Dejan Vujanić: BOJA VREMENA

1 Jan

DEJAN VUJANIĆ

 

Boja vremena

(28,279)

Toto je živio sasvim običnim životom farmera u provinciji, ispunjavajući svrhu hranjenjem stoke i gnojenjem zemlje. Žeđ za avanturom koja ga je s vremena na vrijeme spopadala gasio bi odlaskom u grad da proda ljetinu ili u nabavku, kočijom u koju bi upregnuo svog Sanflauera. Grad. Zvijezde. (Uvijek su mu izmicale – prolazile između prstiju – kad bi poželio da ih dohvati.) Čitavi svemir. Toto nije išao u školu, niti je imao prijatelja, nekoga ko bi mu rekao da zvijezde ne može uhvatiti, niti ih može skinuti i okačiti na zid da sijaju umjesto stare rudarske lampe koju je imao. On je bio sam. Rekli su mu da su mu oca ubili nepoznati razbojnici na kućnom pragu u pokušaju da zaštiti njega i majku. Ona se nikada nije oporavila od tog događaja i ubrzo je umrla u sanatorijumu. Tako su rekli. Totu je ostala jedino stara uramljena fotografija kao sjećanje na njih. Ipak, bio je srećan, ne zato što mu niko drugi nije trebao, već zbog toga što nije znao za drugačije. Zaista, da li bi pustinjaku sa neke planine život više imao smisla, ako bi posjedovao cjelokupno znanje ovoga svijeta. Kada bi ga i stekao niko ne bi mogao da promijeni njegovo novostečeno uvjerenje kako je ranije bio u zabludi. Bila bi to dva različita čovjeka, koja su sasvim slučajno nosila isto ime u svojim svjetovima. Iako je prilično bio ubijeđen u nepromjenjivost i vječnost svijeta u kojem je živio (a koji je naravno obuhvatao farmu i grad), Toto bi se ponekad pitao zašto baš on živi na farmi, dok su svi ostali u gradu. Bilo je trenutaka kada mu se činilo da godine provedene na imanju nisu dovoljan razlog da se i dalje zadrži na njemu. Ali kuda bi se uputio? Toto nikada nije otišao na drugu stranu grada da vidi šta ima iza. Nekako mu se činilo prirodnim da se kosmos završava kod gvožđare u Ulici Kent. Jednog dana odlučio je da pogleda kako izgleda kraj svijeta. Rekao je gospodinu Mileru da će kasnije preuzeti pakete eksera koje je kupio, pošto je htio da zamijeni daske na krovu staje, računajući da neće da izdrže pod novim teretom snijega sljedeće zime – i zaputio se niz Ulicu Kent. (Sanflauera je ostavio u štali iza radnje.) Nije mu trebalo mnogo da stigne do table na kojoj je pisalo: NAPUŠTATE MALO SELO – SREĆAN PUT – DOĐITE NAM OPET. Toto se zagledao u natpis i iako nije znao da čita zaključio je da se nimalo ne razlikuje od onoga kraj kojeg je uvijek prolazio na povratku iz grada, na putu prema farmi. Pogled mu je potom skrenuo prema beskrajnoj cesti – kičmi koja je pridržavala dva nepregledna mora žitarica. Ako ovo nije kraj, mislio je, onda je sigurno nekoliko milja dalje i krenuo je prema njemu. Kada se Sunce značajno pomjerilo na nebu, Toto još nije bio naišao na kraj svijeta. Već se počeo pitati da li uopšte postoji tako nešto i pokušao je da se natjera da zamisli beskraj. Nije mogao. Kako nešto može da bude beskonačno? – pitao se i u isti mah odgovarao, hrabreći se: Sve ima svoj početak i kraj. Dok je tako razmišljao Toto nije zapazio kako se izmjestio položaj Sunca. Umjesto da već tone iza horizonta, užarena lopta je stajala tačno iznad njega. Toto je izgubio svoju sjenu, a da to nije primijetio, jer je u tom trenutku ugledao dim, pa dimnjak, zatim krov, a potom i cijelu kuću. Bila je crvene boje sa bijelim ivicama. Ispred nje malo dvorište. Pumpa za vodu. Kućica za psa (nije vidio životinju). Toto je pokušao da se prisjeti gdje je vidio takvu kuću, crvenu i bijelu, ali nije mogao. Kada se približio kući začuo je glasove. Toto se uplašio i potražio zaklon iza zarđale cisterne za vodu. Čuo je kako muškarac proklinje ženu, a onda i udarce. Provirio je iza svog skloništa i vidio ženu u prašini kako rukama pokušava da se zaštiti od remena kojim je muškarac vitlao. Toto nije bio hrabar, ali ova vrlina ponekad nema nikakve veze sa postupcima ljudi. Stvari se jednostavno dogode, a onda drugi donose sud o njima. Sljedeće čega je Toto bio svjestan je muškarac koji leži na zemlji i krvav trag koji je vodio do čelične cijevi u njegovoj ruci. Žena ga je plačući dozivala : Toto, Toto! Njemu nije bilo jasno kako ona zna njegovo ime (kroz glavu su mu prošli stanovnici Malog Sela). Potrčala je u kuću, a kad je Toto provirio kroz vrata vidio je da čvrsto steže neko dijete. Između hiljadu glasova koji su mu urlali u glavi, čuo je kako ga doziva nepoznata žena kojoj je spasio život. A onda je ugledao fotografiju. Jedinu koju je imao. Jedino ram je bio drugačiji. Svjetliji. Vrijeme značajno mijenja boje.

Toto se našao u zatvoru. Osuđen je na smrt i pogubljen.  ( U trenutku kada je u mraku kukuljice, koju su mu stavili na glavu, osjetio kako mu navlače omču oko vrata, Toto je još pokušavao da shvati otkuda ‘njegova’ slika u nepoznatoj kući na kraju svemira. Prije nego što mu se izmaklo tlo pod nogama odlučio je da vjeruje kako su je ukrali, dok je bio odsutan sa farme.)

 

(28,280)

… nepregledna cesta… i crveno-bijela kuća… Toto posmatra, sakriven iza stare cisterne mučan prizor… ne čini ništa zato što se plaši… umire neko drugi… (Totov svijet uslovno označen brojem 28,280)

Toto sada zna da se na kraju svijeta nalazi smrt. Htio je odmah da se vrati na SVOJU farmu i više nikada da ne poželi da ode negdje drugdje. Ali Toto nije imao magične cipele.  U jednom bezvremenskom vakuumu (i sada) luta između svjetova, nastojeći da pronađe onaj u kojem je ostavio gospodina Milera da mu pričuva eksere.

(Ovaj Toto, međutim, ne zna da je njegov fizički dvojnik u svijetu 28,278, ipak, preuzeo eksere od gospodina Milera, kada je odlučio da ne želi da zna gdje svijet završava.)

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: