Žarko Milenić: OTMICA SABINJANKI

20 Jan

 

Sirene se oglasiše. Nisam pogledao u nebo. Znam što bih vidio. Crne točkice. Ustvari bijele jer već je pao mrak. Točke bolje rečeno, jer krupnije su od zvijezda. Ne bi bilo prvi put da ih vidim i jednostavno me nisu zanimale. Moje oči bile su okrenute ovozemaljskim stvarima.

Nisam znao u kojem se gradu nalazim. Vozio sam tako brzo da nisam mogao pročitati što piše na ploči koja se nalazila na ulazu u gradić. Ili, što je vjerojatnije, ploče nije ni bilo.

Kao što sam i očekivao. Niti jedne žene na vidiku. Čak i tako malo muškaraca na ulicama. Svega desetak. Budale. Zašto se i oni kriju? Otmičare Sabinjani ne zanimaju. Zar misle da će ti muškarci svoje žene sestre, prijateljice, rođakinje tek svojom prisutnošću zaštititi? Kako su naivni.

Ulično osvjetljenje, naravno, nije radilo, ali i bez njega se tako jasno moglo vidjeti. Ipak pogledah u nebo. Nije bilo mjesečine, ali vidjelo se skoro kao po danu. Pet sjajnih kugli bar deset puta većih od punog Mjeseca. Pet ogromnih snopova od pet blještavih reflektora šetalo se pustim ulicama. Jedna kugla me oslijepi. Opsovah.

Produžila je prema sjeveru. Tamo je valjda centar grada. Ubrzo se ugasila. Jednu Sabinjanku je ipak našla.

Onda je zgasnula i druga kugla. Ovaj grad je sada manji za jednog stanovnika. Bolje reći – stanovnicu.

Zatim nestade i treća. Dobra lovina.

Onda i četvrta. Nisam očekivao da će u ovoj provinciji pronaći čak četiri Sabinjanke.

Peta letjelica nije imala sreće. Produžila je prema zapadu.

Sirene  se ponovo oglasiše. Prestanak opasnosti.

Otmičare Zemljanki svi zovemo Otmičarima Sabinjanki. Još uvijek ne znamo kako se oni zaista zovu. Kako sami sebe nazivaju. Nikad ih niti jedan Zemljanin nije vidio.

Mnoge Zemljanke jesu ali niti jedna se nije vratila da kaže kako Otmičari Sabinjanki izgledaju. Pokušali smo odozdo gađati njihove kugle. Bezuspješno. Oni su više od Rimljana. Oni su bogovi.

Većina nas misli da oni izgledaju kao i mi. Da na njihovom planetu skoro da i nema žena pa moraju otimati naše da ne bi izumrli. Ako je ta, najraširenija, teorija točna onda smo mi potekli od njih. Oni, dakle, neće izumrijeti ali mi hoćemo.

Pristalice optimističke teorije smatraju da će Otmičari naše Sabinjanke vratiti nakon što one rode svaka po jedno dijete izvanzemaljcima. Jer po njima izvanzemaljci ne bi dozvolili primitivnim Zemljankama odgajanje njihove djece.

Zagovornici pesimističke teorije (kojih je mnogo manje) proglasili su izvanzemaljce ljudožderima. Točnije – ženožderima. Za prilog njihovoj teoriji navode jak argument – još nisu otete žene starije od pedeset godina. I to zato što im je meso žilavo.

Ali kad optimisti na to prigovore da se ne otimaju ni žene mlađe od dvadeset godina pesimisti samo zašute.

Vlade svih zemalja preporučuju ženama da što više rađaju. I to, po mogućnosti, djevojčice. Majkama djevojčica nude se mnoge pogodnosti. Oni će ipak otići (za godinu, dvije, tvrde optimisti) makar prije toga oteli sve žene sposobne za rađanje. Žena će ipak ostati i ljudski rod neće biti osuđen na propast.

Svejedno mi je. Poslije mene i  potop.

Parkirao sam svoj automobil u centru grada pokraj podzemnog skloništa. Izađoh promatrajući one koji su izlazili. Nasmijah se. Trojica muškaraca. Kukavice. I da su žene to im ništa ne bi koristilo. Svjetlo koje dopire iz kugli nije obično svjetlo. Ne nestane samo ona žena koju nebesko svjetlo obasja, već i ona koja se nalazi u osvijetljenoj zgradi (ma koliko debelih zidova bila i od bilo kojeg materijala) ili u podrumu, odnosno podzemnom skloništu ma koliko ono duboko bilo pod zemljom.

Gdje se pojave nestale žene? Pretpostavljam najprije u kugli, a onda je odvedu u bazu izvanzemaljaca na Mjesecu, Marsu ili negdje drugdje u Sunčevom sustavu. Neki tvrde da se naše žene nigdje više neće pojaviti. Da su na taj način ubijene. Ali takvih je srazmjerno malo.

Siđoh u sklonište. Nikog nije bilo unutra. Kao što sam i mislio. Nisam trebao ni silaziti. Sjest ću u svoj automobil i produžiti dalje. Nije mi se više ostajalo u ovom glupom gradu.

Ipak sam se prevario. Tamo je netko ipak bio. Netko  koga dugo nisam vidio – žena.

Nevjerojatno. Žena u ovom idiotskom gradu. Žena koja je ostala nakon još jedne otmice. Koliko li je samo izvanzemaljskih racija preživjela.

Promatrao sam je blijedu i uzdrhtalu. Smeđokosa. Oko trideset. Nije neka ljepotica. Ali nije ni ružna. I da je ružnija poželio bih je. Pravi dragulj.

– Opasnost je prošla – uputih joj pristojan osmijeh.

Trgla se. Zablenula u mene:

– Molim?

– Otišli su, gospođo.

– Gospođica… Jeste li sigurni u to?

– Niste čuli znak prestanka opasnosti?

– Jesam. Ali… Nikad se ne zna…

– Bio sam vani. Vidio sam svjetla kako se udaljuju.

– Ako se vrate?

– Ne brinite. Bar mjesec dana možete biti mirni. Slobodno možete izići.

– Kako znate da se prije neće vratiti?

– Proučavam ih od kada su se pojavili. Imam kod kuće bogatu dokumentaciju o Otmičarima…

Ovo prvo bilo je točno. Drugo ipak nije. Skupljao sam isprva izreske iz novina, snimao vijesti s televizije, snimao kugle video kamerom…

Ali odavno sam prestao s tim. U posljednje vrijeme Otmičari više i nisu u modi. Mediji kao da su oguglali na njih.

– Vi ste znanstvenik? – pogledala me s poštovanjem.

– U neku ruku. Amater, moglo ni se reći. Mada ne znam kako bi nazvali tu znanost. Ufologija je ipak širi pojam… Ali pustimo sad Otmičare… Jeste li za kavu?

– Radije bih nešto žestoko – ustala je.

Pošli smo u prvu otvorenu kavanu. A to baš i nije bilo tako blizu.

– Niste se ošišali – rekoh joj putem. – Ne  nosite lažnu bradu i brkove. Čak ni hlače. Nije li to rizično?

– Kažete da proučavate Otmičare. Zar ne znate da od toga nema koristi?

– To je točno. Ali opasnost na vas vreba i od zemaljskih muškaraca. Jeste li ikad došli u opasnost da budete napastovani?

– Tamo gdje sam živjela Otmičari još nisu dolazili. Tamo žene nisu rijetka pojava kao ovdje.

– Kako vas je put nanio ovamo?

– Pošla sam baki u posjet…

– Kao Crvenkapica – nasmijah se. – A ja sam vuk koji vam se ispriječio na putu!

Nasmijala se i ona. Onda rekla:

– Neću dopustiti da odete baki prije mene!

Sjetih se porno verzije “Crvenkapice” s Ciciolinom koja je na sebi u tom foto-stripu imala samo crvenu kapu. Vuk je nosio samo masku.

Ušli smo u ne baš otmjen hotel. Sjeli za stol prekriven ne baš čistim stolnjakom. Jedini gosti.

Prišao nam je neuniformirani, neobrijani konobar. Ne pamtim kad me posljednji put služila konobarica.

– Izvolite?

Ne znam kog je vraga to i pitao kad je imao samo vino. I to najgore koje sam ikad pio. Ali ne i najjeftinije. Ovo ipak nije turističko mjesto.

Popili smo vino i otkravili se. Nju je već uhvatilo. Stala se smijuljiti.

– Pristalica sam optimistične teorije – rekoh. – Otmičare ne zanimaju žene u klimakteriju niti one koje još nisu dobile prvu menstruaciju… Prerušavanje mladih žena u starice, mislim na bojanje kose u sijedu, pomaže koliko i prerušavanje u muškarce. Na taj način je jedino Maćehi uspjelo prevariti Snjeguljicu!

Zahihotala se.

– Ali postoji nešto ipak djelotvorno… – dodadoh.

– Što?

– Anti-bebi pilule!

– Zaista?

– Uvijek ih nosim za sobom – nasmijah se vragoljasto. – Gore u sobi dat ću ti jednu!

Ali prije no što sam uspio vidjeti njenu reakciju neka teška ruka spustila se na moje rame.

– Dat ću ja tebi po tikvi, propali zavodniče! – smijao se debeljko svojoj dosjetki.

Nisam ništa odgovorio. Ako se odgovorom ne smatra udarac moje desne noge u njegovu bradu. Završio je na podu.

– Prokletniče! – razbjesnio se njegov mršavi kolega nasrnuvši na mene nožem.

Pobjegao je slomljene ruke ostavivši mi nož za uspomenu.

– Ranjen si! – priskočila je.

Nisam ni primijetio ogrebotinu na lijevoj nadlanici.

– Nisam znala da si tako spretan!

– Nekad sam trenirao karate.

Poljubili smo se. Snažno je poželjeh. Rekoh:

– Idemo gore.

Dobili smo od recepcionara ključ naše sobe. Srećom je bila na prvom katu. Lift nije radio.

Kad smo se popeli otključao sam sobu.

– Ne radi ni svjetlo – ustanovih sa žaljenjem.

– I bolje – prošaptala je. – Ja  volim u mraku.

Ja baš nisam volio. Ali što je tu je.

Nestrpljivo je počeh skidati. Toliko dugo nisam imao neku ženu. Bar deset dana. Nije ni čudo što sam tako brzo ejakulirao.

Zaboravio sam joj dati pilulu. Možda su joj plodni dani? Možda je zatrudnjela?

Možda bude imala sreću pa rodi djevojčicu. Moja Eva koja će roditi malu Evu!

Osvijetlilo nas crveno svjetlo. Onaj peti se ipak vratio.

Sirena je zasvirala s malim zakašnjenjem. Otmičar je već produžio tragajući.

Ali ona je još bila tu. Dodirivao sam njeno golo tijelo.

– Ali kako?! Nisu te oteli?!

– Nisam im bila… Bolje reći nisam im bio interesantan.

Sad mi je bilo jasno. Bila je muškarac koji je promijenio spol. Izvana je koliko toliko izgledala kao prava žena.

Ali Otmičare Sabinjanki nije mogla prevariti.  Žena je tajna čije je rješenje materinstvo. Davno je rekao stari Nietszche. Moja Sabinjanka nikada neće moći roditi. Ni na nebu ni na Zemlji.

Nisam je pitao kako se zove. Nije me zanimalo. Kao što me ne zanima  ni kako se zvao.

 

 

 

One Response to “Žarko Milenić: OTMICA SABINJANKI”

Trackbacks/Pingbacks

  1. ČITANOST SF PRICA BH AUTORA | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - September 2, 2014

    […] Žarko Milenić: OTMICA SABINJANKI […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: