Milena Benini:Marrakech Express

26 Jan

 

Marrakech Express tegli svoje krupno tijelo kroz strunopuding. U strunopudingu brzina ne postoji, ali, dok  skakuće od planeta do planeta i na svakom zastaje dan-dva radi trgovine, Marrakech Express mogao bi se nazvati sporim.

Nikad nije bio ni blizu Marrakecha.

***

47. dan

“Ove godine ću trčati sa Suncem”, rekla je Karima uz prvu jutarnju kavu. David se zagrcnuo i zapljuvao svoju bijelu košulju. Ja sam nastojala biti nevidljiva. Nije bilo teško.

“Kako to misliš, trčati sa Suncem?” upitao je David, premda je točno znao kako to Karima misli. Uvijek se pravio glup kad bi ga Karima stavila u nezgodnu situaciju.

David nije glup, ali može se prodati pod krelca, pogotovo zato što izgleda kao da je ispao iz nekog romantičnog fuleksa i govori s jakim naglaskom. Savršeno barata s tri unijska i dva zaríjska jezika, ali sve ih govori polako, kao da se ne može sjetiti riječi. Voli da ga ljudi podcjenjuju. To sam oduvijek znala, ali prije nisam shvaćala zašto. Sad znam: tako mu je lakše. Na jedan svoj čudan način, David je zapravo lijen.

Što sve skužiš o svojim starcima kad si mrtav.

 

“Točno znaš kako to mislim.” Kad hoće, Karima je prava kolonijalka, sama nadmoć i beskonačni prirodni resursi. “Ja sam Ghan, i trčat ću sa Suncem.”

David je besmisleno tapkao po mrljama na svojoj košulji. “Ne možeš. To je samoubojstvo.” Odustao je od mrlja i naprosto raskopčao košulju. “Svi znaju da je to samoubojstvo.”

“Ljudi pokušavaju svake godine.” Karima je zapalila cigaretu. Rekla sam već: prava kolonijalka.

“I svake godine pogibaju. Ti hoćeš umrijeti?” Zavalio se u svome stolcu, pokazujući suncem opaljena prsa. Karima je šutke pušila, s mačkastim izrazom lica. Izraz je govorio: Ovo se ne može riješiti seksom.

Muškarci često pokušavaju stvari rješavati seksom. S obzirom na to kako im rijetko upali, nevjerojatno je što se tako uporno toga drže. Valjda zato što bi u svakom slučaju pokušavali doći do seksa.

Što sve skužiš o životu kad si mrtav.

 

“Ne, ne želim umrijeti”, rekla je Karima konačno. “Ali moram trčati. Zbog Mari.”

S uzdahom, David je dohvatio kesicu s duhanom i krenuo si smotati cigaretu. “Karima”, rekao je. “Mon amour.” Davidov materinski jezik je francuski. Povremeno ga koristi da bi ga se bolje čulo u galami na plantažama, a znao ga je koristiti i sa mnom, kad je bio jako sretan ili jako ljut. S Karimom inače govori francuski samo u krevetu. (Ne, to nisam doznala nakon što sam umrla; to je jedna od onih stvari koje klinci i inače skuže o starcima.) Ali činilo mi se da ga sad ne koristi u tom smislu.

Pričekao je dok nije smotao cigaretu, izravnao je do savršenstva, zapalio je. I Karima je čekala. Nisu se gledali.

David je potegao dim. “Nitko nije kriv”, rekao je.

“Ne radi se o krivici, Davide. Treba joj pomoć.”

“Karima, ona je mrtva.” Počešao se po nosu. “Trebala joj je pomoć dok je bila živa. Trebala nas je oboje, a mi se nismo iskazali. Ubila se. I to je strašno. I meni je strašno. To znaš. Ali sad moramo nastaviti sa životom. Što drugo možemo?”

Karima ugasi cigaretu i ustane. “Naprosto ne shvaćaš, jel’ tako?”

Bilo je tako, ali znala sam da to neće priznati. David je ponosan na to koliko se prilagodio životu na Zaríji. Konačno, oženio se lokalkom.

Samo što je lokalka bila Ghan, i bila je u pravu. Treba mi pomoć. Ne mogu sama dalje. Jer sam kukavica.

Što sve skužiš o sebi kad si mrtav.

 

Zapravo se nisam mislila ubiti. Trebala je to biti samo jedna mala drama, hrpa uvoznih unijskih tableta za spavanje, roditelji koji me pronalaze na rubu smrti. To bi im pokazalo koliko sam jadna. Koliko želim preko praznika ići u pustinju, a ne raditi na glupoj plantaži.

Samo što nisam računala s visokom osjetljivošću svoje ghanske polovice kad se radi o funkcijama spavanja. Na bočici je pisalo nešto u tom smislu ali, mislim, zbilja, tko to uopće čita? Unija paranoično označava sve svoje proizvode kao nesigurne. Čovjek se čisto zapanji što se itko usudi išta kupiti od njih. A prodaju se cijelom svemiru.

Što sve skužiš o svemiru…

 

I tako sam umrla, i sad sam zapela u svijetu iza snova, i previše me strah da nastavim sama. I čak to ne mogu reći svojoj majci, jer ne znam kako (glupača! glupača!), ali ona je to svejedno shvatila. Karima je prirodno nadarena za snove.

Većina Ghana su vrhunski snivači. I ja sam htjela biti snivačica kad odrastem. Htjela sam biti bogata i slavna, jer je to jedina stvar koju Unija nema, a Zaría ima. Oni još uvijek ne znaju kako prodavati snove, u onom našem smislu.

Zato im se Zaría toliko sviđa. Još se nisu probudili u snove.

***

Harry Drolja zatvorio je plastična vrata teretnog prostora. Unio je kôd za zaključavanje i nasmiješeno pogledao svoju mušteriju.

“Ništa ne brinite, g. Chankari,” rekao je, “bit će sigurna cijeli put.”

Čovjek je kimnuo, ali Harry je vidio da se neće smiriti dok ne stignu na odredište. A, s obzirom na teret, zapravo je Harry trebao brinuti. Paket je bio registriran na njegovo ime.

Odabrao je Marrakech Express jer je to bio u materinu najveći i najsporiji brod na toj ruti. Toliko transportnih čipova će ulaziti i izlaziti iz brodske baze da bi Harryjev sićušni izvoz organskog otpada trebao proći neprimijećeno.

A, naravno, tu je bila i Bea. Koja je, koliko god tvrdila suprotno, obično bila sklona Harryju progledati kroz prste. Harry ju je pokušavao odvući u krevet otkako su se upoznali – ona je tada bila tek kapetanica-početnica, a on krijumčar-početnik, i ni jedno još nije bilo jako dobro u svome poslu, prije puno putovanja. Sve otad, Harry je uporno progonio Beu, a ona mu se uporno odupirala, i usput su oboje postali prilično dobri u svojim poslovima. Ni jedno nije postalo uspješno.

Ali to bi se sad moglo promijeniti, bar za Harryja. Ako Chankarijev suludi plan upali, to bi mogla biti sljedeća Velika Stvar. Veća čak i od snova.

Harry Drolja inače nikad nije sanjao o slavi, pa čak ni o bogatstvu. Ali sad, sklopio je oči i, samo na sekundu, dopustio si viziju bogatog Harryja Koji Više Nije Drolja, s Beom pod rukom.

Planet snova ga je hvatao čak i prije nego što je uopće stupio na njega. Stresao je glavu i potapšao Christiana Chankarija po ramenu.

“Idemo na cugu”, rekao je. “Na ovom prokletom brodu ionako nemamo što drugo raditi.”

 

***

48. dan

Scena za doručkom je ovog puta neobično tiha. Karima puši i u tišini pije kavu. David je djelovao kao da mu to odgovara, ali, naravno, bio je u krivu.

Karima je dovršila kavu i ugasila cigaretu.

“Zbogom, Davide”, rekla je.

David je podigao pogled s infokrana. “Kamo ćeš? Danas smo mislili završiti tromjesečni obračun, sjećaš se? Već sam razgovarao s…”

“Idem doma.” Ustala je. “Ako hoćeš, možeš sa mnom.”

Pustio je infokran. “Sranje”, rekao je. Onda šutio. Pomakao je svoju šalicu nemjerljivo malo ulijevo, vratio je natrag. Duboko udahnuo. “Odvest ću te na kolodvor”, reče konačno. “Ali onda moram do računovođe.” Ustao je. “A onda ću vidjeti.”

Karima kimne glavom. “Hvala.”

To vam je bračna stenografija. Znali su me izludjeti kad bi tako razgovarali. Osjećala sam da iza toga što govore postoje neke veće stvari, ali nisam uspijevala skužiti kakve. Čak ni sad, kad lebdim između snova i zasnovlja. Mogu nagađati, naravno. Ali htjela sam znati. Htjela sam razumjeti taj govor odraslih. Htjela sam ga i sama koristiti. Htjela sam izluđivati svoju djecu. Htjela sam živjeti.

Čovječe, to sam genijalno zajebala, ne?

 

***

 

Beatrice Anderssen-Long bila je visoka žena sa ćubom neuredne crvene kose. Mogla je Harryja Drolju podići jednom rukom. To je i učinila.

“Ti si lud! Kompletno, totalno, potpuno i kompletno lud!”

“Već si jednom rekla kompletno“, reče Harry.

Bea je pustila Harryja i pokrila lice rukama. Bile su široke, dugih prstiju, malo crvenkaste, krupnih zglobova i izgriženih noktiju. Harryju su se svejedno sviđale. Na Bei mu se sviđalo više-manje sve.

“Bea?” rekao je kad je ona šutjela.

“Začepi, Harry”, promrmljala je kroz prste. “Pokušavam odlučiti da li da te zviznem u svemir ili da te samo zviznem.” Ali Harry je čuo drhtaj smijeha u njenom glasu. Sve će biti u redu. Obično je tako bilo.

Popravio si je košulju – kliznula mu je skoro preko glave kad ga je Bea podigla – i otresao hlače. Bea je zagrizla nokat palca i oslonila se na suprotni zid hodnika.

“Što ćemo sad, Harry?” upitala je.

Harry slegne ramenima. “Jel’ pitanje retoričko ili te stvarno zanima moje mišljenje?”

Prebacila se na kažiprst. “Samo se pitam kako si si zamislio prošvercati mrtvo tijelo na jedan neunijski planet.” Treći prst. “Mislim, još da je unijski, možda, unijski brod, manja kontrola, možda bi i mogao. Ali oni nisu član… sigurno će pregledavati teret. Ne samo papire; sâm teret.” Prstenjak. “A što će reći kad vide mrtvu ženu?”

Christian Chankari pročisti grlo. “Gospođo”, počeo je. “Ako smijem.”

Bea ga je pogledala kao da je potpuno zaboravila na njega. Čak je i izvadila mali prst iz usta. “Da?”

“Ja sam kriv. Harry mi je samo pristao pomoći.”

Bea zahihoće. “Harry stalno pomaže ljudima. Živi filantrop, to vam je naš Harry. Ali ovaj put je prekrdašio mjeru.” Okrenula se Harryju i opet krenula od palca. “Kako ti je to uopće palo na pamet, Harry? Zašto bi uopće nosio mrtvo tijelo na neki strani planet? Sveca mu svetoga, misliš da na Zaríji ne bi mogao naći neko truplo?”

Harry pročisti grlo. “Nije to bilo koje truplo, Bea.”

“To je moja žena”, reče Christian.

“Auč”, reče Bea. Odgrizla si je komad kože.

***

49. dan

“Ja ću plesati tvoju priču.” Ujo Narain je slegnuo ramenima. “A otplesat ću ti i oproštajni ples.”

Karima se nasmiješila i potapšala ga po ruci. “Možda ćeš morati plesati i pobjednički ples.”

“To bi mi bilo najdraže”, rekao je. Ali vidjelo se da ne vjeruje u to, kao ni Karima.

Moj ujak nije zadovoljan Kariminom odlukom, ali nije mu palo ni na pamet da joj se suprotstavi. On shvaća. David je samo prihvatio ghanska vjerovanja, kao što bi prihvatio i budizam, ili vatikanizam, ili bilo koji drugi –izam koji bi podržavala njegova žena. Ujo Narain zna. On je plesač. Nosi na svojim ramenima priče cijelog plemena, pleše plemensku povijest. On mora znati razne stvari. Na primjer, zna da nitko u njegovom teretu priča nije pobijedio u utrci sa Suncem i preživio.

A zna i da je snotvar planeta prejaka za mrtve. Priča se da je jedan veliki šaman jednom izdržao pedeset i šest dana, dva obrta Mjeseca. Ali to je samo legenda, u svačijem teretu priča. Koliko se zna, nitko ne može izdržati duže od pedeset, pedeset i dva dana, čak ni kad vas netko s ove strane zadržava. Mislim da Karima mene zadržava, ili mi samo pomaže da se ne izgubim, kad već nemam hrabrosti krenuti dalje. Možda je to isto. Ne znam. Toliko toga ne znam.

Znam da moraš krenuti dalje, ili se izgubiti u širokoj svijesti Zaríje. Čak ni Ghani ne znaju što se dogodi kad kreneš. Ali znaju što se dogodi kad ne kreneš. Spojiš se s planetom, i neizbježno pri tome poludiš. I onda ostaješ zauvijek, ili bar koliko planet poživi, u tom razrijeđenom, ludom stanju.

Već osjećam pipke Zaríjine snotvari kako dodiruju rubove moga jastva.

Zato moja majka želi za mene trčati sa Suncem. Kad bi mogla doći do mene, mogla bi mi pomoći da nastavim. Trebala sam i sama imati hrabrosti za to, ali, hej, da nisam kukavica, ne bih uopće bila mrtva. Da sam imala hrabrosti suočiti se s roditeljima, a ne prirediti im dramu.

Da.

Kad.

Ako.

Ne treba plakati nad razbijenim jajima, kako je govorila moja baka. Kažu da u zemaljskim mitologijama mrtvi rođaci čekaju na tebe kad umreš, da ti olakšaju prijelaz. Jako lukavo složeno, ako je istina. Šteta samo što na Zaríji ne ide tako. Da znam da me baka čeka, ne bih imala hrabrosti ne nastaviti.

Možda ona stvarno i jest tamo, ali to neću znati dok se ne odlučim na fatalni korak. A mogućnost da tamo nema ničega je previše strašna da bih uopće razmišljala o njoj.

To je, ne moram ni reći, jedino o čemu razmišljam.

 

***

 

Harry Drolja gurnuo je Bei u ruku još jedno piće. Sjedili su u brodskom koncesijskom baru Marrakech. Christian Chankari nije pio ni odobravao alkohol, pa ih je ostavio na ulazu. Bez njega, i uz pomoć par Jack Daniel’sa, Harry se nadao nagovoriti Beu da ga ne prijavi. Nadao se i da će je odvući u krevet, ali tome se uvijek nadao. Nešto kao hobi.

“Ne nadaj se da ćeš me napiti, Harry”, reče Bea.

“Ne bih to ni pokušao”, reče on. “Imaš prednost veće mase.”

“Većina žena to ne bi shvatila kao kompliment.”

“Većina žena nije kao ti.” To je bila istina.

“OK”, reče Bea prihvaćajući piće. “Idemo ispočetka. Odakle tom tvom luđaku ideja da bi mu na Zaríji mogli oživjeti ženu?”

“Zbog snova.”

“Mislila sam da ti njihovi snovi služe za komunikaciju i takve stvari.”

“I služe. Ali su im i izvor energije, a izgleda da imaju i neki sustav održavanja mrtvih ljudi na životu kroz snove.” Harry otpije. Bea je mirisala na mašinsko ulje i jeftini sapun. Mogao se napiti od toga mirisa. Bolje onda da se posluži Jackom Daniel’som.

“A zašto se onda nitko drugi nije toga dosjetio?”

“Ne znam. Možda nitko drugi nije tako očajnički htio nekoga vratiti u život. Vjerojatno naprosto zato što zaríjski snovi nisu dobro istraženi. Konačno, našli smo ih prije samo par godina.”

Bea zahihoće. “Kladim se da nisu ni znali da su izgubljeni.”

“Jebiga, Bea, znaš što mislim.”

Nasmiješila mu se preko ruba svoje čaše. “Ja uvijek znam što ti misliš, Harry.”

Eto ga. Poslije će morati izdrkati. Uvijek mu je to radila. Namjerno, pretpostavljao je.

***

50. dan

David nije došao za Karimom, ali ju je pozvao, izravno. Karima je dobro snivala kad je trebalo. David to nije mogao, naravno, jer nije rodom sa Zaríje, ali je upotrijebio javnog snivača – anonimnost zagarantirana. Sanjali su oko sat i pol. Kad su završili, Karima je bila savršeno mirna. Onda je još jedno pola sata plakala.

Ujo Narain je sjedio pred šatorom da je nitko drugi ne vidi dok plače.

Ja sam je vidjela, naravno, ali nisam joj mogla pomoći. Bio mi je napor uopće se zabrinuti.

Dine me dozivaju iz dubina pustinje. Njihovi pješčani prsti uvlače se pod rubove moje svijesti. Osjećam kako se pokušavaju podvući pod moje brane.

Ubrzo će postati napor čak i bojati se. Ali ne još.

 

***

 

Čunak s Marrakech Expressa zagrmio je preko pustinjske piste i onda drhtavo stao. Bea se okrenula Harryju i Christianu i duboko udahnula.

“OK”, reče. “Nemam pojma što je u tom kontejneru. Ti se – ” pogledala je Harryja – “postaraj da ga ne otvore. I ako te ikad više vidim na svome brodu, bacam te u svemir. Ozbiljno, Harry.”

Harry proguta. Ali sad je ionako bilo prekasno.

“Ne brini, Bea”, promrmlja.

Carinik je samo bacio pogled na papire i nasumce dotakao par kontejnera vrhom čizme.

“Organski otpad?” rekao je kad je stigao do Harryjevog kontejnera. “A zašto to uvozimo?” promrmljao je, više za sebe. Harry slegne ramenima, kao da želi reći, Nemam pojma, ja sam samo prijevoznik.

“Unionimp d.o.o.” pročitao je carinik s uvozne dozvole. “Nikad čuo.”

“Ki bi rekli, novi su”, reče Harry. “Ni ja i’ nika’ pri’ nis’ vid’o.” Nadao se da će njegov lažni novobaranjski naglasak biti dovoljan da spriječi konverzaciju. Za svaki slučaj, izvadio je svoje unishop vaučere i dobar bunt gurnuo cariniku u džep.

“Da, dobro. Ugodan boravak.”

I to je bilo to. Christian Chankari, njegova mrtva žena, i Harry Drolja  uspješno su dostigli na Zaríju.

A sad na onaj teži dio.

***

51. dan

Ujo Narain pozvao je Karimu da izađe iz šatora.

“Dođi ovo vidjeti”, rekao je. “Nećeš vjerovati.”

Karima podigne pogled. Bila je vrlo šutljiva od onog sanjanja s Davidom. Pretpostavljala sam zašto. Da sam još imala osjećaj krivice, osjećala bih se krivom što sam razorila brak svojih roditelja.

Pokušala sam skupiti neku krivnju, ali nisam uspjela. Već mi je teško održavati zanimanje za ljude. Dine me dozivaju, kao i Sunce.

Moja majka će sutra trčati sa Suncem.

Na ovaj ili onaj način, sutra će sve završiti.

***

Harry Drolja sjedio je u džipu i promatrao Christiana Chankarija kako maše rukama. Pregovori, po svemu sudeći, nisu baš dobro išli. Progutao je uzdah. Ovo putovanje ga je već previše koštalo. Ako se sad ispostavi da je dizanje iz mrtvih nekakav luksuz rezerviran samo za čistokrvne članove plemena ili tako nešto, sve će biti uzalud. Osim toga, već je Chankariju uzeo dovoljno novca da se osjeća pomalo odgovornim.

Harry je s razlogom bio “Drolja” a ne “Kurva”.

Izašao je iz džipa i prišao skupini ljudi okupljenoj oko Chankarija i njegove mrtve žene.

“U čemu je problem?”

Christian Chankari samo strese glavom. Predstavnica skupine, starica koja je govorila sasvim pristojnim anglamom i palila lokalne cigarilose jedan na drugi, uzvratila je skoro identičnim pokretom.

“Uzalud vam je, u tome je problem. Došli ste sve dovde, ali uzalud. Ne možemo je vratiti.”

Harry baci pogled na mrtvački kontejner. Trudio se koliko je mogao da tijelo gospođe Chankari ostane netaknuto, čak je ukrao i Freezomatic® kontejner, zajedno s uputama za upotrebu. Prebacili su tijelo u njega ravno iz bolničke mrtvačnice. (Za to se Chankari sâm pobrinuo. Bio je liječnik, imao je odgovarajuće veze.)

“Zašto? Jel’ problem u tome što nije rođena na Zaríji?” Usput je kalkulirao. Nije imao nikakvog drugog korisnog tereta, ali mogli bi prodati kontejner za ono što ovdje prolazi pod novac i podmititi ih, ili se pokušati nagoditi s nekim obećanjem. Više neće moći koristiti Marrakech Express, ali ima i drugih brodova.

Starica strese glavom pa ispusti čudan, coktavi zvuk. “Ne. Ali ono što vaš prijatelj zove oživljavanjem mrtvih je zapravo prije umrtvljavanje mrtvih.”

“Molim?”

Starica uzdahne. “Da ste pošteno istražili, znali biste. Sve imate i na strunomreži. Mislite da ništa ne znamo samo zato što još nismo članovi Unije?” Razmijenila je napola nasmiješen pogled s visokim, krakatim čovjekom koji je stajao kraj nje. On je držao ruku oko ramena neke mlade žene, ali sad je pusti i kimne glavom.

“Dođite”, reče. “Pokazat ću vam.” Pokretom ruke pozvao je Chankarija i Harryja da ga slijede. “Ja sam inače Narain, plemenski plesač. Vi biste me nazvali povjesničarom.”

Odveo ih je u šator malo veći od ostalih. Unutra su ugledali perjem ukrašene bubnjeve i čuture, opremu za čaj, nekoliko maski, šarenu kožnu haljinu izloženu na jednom zidu, a u sredini niski stolić s infokranom i satelitskom antenom.

“U normalnim prilikama”, reče čovjek, “otplesao bih vam objašnjenje, ali pretpostavljam da će vama biti jednostavnije shvatiti ovako.” Upalio je ekran i u nekoliko hitrih pokreta ruke pronašao kwikipedijsku natuknicu koju je tražio. “Evo. Pogledajte sami.”

Christian Chankari sjedne pred ekran. Harry je ostao stajati i čitao mu preko ramena.

 

Zaríjski mrtvosanjači, pisalo je, oblik ljudskog sustava za pohranu podataka. Dio zaríjskog korištenja snova, mrtvosanjanje se koristi kao osobito okrutna i nepovratna kazna. Osuđenike se ubije, ali prije nego što im se snotvar rasprši, probudi ih se u oblik lažnog sna. U tome stanju, njihovi umovi se koriste za pohranu ogromnih količina podataka, dok sami pojedinci zauvijek ostaju u stanju između života i smrti.

 

Pisalo je toga još, ali Harry se nije trudio čitati. Trebao je znati da je stvar predobra da bi bila istinita. Neće biti gomila Unijaca koje jure na Zaríju oživjeti svoje mrtve kroz Harryjeva besmrtna putovanja. Neće biti uvoznih prava za Uniju.

Neće biti ni Bee, a sve je bilo uzalud.

Harry Drolja taman je htio početi psovati kad je Christian Chankari progovorio.

“Znam”, rekao je.

Ghan – Narain – s nevjericom je podigao obrve. “Znate? I svejedno ste nam doveli svoju ženu?”

“Ona – bi bila živa, jel’ tako?”

Narain slegne ramenima. “Recimo, da, ali – ”

“To je više nego što sad ima.”

“Ponekad više zapravo znači manje. Zar ste je toliko mrzili?”

Christian Chankari strese glavom. “Volio sam je više nego išta na svijetu.”

“U tom slučaju”, reče starica s ulaza u šator, “najbolje što možete učiniti za nju bilo bi da je pustite.”

“A ne da je osudite na beskrajan neživot”, doda Narain.

“Ne shvaćate”, reče Christian Chankari. “Toliko je volim… a ništa nisam mogao učiniti da je spasim. Čak ni da joj pomognem, na kraju.”

Starica i plemenski plesač opet su se pogledali. Na kraju, starica slegne ramenima.

“Sutra se trči sa Suncem. Nakon utrke, odvest ćemo vas u grad, da uživo vidite mrtvosanjače. Ako nakon toga još uvijek budete htjeli da to učinimo, dobro. Konačno, to je vaša žena.” Pogledala je Harryja Drolju. “A sigurno je nije bilo lako dovesti dovde. Znam koliko košta samo vaše slatkiše prošvercati kroz našu carinu.” Nasmiješila se. “Vaša čokolada vrijedi svoju težinu u najboljim cigarilosima. A to je puno cigarilosa, znate. Pitam se koliko tek mrtvi vrijede?”

Harry Drolja se ugrize za usnicu. Koliko cigarilosa za Beino prijateljstvo? A on čak nije ni pušio.

“Previše, gospođo.”

 

***

52. dan

Dan trke sa Suncem bio je sunčan. Zamisli ti to. U pustinji, pa sunčano.

Pustinja se pruža na sve strane svijeta. Mirišem more, tamo daleko iza planina na istoku. Nebo posiže za mojom nepostojećom kosom i miluje je. Karima, molim te, dobij tu utrku za mene.

Ili umri pokušavajući, što ti je zapravo plan. Tako da me možeš naći u ovoj nigdjezemlji između života i smrti i povesti me dalje.

Da imam oči, mogla bih plakati.

Ovako, mogu samo čekati na kišu.

U pustinji, to se dugo čeka.

 

***

 

Harry Drolja zauzeo je svoje mjesto u velikim snokolima i zijevnuo. Koliko je shvatio, pravila utrke bila su vrlo jednostavna. Trkači bi krenuli u zoru, s izlaskom sunca. Pokušavali su prestići Sunce, tako da trče u hladu. I trčali su do sumraka. Onaj tko dospije najdalje i ne odustane je pobjednik.

U praksi, uglavnom, onaj tko preživi. Ako preživi.

Pobjednik je navodno mogao doprijeti do snotvari planeta. Harry nije imao pojma što to znači, ali nije ga baš bilo ni briga. Što se njega ticalo, ostatak ovog puta bio je samo umjereno zanimljiv turistički izlet. Nije htio ostaviti Christiana Chankarija samog, premda nije bio baš siguran zašto. Možda samo zato da se ne mora vratiti u svemirsku luku i otkriti koliko je Bea ozbiljno mislila ono da ga više nikad neće pustiti na svoj brod.

Ove godine se za utrku pripremalo troje trkača. Jedno od njih bila je ona mlada žena koju je vidio s Narainom. Druga dvojica su bili klinci. Harry ih je procijenio kao adolescente koji misle impresionirati potencijalne cure. Ali žena je djelovala kao da misli ozbiljno. Što god mislila.

S jedne strane Harryja sjedio je Christian Chankari, a s druge Narain. On je bio plesao, prije zore, pticolikim pokretima bez otmjenosti, prateći se nazalnim zapijevanjem. Harryju su objasnili da bi ples i pjesma trebali trkačima donijeti snagu. Harryju je više zvučalo kao nešto što će im dati motiv da otrče što dalje.

A onda su se prve zrake Sunca pojavile iznad obzora, i utrka je počela.

 

***

 

Karima trči sporim, odmjerenim pokretima. Samo mora ostati u polusjeni što je dulje moguće. Možda čak i pobijedi. Ona nije glupa. Dobro je sve to promislila. Sigurno. Ona mi je jedina nada.

Miris mora je sve jači u mojim nepostojećim nosnicama. Ne bih ga smjela osjećati. Krajevi mene već su predaleko.

Gdje će mi biti kraj.

***

Snokola su slijedila utrku u čudnoj tišini, lebdeći nad pijeskom na zračnom jastuku. Harryju je, nakon prvih pola sata, cijela stvar totalno dosadila, pa se zabavljao pokušavajući otkriti kakvom tehnikom stvaraju zračne jastuke. U Uniji ima puno pustinjskih planeta.

Nada za posao ga je držala sve dok mu Narain nije rekao da zračne jastuke uvoze iz Unije.

Činilo se da snokola iz daljine slijedi neki džip. To je bilo još dosadnije od utrke.

Harry je doručkovao. Onda je malo odspavao.

 

***

 

Moja majka još trči.

Moja majka-majka, ne moja planetna majka.

Iz nekog razloga, to mi se čini kao Dobra Stvar.

Moja majka.

***

Kad se Harry probudio, jedan od klinaca je pao. Snokola su usporila.

“Pomoć?” upitao je Narain naginjući se preko ograde snokola.

Mladić je samo kimnuo, previše dehidriran za riječi.

“Nije sramota odustati”, reče Narain. Dva čovjeka su izašla iz snokola i pomogla mladiću da ustane. “Dobro si se držao.”

U snokolima je bilo vode i hlada. Promatrajući kako unose mladića, Harry se nagnuo iz sjene i skoro zaskvičao kad ga je udarila vrelina. Pogledao je drugo dvoje trkača. Još su se kretali.

 

***

 

Moja majka trči.

Što je majka?

Što je trči?

Što je…?

***

Drugi mladić se spotakao na nešto u pijesku. Pokušao je ustati, opet se spotakao. Snokola su opet usporila.

“Pomoć?” upita Narain. Harry je zaključio da je to nekakvo obredno pitanje.

Mladić u pijesku je stresao glavom, uzdižući se na ruke i koljena. Nije mogao progovoriti. Usne su mu bile raspucane, iz ogrebotina na rukama i nogama slinila je krv. Ustao je i napravio nekoliko nesigurnih, teturavih koraka.

Christian Chankari je ustao sa svoga mjesta u hladu.

“Trebalo bi mu pomoći.”

Narain strese glavom. “Mora pristati na pomoć. Time odustaje od utrke, znate.”

“Ali…”

Narain ga pogleda. “To su naši običaji. Mi se ne miješamo u vaše.” Izraz njegovog lica jasno je dodao “koliko god nam bili čudni ili odvratni.” Ali, za razliku od Harryja, Christian Chankari nije znao čitati izraze lica. Ili nije htio.

“Ne možete samo stajati i gledati tog dečka kako umire. Morate mu pomoći.”

“Pitajte ga.”

Christian Chankari nagnuo se preko ograde i povikao: “Pomoć?”

Mladić je stresao glavom, ali napor mu je narušio koncentraciju. Opet se spotakao.

“Pomoć?” povikali su Chankari i Narain uglas.

Ovog puta, mladić je kimnuo.

Harry ispusti dah. Nije ni shvatio da ga je zadržavao.

***

Pijesak leti oko stopala.

Nebo leži oko svega.

Zaría… je…

… st.

***

Sad su se već svi nabili na ogradu, promatrajući posljednju trkačicu. Sjena joj je bila sve duža. Harry se pitao koliko je vremena prošlo. Čak i sjedeći u hladu i vozeći se na zračnom jastuku, osjećao je da ga sve boli i polako pijuckao svoju porciju vode. Ožednio bi samo gledajući je kako trči.

A onda se spotakla i to je skoro bilo olakšanje, ona druga cipela koja pada.

Snokola su usporila.

“Pomoć?” Narainov glas bio je čudno napet.

Žena je prvo stresla glavom, a onda ustala. Nekoliko časaka stajala je na mjestu, skupljajući dah, ili možda dolazeći k sebi. Pijesak joj se zalijepio za lice. Nije ga se potrudila obrisati.

“Neće još dugo izdržati”, reče Chankari. “Ne možete je pustiti dalje.”

“To je njen izbor”, reče Narain.

Opet je počela trčati. Napredovala je sporo, bolno, ali napredovala je, bez pomoći. Još uvijek po pravilima.

“To je ubojstvo”, rekao je Chankari, a u njegovom glasu se čulo nešto što Harry nikad prije nije čuo. Kao da se budi iz sna. Ili iz smrti.

“Samoubojstvo”, reče Narain. U oči mu je valjda upao pijesak, jer ih je oštro protrljao.

***

Mama!

Mama–

 

***

 

Kad je treći put pala, Christian Chankari je skočio.

“Dosta je!” poviče. “Ne možete…”

“Mogu samo poštivati njene želje, kao i vi!” poviče Narain. “Pomoć?!”

Na ženinom čelu vidjela se posjekotina. Okrenula se na bok, slabašno pokušavajući rastjerati mušice koje su nanjušile krv. Lice joj je bilo skriveno crnom kosom, ali pokret glave je bio posve vidljiv.

Odmahnula je.

“To naprosto nije…”

“Slušajte!” Starica je užurbano stala između Naraina i Chankarija. “Ako se još jednom umiješate u našu utrku, nećemo vam probuditi ženu!”

Žena u pijesku je puzala dalje. Desnom nogom je ostavljala krvavi trag. Poskliznula se i pala licem prema naprijed.

Christian Chankari načas ju je gledao. Onda pogleda staricu i plemenskog plesača. I skoči preko ograde.

U zraku oko njih kao da je nešto puklo. Harry nije znao što je to, ali Narain je započeo tiho, nazalno zapijevanje.

Smiješio se.

 

***

 

“Dobar dan?”

Glas mi nije bio poznat, ali pomogao mi je da se usredotočim. Bio je ljudski, ne planetarni, s time mogu izaći na kraj. Djelići mene okupili su se kao pješčana oluja kad se skuplja.

“Dobar dan?” rekla sam, čudeći se zvuku vlastita glasa.

Kao u snu, preda mnom se pojavila žena. Znala sam da nije živa, jer se živi ljudi ne pojavljuju samo tako niotkuda.

“Znači, i vi ste mrtvi, ha?” rekla sam, osjećajući se blesavo ali nesposobna smisliti nešto pametnije.

“Konačno, izgleda da jesam.” Ogledala se oko sebe. “Gdje smo mi to?”

“Na Zaríji. Znate gdje je to?”

Žena se nasmiješila. “Mrtva možda jesam, dušo, ali glupa nisam. I, usput, ja sam Ana Chankari. A ti?”

“Mari”, rekoh. “Zapravo, Marianne, ali Mari je ghanski oblik.”

“Marianne? To nije zaríjsko ime.”

“Duga priča.”

Ana Chankari se osvrne. “Čini mi se da bismo trebale krenuti u onom smjeru,” reče, “ali mislim da je put dovoljno dug da mi ispričaš.” Uzela me za ruku i potapšala je, blago. Malo me podsjećala na uju Naraina.

Opet sam pogledala pustinju. Neki ljudi su podizali moju majku u snokola. Čak i odavde, vidjela sam da ujo Narain plače, ali Karima ga je držala za ruku i nije bila sa mnom, pa sam znala da je živa.

Vidjela sam i džip kako juri prema snokolima, i znala sam da je to David.

Uzela sam Anu Chankari za ruku i, zajedno, krenule smo dalje.

***

Marrakech Express tegli svoje krupno tijelo kroz strunopuding. Bea sjedi u Marrakechu i pije Jack Daniel’s.

“Jednoga dana,” kaže, “stvarno ću te zviznuti u svemir, Harry.”

“Znam”, kaže Harry. Čašom se kucne o njenu. Možda se ovog puta napije dovoljno da ode s njim u krevet.

Ili možda sljedeći put.

###

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: