ljude koje će na tom putu srijetati i zajedno s njima prolaziti kroz razna iskušenja. Moliće se svakog jutra i svake večeri da Bog poštedi njegovog putnika od oluje i groma, od razbojnika, od zmijskog ujeda, od razvratnih žena i bolesti …i da mu pomogne da srećno stigne do Golgote.

Putnik-zamjenik preuzeo je časnu obavezu da se na svetom grobu pomoli ne samo za duše porodice svog finansijera, grešnog redovnika koji ga tamo šalje, već i za duše sve njegove manastirske bratije, redom, po spisku koji mu je redovnik uručio. Putnik-zamjenik potvrdio je, preko posrednika, već dato obećanje da će iz Svete zemlje donijeti komadić časnog krsta, koščicu nekog sveca ili kakvu drugu relikviju i predati ih na čuvanje manastiru za što će dobiti dodatnu nagradu.

Da će se pridržavati svega što utanačiše pozvaše se na Boga kao svjedoka, potom stegoše ruku jedan drugome, bratski se zagrliše i rastaše. Putnik je iščezao u dubokoj tami šume. Redovnik se laganim korakom vratio u skute moćnih manastirskih zidina.

Iza redovnika je ostala najbezbrižnije prospavana noć u ovozemaljskom, varljivom životu. Probudio se veseo i snažan kao da je mlađi deset godina. Nije osjećao čak ni bol u deformisanim zglobovima lijeve ruke kojima su do juče bili potrebne vježbe da bi se pokrenuli.

Poslije jutarnje mise spustio se u manastirski podrum i u najtamnijem kutku potražio svoju dasku. Opkročio je, zaogrnuo habitom*, pažljivo uglavio nož u prorez i potegao kratki kanap koji izviri iz podzemlja. Daska se uspravila kao nadgrobni spomenik. Ispod nje se ukaza ćup sa žitom. Uronio je ruku u zrnevlje. Trbušasti, šumeći plodovi odavno dospjeli za brašno i hleb uliše dodatnu snagu prstima. Energičnim pokretom, istim onim kojim je nekada seljacima vraćao iščašene zglobove u ležišta, vadio rasklimatane zube njihovoj djeci, odsijecao glave pernatoj živini i kunićima u manastirskoj kuhinji, izvukao je kesu zlatnih dukata sa dna ćupa. Istog trenutka osjetio je neizmjernu sreću što će i sebe i manastir osloboditi velikog grijeha kada sadržaj kese prepusti povjereniku putovanja i unajmljenom hodočasniku. Mala braća su se zavjetovala na siromaštvo a u podrumu njihovog manastira ležalo je pravo bogastvo. “Kakvog li licemerja” s pravom bi mogli reći ljudi. Srećom niko nije znao za njegovu veliku tajnu, ni mala braća, ni seljaci, ni izvanjci koji su katkad konačili u manastiru.

Izvadio je jedan dukat iz kese prinio ga ustima i otpuhnuo žitnu prašinu sa njega. Pred očima su mu poput iskrica zasijali tegobni životi tokom kojih je ove dukate sticala njegova marljiva familija. S uspomenom na najbliže zasijala je i buduća slava koju će dukati obezbijediti manastiru kada u njega pristignu sakralne stvari iz Svete zemlje. Pomisao da će zlatnici koji su čamili u ćupu desetak godina uzdići ugled manastira i privući mnoštvo svijeta pod njegovo okrilje ispuni ga blaženstvom. Spustio je kesu na dlan i pomilovao je nježno, kao da polusmrznutog ptića vraća u život. Maloj braći koja su s pažnjom pratila njegove duge pripreme, sjutra će saopštiti da je kucnuo čas za polazak u Svetu zemlju.

“Moje putovanje bićeputovanje prema sebi i zauvijek “ reći će im poslije jutarnje mise. Zatim će otići da se oprosti od sebi bliskih ljudi iz sela ispod manastira. Umjesto da baci novčić povratnik** u manastirski bunar, odlučio je da cijeli dukat ostavi seljanima da ga se zajedno sa sviračima sjete u krčmi. Za sjećanje u crkvi pobrinuće se mala braća.

Poslednja karika u lancu priprema za hodočašće čekala ga je kod seoskog krojača. Naručio je pelerinu sa trideset i tri nabora. Šivenje putničkog ogrtača svojom simbolikom pobudilo je pažnju ne smo kod majstora i njegovih šegrta već i kod nekih budućih putnika. Pelerina je imala 33 preklopa. Svako od mjesta sa presavijenom, nabranom i prošivenom tkaninom pelerine odgovaralo je po jednoj epizodi iz života Isusova. Na poslednjoj probi, kada je potrebne stvari smjestio po preklopima tkanine, njeni rubovi sa svih strana zauzimahu jednak položaj. Visili su na lakat iznad zemlje. Bili su prilagođeni mjeri njegovog koraka, radilo se o odvažnom hodu ili hitrom trku, za slučaj da, ne daj bože, bježanjem mora spašavati goli život. Šešir sa širokim obodom, vrpcama privezan za leđa pelerine, već je bio blagosiljan u crkvi, kao i tkanina od koje je pelerine napravljena.Na hodočasničkom štapu koji je seoski kovač okovao željezom sam je izrezbario molitvu. Uradio je to i zbog sebe i zbog onih koje bi eventualno mogao povrijediti koristeći štap u samoodbrani.  

Poslednjih mjeseci često je boravio u selu, što zbog probanja pelerine, što zbog prikupljanja potrepština za putovanje, što zbog razgovora s ljudima koji su stekli iskustva na putovanjima. Inače najveći dio svog isposničkog života provodio je u skriptorijumu. Mala braća su prepisivala knjige a on ih ukrašavao slikama raznih biljaka, životinja, božjih znakova … Oko inicijalnih slova slikao je lisne preplete. Izdanci loze, masline, lovora, hrasta, nježne latice ruže, oštro trnje, žilave lijane verali su se uz početna slova čineći ih postojanim i odvažnim. Anđele bi obično smještao u vrhu poglavlja a slike koje opominju na grijeh i pad pri dnu. Jednom je u nedoumici kako da oslika početni pasus iz knjige “Razmatranja” umjesto onoga što je vidio u izvorniku pribjegao sopstvenoj viziji. Na pitanje što je Bog? Razmatranja su davala odgovor “Bog je dužina, širina, visina, dubina, trajanje”. Taj odgovor je trebalo popratiti slikom. Na slici je upotrijebio sve nijanse plave boje. Nanose boje snažno je zakovitlao prema središtu a onda u centar vrtloga naslikao mistično oko sa zenicom. Poslije niza ponovnih čitanja citata o sveobuhvatnosti Boga odlučio je da i u samoj očnoj zenici naslika novi plavi vrtlog sa novim okom i zenicom s vrtlogom u njemu. Braća prepisivači nijesu se bunili, zbog čega nije imao razloga da se pita je li pogriješio.

Redovnikova mašta i boje najljepše bi se razigravale na pasusima Starog zavjeta gdje je dočaravao scene trpljenja i iskušenja Mojsijevog naroda ali i scene izobilja koje ih je čekalo u obećanoj zemlji. Kada bi mu teške epizode iscrpile očni vid i gipkost prstiju napuštao je manastirske zidine i danima lutao po okolnoj šumi. U početku je na zelenilu odmarao oči. Zatim se savijao i prebirajući po travi pronalazio insekte, nježno ih uzimao u ruku i pažljivo posmatrao. Po grmlju i drveću tragao je za ptičjim gnijezdima … Svoje slikarsko oko napajao je i oštrio gdje god je bujao život. Nije Gospod uzalud rekao “Neka proklija zemlja zelenilom, travom sjemenitom, stablima plodonosnim i ptice nek polete nad zemljom i svodom nebeskim”*

Množili su se životi pred očima redovnika slikara a on sabirao utiske o njima kako bi ih prenio u skriptorij i pokušao oživjeti na stranicama svetih knjiga da bi bile što ugodnije očima za čitanje i srcu za molitve.

Redovnikove krupne nemirne oči potvrđivale su strast za slikom i bojom i u šumi i u skriptorijumu. Zato je između njega i prirode postojala mnogo neposrednija veza od one koju su mala braća gajila prema spoljašnjem svijetu. Mala braća su i dušom i tijelom pripadala Bogu a spoljašnji svijet je kao i svaka ljepota za njih bio prepun iskušenja. On je na prirodu gledao prevashodno kao na božije djelo. Kako ne vjerovati u prirodu, kako je ne voljeti, kako joj ne hodočastiti odgovarao je slikar redovnik maloj braći kada bi ga pitali zašto tako dugo izbiva izvan manastira. Što će kazati ljudi ako ih iste biljke, isto lišće, isti živi stvorovi sačekaju na stranicama knjiga koje čitaju? Pomisliće da je redovnik slikar lijenština, da otaljuje posao bez vjere u jedinstvenu ljepotu svakog božjeg stvora. “Lako je vama s riječima. Riječi su date jednom za sva vremena, a slike se mijenjaju. Ja moram pratiti tok tih promjena na isti način kao što vi pratite tok Božjih misli i djela prepisujući knjige” odgovarao je slikar redovnik. Noć uoči odlaska na hodočašće mala braća su večernju misu posvetili bratu slikaru kojeg iz milošte nazivahu Đotom.

Nadimak “Đoto” izgovaran je sa simpatijama ne samo među malom braćom u manastiru i pobožnim, siromašnim ljudima u selu podno njega već i po varošima cijele provincije. Đoto se pročuo , ne bez razloga, i među ljudima kojima na prvom mjestu bijaše novac, slava, moći užitak a ne vjera. Takvi su dolazili uglavnom izdaleka. Donosili su darove manastiru i raspitivali se za brata slikara. Kada bi im manastirski starešina omogućio sastanak s redovnikom slikarom oni su mu pripovijedali o sebi, svome porijeklu i svojim precima, o svojim poslovima i imovini, o svojim snovima i željama, o podvizima koje su namjeravali napraviti ili su ih, u slavu svoga potomstva, negdje već, napravili njihovi preci. Bilo je među posjetiocima ratnika i pjesnika, imućnih trgovaca i stočara, ali i izaslanika velmoža, vojskovođa, diplomata …Jednom je u punoj diskreciji s bratom Đotom razgovarao i visoki crkveni velikodostojnik za čiji se doček manastir posebno pripremao. Sve njih, brat Đoto bi pažljivo saslušao i srdačno otpratio. Zatim se povlačio u osamu kako bi po svježem sjećanju njihove porodične istorije, pregnuća i želje pretočio u jednu uzvišenu sliku. Pod Đotovom rukom rađali su se predivni grbovi koji su imali za cilj da ovjekoveče slavu i spasu od zaborava imena plemenitih posjetioca koji mu se ispovijediše. Brat Đoto je raskošne grbove slikao u dva primjerka. Jedan bi pohranio u manastirski skriptorijum a drugi obučen u drvene korice presvučene kožom predavao naručiocu da se njime diči pred prijateljima i neprijateljima, pred monopolistima, mušterijama, poreznicima, uzvanicama, gostima, namjernicima… Korice od štavljene kože garantovale su da će grbovi neoštećeni i u punom sjaju dugo opstajati u domovima oplemenjenih porodica i u dobrom stanju biti predati potomcima na čuvanje.

Đotova zbirka grbova uzdizala je slavu i uvećavala imovinu manastira. Potaknuti onim što su vidjeli kod drugih, manastirskoj kapiji pristupalo je sve više bogatih ljudi tražeći da redovnik poznat po nadimku Đoto njihova bogastva oplemeneni slikom grba njihove familije. Đoto je uz blagoslov starešine, naručioce primao i sa njima razgovarao podalje od ostale braće, kao da se nalazi u nekoj vrsti prećutnoga grijeha. Nagradu za Đotov trud prihvatao je rizničar manastira, jer kao što su Đotov duh i tijelo pripadali Bogu tako je i njegov rad pripadao manastiru. Mala braća nijesu držala do materijalnih stvari ali jesu do širenja vjere. Priče o Đotovim grbovima neizbježno je pratila priča o manastiru, skriptorijumu i vjeri koju su mala braća širila prepisujući propovijedne knjige. Zahvaljujući bratu Đotu manastirski grbovnik je postao izuzetno poželjno mjesto za mnoge bogate i plemenite ljude onoga vremena. Jedinstvenost i ljepota Đotovog slikarskog umijeća veličala je za života rodonačelnike plemenitih familija a poslije smrti njihove potomke. Đotovi grbovi svjedočili su o važnosti ljudi koji su pristupili manastiru i darovali ga. Prisustvo u manastirskom grbovniku naručioce grbova, od lokalnih uglednika, preko vojskovođa i vlastodržaca do gramzivih trgovaca, ispunjavalo je ponosom. Osjećanje gordosti i samohvale širilo se na njihove vjerne sluge i podanike a posebice na potomke koji su se podizali u sjenci Đotovih grbova .

Pod izgovorom slabovidosti brat Đoto poslednjih nekoliko mjeseci prestao je primati posjete i razgovorati s “plemenitima”. Nije to činio samo zbog vremena koje mu je nedostajalo da se uživi u njihove priče i ispuni njihove porudžbine već zbog bolnih duhovnih pročišćenja kroz koja je prolazio poslije svakog susreta s novopridošlim bogatašima i moćnicima.

Povinujući se savjesti i vjeri brat Đoto se proglasio slabovidim za ovozemaljske želje i potrebe. Time je pokušavao očistiti svoje oči od nedostojnih porudžbina. U poslednjem času spašavao je oči, dar od Boga dat, kako bi se čistog pogleda mogao suočiti s likovima i djelima svetih otaca. Dugim šetnjama po šumi, gledanjem u nebo, čitanjem molitvi ispošćavao je vid pripremajući ga za mjesta koja će posjetiti na predstojećem putovanju. Čvrsto je odlučio da ubuduće neće slikati niti dočaravati priče i želje naručioca već samo ono što je molitvom već pročišćeno i milome Bogu pristupačno.

Nekoliko nedelja uoči Đotovog polaska na put brat pivničar primio je i počastio uglednog posjetioca saopštavajući mu da brat slikar nije kadar razgovarati s njim. Nije rekao zbog čega, jer je putovanje grešnog brata Đota bio duhovni i intimni poduhvat koji se nije smio skrnaviti profanim objašnjenjima makar to bila i obična slabovidost kojom se brat Đoto pravdao.

*

Prvog dana puta, oko podneva,pred slikarem redovnikom i njegovim unajmljenim hodočasnikomiza brežuljkaste, zatalasane kose izronio je visoki piramidalni brijeg. Putnik plaćenik krenuo je pravo prema njemu. Mora da se u podnožju brijega nalazio izvor, predpostavi redovnik, jer drugog razloga da se tamo ode nije bilo. Na samom brijegu nije bilo drveća, grmlja, trave, zaklona, bilo kakve hladovine što je upućivalo da se ne radi o mogućem odmorištu. Da se izvor kojim slučajem nalazio pri vrhu brijega uz tu oštru strminu mogli su se penjati samo cik-cak putanjom, a koliko vidi ta strana brijega nije bila izbrazdana puteljkom. Uostalom gdje god da se nalazio izvor bi se odao zelenilom. Jedino ako se sa stražnje strane brda, izvan njihovog vidokruga, nalazilo nešto bitno, neki razlog zaustavljanja redovniku dotad nepoznat, imalo je smisla uputiti se u tom pravcu. Redovnik je uprkos svemu nastavio da u stopu prati svog putnika.

Kada su stigli u samo podnožje brijega redovnik zastade pitajući svog pratioca palmara*** kuda da nastave, lijevo ili desno. “Ovdje ćemo se rastati” reče palmar i pozva ga k sebi. “Zar nije prerano” upita redovnik-slikar. “Nije” reče palmar, privuče ga k sebi i svom snagom gurnu prema brijegu. Redovnik je pao ali ne na zemlju već u strmi rov. Počeo je da se kotrlja a potom da klizi. Nije bilo ničega za što bi se uhvatio. Padao je sve dublje. Činilo mu se da je prošla vječnost dok nije tresnuo o tle. Kada se opravio od šoka izazvanog dugim i iznenadnim padom ustao je i počeo istraživati prostor u kome se našao. Bio je duboko pod zemljom, u mrklom mraku. Nije se nazirao čak ni otvor kroz koji je pao. Očigledno da put kojim je došao neće biti i put povratka. Moraće potražiti drugi izlaz. Gorke li sudbine. Umjesto da kao hodočasnik stigne u vječni Rim, gdje je namjeravao da se upozna sa vještinama starih slikarskih majstora zapao je sa svim svojim slikarskim alatom u mračne katakombe, baš kao i prvi rimski hrišćani.Umjesto da preslikavaju velike biblijske teme njegove oči završile su u tami. Međutim ta tama mu je i pomogla. Pokrenula je njegov um. Prisjetio se kako je otpočelo ovo neslavno putovanje.

Bogati, bezobzirni trgovac spojio ga je sa palmarom, hodočasnikom zamjenikom. Palmar je navodno već boravio u Svetoj zemlji. Tamo je stekao veze i upoznao ljude koji su čuvali djelove časnog krsta i mošti svetaca. Na sami pomen raspeća i svetačkih moštiju slikaru redovniku jedna misao istjerala je sve druge iz glave. Koliko bi se samo uzdigao manastir, koliko bi mu porastao ugled kada bi se u njemu našla čestica krsta sa Golgote ili makar koščica nekog od apostola? U ekstazi je vidio kolone vjernika koji prilaze manastiru. Zamišljao je svoju malu braću kako primaju i blagosiljaju ljude vođene vjerom. Vizija živosti i molitvi koje ispunjavaju manastir kao košnicu omele su ga da bolje razmisli o onome što su mu trgovac i palmar nudili. Spremnost da svoj život bezrezervno podredi uzdignuću manastira učinila ga je lakim plijenom za pohlepnike i razbojnike. Sada je u potpunom mraku progledao i prisjetio se da su trgovac lihvar i njegov putnik najamnik već imali jedan zajednički posao. Palmar je nedavno putovao, kako bi za trgovca, njegovu ženu i djecu kupio oproštajnice grehova. Drugi njihov zajednički posao nesumljivo je bila redovnikova kesa puna zlatnih dukata. Da li će im i taj posao uspjeti zavisiće od božje volje zaključi slikar redovnik.

Računajući na usoljenu hranu koju je nosio u preklopima pelerine i vodu iz torbaka preživjeće u katakombama najviše desetak dana. Kada bude na izmaku snage leći će u sarkofag postavljen na oltaru u središtu velike prostorije na koju je nabasao pipajući u mraku. Uz tihe molitve i vjeru u Boga ispustiće dušu u tami, baš kao što su to radili prvi hrišćani u rimskim katakombama. Ni s gušćim mrakom ni s časnijim poređenjem nije se mogao susresti na kraju svog grešnog životnog puta.

Sledećih dana ili noći, koji se ni po čemu nijesu mogli ni razaznati ni odijeliti, lutao je po lavirintu hodnika grandiozne podzemne građevine bezuspješno tražeći izlaz. Malo po malo sustizao ga je umor i beznađe. Ostalo mu je dovoljno snage da se uspne na oltar, spusti se u široki sarkofag i prekrsti ruke na grudima. Promrmljao je nekoliko riječi poslednje molitve i najvjerovatnije zaspao. Da li je zaspao vječitim ili najprirodnijim ljudskim snom nije mogao razlučiti kada je otvorio oči. Slika pred njim ostala je ista kao i ona prije nego ih je sklopio, s jednom razlikom – sada nije osjećao ni iscrpljenost, ni žeđ, ni glad. Čak šta više bio je odmoran i čio. Zasigurno se nalazio u nekom međustanju. Lebdio je između života i smrti. Nestrpljivo je očekivao da se njegova duša konačno odvoji od grešnog mu tijela i otputuje, dobri Bog će odlučiti gdje. U želji da se što prije oslobodi čula kojih je i dalje bio itekako svjestan, ukočenog pogleda, buljio je u zidove oko sebe. Kako se satima ništa nije dešavalo, odluči da provjeri što se uistinu nalazi oko njega – stvarnost ili privid. Digao se iz sarkofaga lakše i brže nego što je u ranim jutrima ustajao sa sićije u manastirkoj keliji. Dugo je šetao po lavirintu hodnika dok se nije uz neznatni zamor tijela i zbunjenost uma vratio u centralnu prostoriju jasno osjećajući vrijeme koje je proteklo. Što to Bog očekuje od njega osim da umre, pitao se u čudu.

Odgovor su mu dali veliki bijeli zidovi koji počeše isijavati svjetlost. Strop je i dalje ostao u mraku. Hodnici koji su vodili iz velike centralne prostorije takođe. Oko njega rasprostirala se bijela svjetlost koja nije nudila izlaz iz tamnice ali ga je primorala da vidi nešto drugo. Upravo u toj svjetlosti koja je zračila iz zidova prepoznao je svoj zadatak i božiju volju.Osjetio je da se nalazi na sudbinskom mjestu.

Lak poput guščijeg pera na stalku u ogromnom skriptorijumu bio je pripravan za prvi potez. Sve je bilo tu. Pred njim su se rasprostirali bijeli zidovi kao stranice ogromne knjige pripremljeni za veliku priču. Oko njega granali su se dugački hodnici podesni za šetnju i razmišljanje o onome što će raditi. U samom centru nalazila se soba sa sarkofagom koji je udahnjivao snagu tijelu i osvježavao čula. I ljudski život bi bio kratak da se zapišu sve tajne i odgonetke koje je nudio ovaj veličanstveni prostor. Životno geslo pod kojim je prišao franjevačkom redu u potpunosti se slagalo s duhom mjesta u kome se našao.

Sav njegov dotadašnji život odvijao se pod motom : Moli se. Posti. Radi! Gdje bi ga mogao bogougodnije sprovesti nego ovdje. Sve oko njega bilo je podređeno molitvi, postu i radu. Nestrpljivo je čekalo na njegovu ruku i njegove boje.

“Sami Bog zna što je sreća a što nesreća” promrmlja u sebi nesuđeni hodočasnik dok je raspakivao slikarski alat. Iz preklopa pelerine izvadio je bibliju. Odakle da pоčne?

Visoki brijeg do kojeg ga je sudbina dovela i ponor ispod njega u koji ga je gurnula neodoljivo su ga podsjećali na piramidu. Što je bilo prirodnije nego da svoju likovnu ispovijest otpočne pričom o Egiptu, Mojsiju, Faraonu i piramidama. Skakavac kojeg je do samo prije nekoliko dana posmatrao u travi ispod manastirskih zidina još mu je bio živ u sjećanju. Na bijelom zidu je krenuo da slika člankovite noge, reženjeve i krila zelenog insekta. Istovremeno na nekoliko stotina kilometara istočno od njegovog novog boravišta nešto se uskomešalo pod zemljom. Bezbrojne larve oslobađale su se ljuski jajeta. Iz mračnih pukotina spremalo se da izmili na milione insekata. Čim se dokopaju površine, Sunce će im dati snagu za dug i pustošni let.

Istovremeno u manastirskom dvorištu koje je napustio prije nekoliko nedjelja stari, iskusni redovnik zaključi da će se vrijeme promijeniti. “Dunuće južni vjetar, donijeće oblake, imaćemo slabiju svjetlost u skriptorijumu, treba požuriti s prepisima” savjetovao je maloj braći. Već sjutradan s juga je stigao oblak. Nije donio kišu već skakavce. Rojevi skakavaca popadali su po zelenim poljima oko manastira. Za nekoliko sati prelijepi pejzaž pretvorili su u golet. U velikoj pošasti redovnici su zažalili što brat Đoto nije među njima da svojim umijećem isprati ponovljeni biblijski događaj. Slika je ono pravo. Riječi su bile nemoćne da opišu što se događalo oko njih. U narednim godinama mnogo puta će s žaljenjem sjpominjati svoga brata slikara.

Za to vrijeme u novom ateljeu Đotovi zglobovi bivali su sve gipkiji iako se zbog vlage i polutame moglo očekivati upravo suprotno. Nije jeo, nije pio, nije izbacivao izlučevine. Sarkofag je sve te radnje obavljao umjesto njega. U sarkofag je lijegao umoran i zadovoljan urađenim, a budio se svjež, oran da se posveti slikanju novih biblijskih scena. Ljepšeg i potpunijeg hodočašća nije mogao sebi priuštiti. Njegove oči, ruke, um i duša udubljivali su se u poglavlja svete knjige jednakim oduševljenjem i podvižnošću kojom su i ljudi vođeni vjerom pristupali hodočasnim mjestima.

Kada je brat Đoto slikao rodne i sušne godine, manastir i okolinu pogađale bi kiše ili zavladale nesnosne vrućine. Jednom je umjesto da žitna polja i plodovima bremenite voćnjake oslika tamno žutom bojom njegov slikarski duh podsvjesno posegnuo za zelenom bojom. Zamjena boja na unutrašnjem, podzemnom zidu piramide, učinila je da manastirske voćke procvetaju usred zime. Mala braća su u tome prepoznala božji znak i zažalila za vičnom rukom odsutnog redovnika koja bi taj znak zabilježila.

Dok je brat Đoto oslikavao dolazak Mojsijevih potomaka u obećanu zemlju i izobilje koje ih je tamo čekalo oko manastira su nicale nove građevine. U velikoj vrevi koja je pratila zidanje hospicija, manastirskog konaka, novog podruma, štala, ribnjaka, sušnica   redovnici su smogli tek toliko vremena da majstorima i šegrtima, prenesu božije blagoslove za uloženi trud. Tokom gradnje redovnici su bili zagledani u sjutrašnje radove i obaveze. Napredak manastira i rastući uticaj vjere ispunjavao ih je velikom radošću. Mala braća su s usponom manastira prihvatala sve više novih sledbenika. Uvodili su ih u molitve, prepuštali im poslove na novim građevinama i manastirskim imanjima. Sasvim prirodno, sjećanja na prošlost i stara lica, postupno su blijedjela pred novim dešavanjima. Priče su bile ispunjene imenima onih koji su doprinosili brzom i snažnom razvoju manastira.

Iako u tami, ne tako daleko od njih jedan drugi svijet takođe se dopunjavao novim ruhom, novim licima i novim podvizima. S posebnom strašću na najvećem zidu svoga boravišta nakon dugih priprema brat Đoto je započeo slikanje Knjige o Jovu. Trebali su mu mjeseci da zid oslika do polovine. Za to vrijeme poslije velikih građevinskih poduhvata i izobilnih darova prirode manastir i okolinu, zahvatili su prvo požari, zatim pomori stoke i na kraju teška zarazna bolest baš kao što je i pisalo u knjizi o Jovu čije je stranice brat Đoto predano dočaravao svojim bojama.

Pred drugom polovinom zida brat Đoto se debelo zamislio. Ostavio je praznom. Dugo je razmišljao na koji način valja predstaviti razgovor između Boga i njegovog vjernog sluge Jova. Našao se u dilemi kako tu biblijsku scenu približiti ljudskom umu i oku. Najviše ga je mučila priča o pravednosti ljudskoj i o pravednosti božijoj. Dugu, muklu, upitnu tišinu pred nedovršenom slikom u unutrašnjosti piramide pratilo je zatišje u manastiru. Mala braća su se tokom posta i dugih molitvi mirila s Bogom podsjećajući sebe na grijehe ljudske i oproštaje božije. Manastirska zvona su zvonila ćešće nego ikada opominjući na krhkost i prolaznost ljudskog života. Brat Đoto se i dalje premišljao o odnosu Boga i njegovog vjernog sluge Jova.

Umjesto da se riješe na dopola obojenom zidu piramide nedoumice koje su mučile redovnika slikara prelomiše se u njemu samom. Brat Đoto se zapitao da li je u podzemlju piramide zaglavio po pravdi ljudskoj ili po pravdi božijoj. Prisjetio se bogatog trgovca i palmera-unajmljenog hodočasnika čija je žrtva postao. Pitao se što se dogodilo s njima. Da li su oni u nekom krugu pakla ili i dalje slobodno gaze zemljom zaštićeni kupljenim oproštajnicama grehova? Da li je božije oko pratilo njihov životni put kao što je pratilo njegov? A onda se prisjetio vizije koja mu je pomogla da slikarskom vještinom odgovori na pitanje što je Bog? Nakon toliko godina postalo mu je jasno kako je svojim odgovorio na to pitanje. Sjetio se na koji način je naslikao svoju viziju Boga u “Razmatranjima”. Lijevom, slabijom rukom uvijek je radio krupnije planove a desnom, posve zdravom rukom preciznije stvari. Veliki, vaseljenski vrtlog sa nijansama plave boje naslikao je lijevom rukom a drugi, mali vrtlog u zenici božijeg oka desnom. Ta dva kovitlaca na njegovoj slici iz skriptorijuma mimoilazila su se zbog različitih kružnih pokreta njegovih ruku. Zaključio je da se na isti način mimoilaze ljudski i božji pogledi na život. Njegova spontana slika Boga iznevjerila je viziju bogougodnog života koju je stekao živeći u manastiru među braćom franjevcima. Shvatio je da se kroz Jovovo pitanje Bogu o smislu pravde ljudske i o smislu pravde božije konačno našao onamo gdje je i krenuo. Doputovao je do samog sebe i zauvijek, što je maloj braći i predstavio kao krajnji cilj svog hodočašća.

Umoran i razočaran biblijskim temama, odlučio je da više ne spava u sarkofagu. Ono malo života što će mu preostati poslije ovakve odluke posvetiće poslednjoj slici koju je vidio u svome zemaljskom životu. Neće je naslikati onakvom kakva mu je zapala za oko, prije nego ga je saputnik gurnuo u ponor, već onakvom kakvom ju je zamišljao poslije dugih godina provedenih u čamotinji piramide. Dok je s žarom umakao kist u boje, prvi put poslije toliko godina osjetio je jaku žeđ. Dok je slikao izdašan izvor vode u podnožju piramidalnog brijega žeđ se malo po malo gasila, a on sve više bivao obliven znojem. Podsvjesno je uz naslikani izvor dodao drveće širokih krošanja kako bi budućim hodočasnicima pružilo hladovinu kada se napiju bistre vode. Po strmim padinama golog brijega nastavio je da brzim pokretima slika travu, žbunje, popločane puteljke i nisko drveće na koje slijeću ptice. Tokom slikanja tog dijela zida prožeo ga je prijatan osjećaj gladi. Vođen osnovnim ljudskim instiktom raširio je po zidu zelenu boju. Slikanje prostranog pašnjaka s pastirom i velikim stadom bijelih ovaca utolilo mu je glad. Pod lakim i preciznim nanosima boje rađala se dirljiva pastoralna scena koja mu je vidala i tijelo i dušu. Poželio je da se niko, nikada više ne začudi golom, negostoljubivom brijegu, da niko više ispod njega ne upadne u skriveni ponor, da ne otkrije i ne iskoristiti čarobnu moć sarkofaga koji u tami održava krepkim zemaljski život podstičući čovjeka na post, rad i molitvu. Što je poželio to mu se i ispunilo.

Prema onome što je slikano u njegovoj dubokoj unutrašnjosti postupno se mijenjala i spoljašnjost negostoljubivog brijega. Bujna vegetacija, bistri izvori, bogate ispaše, velika stada stoke, gostoprimni domaćini vremenom su učinili visoki brijeg i njegovu okolinu mjestom primamljivim za život. Uzdigli su mu slavu među izletnicima i ljubiteljima prirode. I sam franjevački samostan koji se nalazio nedaleko od pitomog brijega, nekada čuven po skriptorijumu i grbovniku, sada je spominjan po siru koji su redovnici spravljali u manastirskoj kuhinji isključivo od mlijeka ovaca koje su čobani napasali na onim nekada golim, strmim i opasno skliskim kosinama.

Međutim kao što pravda i nepravda idu ruku pod ruku, kao što se grijeh i vrlina prate u stopu, kao što se sjećanje i zaborav nečujno prikradaju jedno drugom tako je i priču o franjevačkom samostanu čuvenom po nekadašnjem grbovniku i sadašnjem siru, pivu i melemima pratila priča o drevnoj piramidi zarasloj u sočnu travu i zanovet kojoj je samostan tobože dugovao svoj uspon i svoju slavu.

——————

 

*Knjiga Postanja

**Habit – Odijelo franjevaca sašiveno u obliku krsta.

***Novčić povratnik – novčić koji se baca u manastirski bunar, fontanu, izvor sa željom da se njegov vlasnik vrati na isto mjesto. (riječ povratnik dodata za potrebe ove priče)

****Palmar – Unajmljeni hodočasnik koji na svete staze stupa za račun drugoga plaćen od strane drugoga. Simbol palmara bila je “jerihonska palma“, po gradu Jerihonu koji se u Starom i Novom zavjetu spominje kao grad palmi.

 

Kontakti – ranko@rajkovic.me , telefon 067 866 666,

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: