Anto Zirdum: BANKOFOBIJA

14 Jan

Nešto čudno mi se počelo događati. Nekako odmah pomislih da je i mene strefio onaj PTSP ranije poznat kao «vijetnamski sindrom». No, od rata je prošlo sedam godina i nije mi bilo jasno zašto ne ulazim u neke ulice i zaobilazim neke zgrade. Nije se to događalo noću. Poznat mi je strah i nelagoda kada treba nožu proći mračnom ulicom. No, to se meni događalo u sred dana. Sklon sam introspekciji, ali nikakvoga racionalnoga objašnjenja nisam mogao pronaći u tim svojim strahovima. Nemam kuda. Morao sam otići psihijatru. Nerado, ali bilo je to stanje za psihijatra. Poznajem ja mnogo tih liječnika pa i nekoliko psihijatara. No, odem jednome u susjednom mjestu. K’o, doš’o je njega onako obići da ga vidim i tako to. Gledam ga. Znate kakvi su psihijatri. Djeluju malo onako: s kim si takav si. No, zna i on da mu nitko ne dolazi pitati ga za zdravlje. I tako reknem mu.

– U koje ulice nerado ulaziš?

– Bana kulina, Bana Jelačića, Bandolsku…-pokušavan se sjetit.

– A koje zgrade zaobilaziš?

– Banke. I… – ne mogu se sjetit još koje.

– Zaobilaziš li poštu?

–  Ne.

– Zaobilaziš li sud?

– Ne.

– Aha! A jesi li imao kakvo nezgodno iskustvo u kakvoj banci?

Razmišljam malo i odmah se sjetim.

– Jesam. I to grdno… Baš su me izludili… – izleti mi ona riječ koje se čovjek plaši.

Onda mu ispričam o svojoj svastici u Švicarskoj i o tome kako je meni, a i ostaloj polugladnoj familiji, preko meine slala novac. Do Viteza je taj sustav efikasnih financijskih transakcija SWIFT (svjetska organizacija međubankovnie financijske telekomunikacije) dobro funkcionirao. Tako ja uzmem svoj SWIFT cod, pošaljem svastiki a ona meni novac. Išlo to tako od kada je otvorena poslovnica HB banke u Vitezu  i Bog mi je svjedok da je svastika do zadnji put poslala tog novca taman toliko da je mogla kupiti  novo auto u klasi boljih auta (pozivam se na Boga jer svi mi, kojima je pomagala, nećemo nikada shvatiti njezinu nesebičnu ljubav za nas i nećemo priznati koliko smo dobili). U veljači mjesecu dobio sam zadnji put tu humanitarnu pomoć bez ikakvih problema, ali početkom ožujka nazove me svastika i veli da ja dam 500 DM njezinu ocu koji je počeo obnavljati (u ratu srušenu) kuću, a ona će meni poslati. Ne sumnjajući nimalo da taj SWIFT može zakazati ja ti svu svoju ušteđevinu puncu.

Na Dan žena javi svastika da je poslala novac. Za nekoliko dana ja u “svoju” banku, koja je u međuvremenu promjenila ime u ZB (to je zapravo i prije bila jer je ZB bila glavni dioničar u HB i uvijek je preko nje meni dolazio novac – koliko sam ja uspio skužiti). Nu, u banci vele da nije još ništa stiglo. Prođe još nekoliko dana ja opet u “svoju” banku i opet ništa. “Nema”, “nije ništa stiglo” i kraj priče službenika koji mene znaju. Njima tu još ništa nije čudno pa se ni ja ne čudim previše. Treći put opet ništa. Vele da mi svastika pošalje neki papir da se kao vidi da je to ona poslala, jer bez toga oni neće ništa poduzeti (u intonaciji se krije misao da ne vole badava raditi kad ih kao netko zezne). Dobro, poslije nekoliko dana faksira meni svastika neki papir iz kojega se vidi da je ona poslala novac i ja se spominjem na tom papiru, ali ništa više. Sve na njemačkom. Ovi u banci mi kažu da to nije ništa, mada nitko od njih ne zna njemački. Tu se ja počnem ljutiti, onako iz čista mira, ni sam ne znam kako, popuštaju mi živci. No, službenici koji me dobroi poznaju hladnokrvno, gotovo bezdušno, kažu treba papir da se vidi da je meni poslat novac (ko ja sam lažov bez takvoga papira). Tada sam prvi puta osjetio duševnu bol, nešto je u meni pukolo. Natjerali su me da se osjećam kao lopov, iako, to će vam svatko tko me zna, spadam u rijetku kategoriju poštenih ljudi, dapače u kategoriju onih koji ne lete za novcem i bogastvom, a neki će vam posvjedočiti da sam čovjek kojemu novac ništa ne znači, dapače uopće ga ne volim imati. (Ovo će običnom čovjeku izgledati čudno i pretjerano, ali vjerovali ili ne odnosno ma koliko se to vama činilo nevjerojatnim – istina je. Ne hvalim se ja time, ali tako je.)

Poslije toga dođe i taj neki papir na kojemu se spominju svi podaci: UBS baka iz koje se šalje, te neka banka u Frakfurtu, te moje ime  i uz njega se spominje VITEZ BOSNIEN i KTO: 70920 280 89100….  pa S.POBHB 71000 S.  Ovi u banci bleje u taj papir i na kraju kažu: “nije to kod nas” . Pa šta ću ja sad? počnem podizati tom. Ne možete me samo tako vratiti. Nisam ja bilo tko? već urlam. Vi ste moja banka, preko vas radim već pet godina, ne možete me vratiti sa šaltera kao da me nikada niste vidjeli… Šta je vama… Uto se jedan od službenika dosjeti rješenju u kojemu će se mene riješiti. “Javi da švicarci naprave potjernicu za novcem” . To je jedino rješenje.

I da malo skratim, počeo sam proučavati sustav. Negdje u lipnju skužim da se iza broja 71000 S. krije Sarajevo i da bi moji novci mogli biti tamo negdje, ali u poslovnom imeniku nisam pronašao banku koja ima kod POBHB jer kod nas naprosto nemate kompletnih imenika. No, zaputim se ja u Sarajevo i u GNB banku. Poznajem direktora pa velim pomoćiće mi čovjek. Nisam ga našao, ali neka šefica se uzvrti, nešto traži i veli nije kod njih. “Znam, i sam da nisu novci kod vas, nego možete li mi reći koja banka ima ovaj SWIFT kod?” Žena uze neku knjigu pregleda i reče za minut: “To vam je PO banka”. Jesu li meni u Vitezu to mogli reći?” pitam sasvim razložno. “Nisu. nemaju oni ove knjige” odgovara šefica i onda mi objasni gdje je PO banka.

U PO banci mlad službenik, Mirza se zove, sav u čudu pita gdje sam ja do sada jer je on već izludio od dopisivanja sa Švicarcima. Pusti me da sjedim u nekom hodniku a onda donese gomilu papira i pokazuje prepisku te veli: “Mi smo to odmah, 13. marta poslali u Vitez”. “Gdje?” pitam ga. “U hercegovačku banku”. “Auuu” gotovo zaplakah. Hercegovačka banka je bila blokirana od 6. travnja. “Žao mi je gospodine” veli Mirza. Iz njegova načina žaljenja ja shvatih da je to ozbiljan problem. “Je li to meni može propast moj novac?” pitam i sam iznenađen takvom mogućnošću. “Može, gospodine” odgovara mi kao djetetu u prvom razredu. “Kako, gospodine?” sad se ja čudim baš kao dijete. “GOSPODINE, RIZIK JE DRŽATI NOVAC U BANCI”. Pa gospodine zašto onda velikim slovima to ne napišete na ulazu? – uhvati me i muka i bijes. “Gospodine, Vi ste punoljetni” – odgovori hladnokrvno, kao da ga se uopće ne tiče što ja neću moći otići na ljetovanje kod prijatelja, gdje imam sve besplatno, ali nemam za benzina da odem.

Poslije se sve svelo na čekanje da Tobi Robinson kaže kako će se malim štedišama (imao sam ja na štednju 100KM) vratiti ulog. Kad je napokon došao i taj dan, vrate mi 95 KM sa štedne knjižice, a za novce koji su stigli tim SWIFTOM počeše priču: Da sam ja kod njih imao konto… nisu oni… tko zana na kojem je to računu… Tu ponovno napukoh, ali na sreću direktor poslovnice je moj prijatelj pa nazove nekoga u Sarajevu. Ovi obećaju da će tražiti naglasivši  da ta sredstva nisu pod embargom.

Poslije nekoliko dana moram opet u Sarajevo. Tamo im pokazah one papire, oni ih iskopiraše i rekoše javiti. Prođoše i svi blagdani a oni ne javljaju. Neka tjeskoba se uvukla u mene, neko poniženje, neko gađenje, ali od svega najgore je što primjetih kako izbjegavam proći pored banke. Naprosto izbjegavam ići onim ulicama gdje se nalaze banke.

– Eto vidiš – shvati psihijatar da sam završio priču – sve je jasno ko dan. Ti boluješ  od bankofobije.

– Nikad čuo!?

– Je, je… Ima barem 500 vrsta fobija. Ti si tipičan slučaj čovjeka koji boluje od bankofobije…

– Šta bolujem…

– Samo ti dođi kod mene poslije praznika…

– Pa šta onda?!

– Daću ti potvrdu da boluješ od bankofobije.

– Ama ne interesira me nikakva potvrda, hoću svoj novac?! Kakva je to bolest ako čovjek hoće svoj novac – naljutim se ja, još nešto lanem i pobjegnem od psihijatra kao da je on… gubav…

Poslije nekoliko dana zaboravim na taj razgovor. Opet nazovem banku u Sarajevu. Vele, našli su čovjeka s istim imenom i prezimenom, isti iznos od 300 eura, ali da im kažem svoj matični broj. Kad sam im rekao matični broj, oni kažu da to nisam ja. Tada sam se počeo tresti iz čista mira. Sjetih se prijatelja psihijatra. Morao sam ponovno k njemu.

On mi je dao nalaz i mišljenje u kojemu piše da sam sav uredan samo da patim od bankofobije.

– Šta ću ja sad s time?

– Možeš tužiti sve banke u lancu za duševnu bol…- našali se on i pozdravi me.

No, ja sam to shvatio ozbiljno.

Na internetu sam oglasio da tražim odvjetnike koji će me zastupati u tužbi protiv bankara. Naveo sam da ću tražiti odštetu od sto tisuća Eura. Već sutradan javilo mi se desetak odvjetnika koji bi za pola dobijene odštete mene zastupali. No jedan amerikanac je predložio da će tražiti milijun dolara odštete za duševnu bol, naravno, pod uvjetom da dobijeno polovimo.

Sad stvarno ne znam što ću? U banku više ne smijem unići, jer se počnem gubiti i nesvjestiti na pedeset metara od banke i naprosto je moram zaobilaziti. Najnovije što sam saznao jest da se moj novac nalazi na mojemu računu, a isplata. Ona ovisi od neke zavrzlame. Ako netko kupi banku onda je moguće da dobijem taj novac, a ako ode pod stečaj onda ću možda dobiti dio stečajne mase. Vjerojatno, manje od pola jer moram biti solidaran sa svim onim mešetarima koji su banku upropastili. To je to: rizik je stavljati novac u banku.

No, što je najgore od svega, svaki drugi čovjek kojemu sam ispričao svoj slučaj meni je ispričao svoj. Svi su bili gori od moga, barem što se iznosa tiče. Ipak, nitko nije obolio od bankofobije, osim mene. A zdravlje je najpreče.  Sada je sve na odvjetnicima. A oni. Oni nemaju duše možda i više nego bankari. Pa neka se glođu.

 

 

 

 

One Response to “Anto Zirdum: BANKOFOBIJA”

  1. Savko Pećić February 4, 2014 at 7:35 pm #

    Koliko je samo bankofobija i drugih neodgovornosti pred ovim narodom. Hoćemo li to sve preživjeti ili bolje reći,odnosno pitati, gdje se iskotiše ti ”zvrzlemlatori ” narodnih masa na svakom mjestu i svakoj kancelariji. Dok pokasamo sve te naivnosti, ode život ! Ovo je moj osvrt,kratak, ali britak.
    Dobro si ovo Ante napisao, ali komu i čemu,opet ti i ja moramo kod tih i takvih bankara, jer se valuta ne može prenositi , nego mora preko banke sve . Neću više počeće i mene da hvata ta prelazna bolest, to ti psihijatar nije rekao da je prelazno, nije ti prijatelj, jer se moraš klonuti banaka.
    Ma idi ti Anto u onu svoju malu kolibu,što nazivaš vikend kućom,tamo nećeš se zarazati bankofobijom.
    Pozdravčić,pa zovi kad budeš brao voće i povrće ili pekao rakiju, eto i mene!

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: