EDIP-JURODIVOV KOMPLEKS – četvrti nastavak

6 Dec

U prvom nastavku iz dnevnika kapetana zvjezdobroda saznajemo kako se dogodilo tajno aziliranje neizliječivih psihijatrijskih slučajeva na jedan novootkriveni Saturnov  satelit i kako je zapravo greškom nastala prva kolonija Zemljana u svemiru, a da to ni građani ni vlast Novog Globalnog Svijeta (NGS-a) nisu znali. A ta vlast se svakog dana zaklinjala u transparentnost, a savjetnik u toj vladi je vođa ekspedicije koji u povratku treba sačiniti izvješće koje neće poljuljati same temelje vlasti NGS-a…. a pravo izvješće on piše rukom u posebne bilježnice….

OLYMPUS DIGITAL CAMERATAJNI DNEVNIK  SAVJETNIKA U MINISTARSTVU SREĆE (nastavak bilježnice 1.)

*

Nakon prvog šoka, sasvim prirodno sam se počeo zanimati za podatke o bolesnicima. Za divno čudo, način arhiviranja, koji je programiran da sam reducira podatke nakon 10, 20, 30, godina, nije nije izvršio brisanje  jer za te ljude nije upisano da su umrli.

Bila je to lepeza raznih dijagnosticiranih i nedijagnosticiranih psihijatrijskih slučajeva. Prava mala enciklopedija neuroza, psihoza i psihoneuroza te tako kompleksnih slučajeva koje ni znanstvenici nisu znali adekvatno svrstati u odgovarajuću kategoriju. Skup osoba kod kojih je došlo do  duševnog i socijalnog sloma, a za koje u to vrijeme nije bilo moguće pronaći društveno-terapijske uvjete za ozdravljenje. Pozornost sam usmjerio na nekoliko slučajeva koji su mi se po mnogo čemu činili zanimljivima.

Posebno me je dojmio slučaj Josefa Matijeskog, fizičara, koji je imao više radnih dijagnoza kroz koje se provlačio postupni razvitak šizofrenije, uz izraženu hiperneziju, kao glavni problem njegovog bitisanja. On je od malih nogu – kako se to kaže – imao problem, jer mnogi nisu htjeli prihvatiti činjenicu da on stvarno može zapamtiti gotovo sve što percipira. Često su ga provocirali zbog te njegove sposobnosti, a što je najgore ni te provokacije nije mogao zaboraviti. Pored toga, on je po svoj prilici imao i sposobnost telekineze i veliku moć hipnoze, ali se o tome u izvješću nije mnogo govorilo. Vrlo mlad je zaglavio u umobolnicu.

Izanami Yama, jedna od posljednjih pripadnica fanatika šintoističke religijske sekte s otoka Yamato, čije je utočište na vulkanu Fujiyama, najvišoj planini na otoku, umišljala je da je otjelovljenje Izanami-no-kami (ona koja je pozvana). Prema nalazima regionalnih klinika, ona je bila nerazrješiv slučaj nimfomanke koja je tražila svoju drugu polovinu Izangi-no-kami (onaj koji zove), jer je vjerovala da je  zove i da je samo on može zadovoljiti i oploditi. Njezina čula su bila izoštrena do te mjere da je primala i mnoge telepatske poruke. Nekoliko je puta tvrdila da je čula poziv Izangija, ali  ga nije mogla locirati te i dalje bezuspješno traži i čeka njegov poziv. Eksperimenti s njom potvrdili su da ona prima telepatske poruke, ali da nije u stanju slati ih drugima. Mogla se danima isključiti iz svoje okoline i  halucinirati bez hrane i vode.

Alfred Losanov, elektroničar…Njega hvata opsesivni strah, fobija od svakog dima i prašine u zatvorenom prostoru. On je kao dijete upao u ventilacijski otvor koji je izbacivao dim i prašinu u jednom pogonu za separiranje rude cinka. Bio je veoma cijenjen elektroničar, specijalist za održavanje prvih generacija androida – robota s kojima se moglo komunicirati glasom. Najbolji prijatelj ovog nedruželjubivog tipa bio je robot BARO, nezgrapan u kretanju, ali perfektan u komuniciranju i supersenzibilan na dim i prašinu. (On sam načinio je ovog jedinstvenog robota).

Ako bi netko u njegovoj okolini zapalio bilo što i on osjetio dim, dolazilo bi do rascjepa njegove osobe. Prikriveni bi strah kod veće količine dima prelazio u histerične napade. Vremenom se kod njega razvila hiperstenzija organa ćutila mirisa, te je on mogao otkriti dim i prašinu na vrlo velikoj udaljenosti. Ta preosjetljivost uništila je njegovu osobu i na profesionalnom i na svakom drugom planu. Bilo je nužno azilirati ga u adekvatan prostor, jer je bilo teško pronaći uvjete za rad gdje nema dima i prašine. (Naravno s njim je išao i njegov robot).

Među njima bila su i 142 povratnika s Marsa iz treće i četvrte generacije radnika proizvedenih za eksploataciju rudača s Marsa. To su bili umirovljeni robotoidi proizvedeni u genetskim laboratorijima, koji su nakon dvadeset godina rada na Marsu vraćeni na Zemlju da uživaju za svoj trud i doprinos opstanku i prosperitetu čovječanstva. Oni su proizvedeni po serijama od kojih je svaka odgovarala određenoj funkciji u podjeli rada. Neprilagođeni su uglavnom bili oni iz serije 001 do 009 i oni iz serije 099, takozvani univerzalci. Za njih nagrada je bila svojevrsna kazna, naročito kad su saznali da su još kao fetusi sterilizirani, da bi se njihova radna sposobnost bolje realizirala.

Qu i Qe 099 bili su posebne figure među živopisnim kepecima s Marsa. Njih dvojica imali su tu sreću da su otkrili svoga oca, koji je zapravo otkrio njih, jer je kao znanstvenik radio u institutu za proizvodnju radne snage za eksploataciju Marsa. Taj institut tajno je financirala, u doba federacije nacija, poznata multinacionalna kompanija Kozmotrans. Kako je njihov otac uspio spasiti Qua od sterilizacije, tako je njihova životna i emotivna drama počela upravo onda kad su spoznali da Qu nije ni impotentan ni sterilan. Mladi znanstvenik dao je svoje spermatozoide i više slučajno upratio njihovu sudbinu, a kada je shvatio nehumanost cijelog projekta, pobunio se protiv svega, ali sam protiv vjetrenjača nije mogao. Nedugo nakon njihovog povratka, još dok su bili u karanteni na Grenlandu, njihov otac izvršio je samoubojstvo da bi skrenuo pozornost javnosti na zlouporabu znanosti. No, tajna služba Kozmotransa stvar je vješto zataškala i spriječila istinu da stigne u javnost. Nakon toga oni su proglašeni ludim i prisilno su azilirani.

Posebno interesantan bio je slučaj Nicola Chakica. On je otkrio da je najbogatiji čovjek na svijetu, zahvaljujući naslijeđu što mu ga je ostavio daleki predak, austrougarski časnik Nikola Čakić. Taj je naime u jednu banku u Švicarskoj pohranio ogromno blago, kojeg su opljačkali časnici njegove divizije u sjevernoj Italiji za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nekoliko generacija njegove obitelji provelo je svoje živote u nastojanju da naplate jednu banknotu koju je njihov predak ostavio obitelji, ne stigavši im reći da ta banknota samo krije šifru sefa u kojoj se nalazi pravo blago. Banknota je glasila na donositelja kojem je ondašnja država Njemačka garantirala 10 milijuna maraka. Kupljena je za 6 dolara u vrijeme velike inflacije, ali je nakon dužeg vremena postigla veliku vrijednost – puno veću od nominalne jer je uz nju išla i pripadajuća kamata. Njegov otac slučajno je otkrio nevidljivom tintom ispisanu poruku na poleđini. Kada su, nakon niza peripetija, vidjeli o kolikom se blagu radi, oca je udarila kap, a Nicolo je postao jedan od najbogatijih ljudi na svijetu.

Dogodilo se to u trenutku kada je vlada NGS-a uvodila novi ekonomski sustav (sustav pet kartica kredita koji je trebao pokriti sve potrebe stanovnika NGS-a). Prekonoć su stare umjetnine proglašene općim dobrom koje se može osobno posjedovati (radi uživanja  u njima), ali se ne mogu pretvoriti u kredite, ni biti predmet kupo-prodaje. Slike privatnih kolekcionara, koje su nekada dostizale ogromne sume, umjesto  ekonomske imale su samo estetičku funkciju. One su bile uspomena cijelog čovječanstva kao i silan skupocjeni nakit.

Većina tog blaga preselila se u muzeje.

Protivno očekivanjima vlasti razvilo se svojevrsno crno tržište na kojemu su sladokusci razmjenjivali određena vrijedna djela. A posjedovanje istih bila je opet privilegija s kojom se mučila  tadašnja upravljačka garnitura Novoga svijeta  u nastojanju da odredi statistički relevantan izraz estetičkih potreba čovjeka… Ljudima kao što je on ponuđeno je da kupe ime neke nove planete, zvijezde ili sazviježđa – nešto tako irelevantno. No, neki od njih su sasvim relevantno poludjeli, dok se netko nije dosjetio uvesti famoznu “šestu” karticu i legalizirati privilegirane, a ujedno povećati motivaciju ljudi u određenim periodima kada je trebalo u općem interesu povećati aktivnost radnih masa. S takvom karticom moglo se “kupiti” turističko putovanje i rijetke suvenire iz svemira…

Pater Joha Nestor Jeans, svećenik EKUMENE, univerzalne svjetske religije koju su projektirali posebno programirani kompjutori i to upravo za kolonizatore svemira, idealno se uklapao u mozaik likova. On  se drogirao u želji da doživi jedinstvo  s jednim jedinim beskrajnim  i bezvremenim Bogom, a nije postigao ništa drugo do puke ovisnosti od droge i halucinacija koje su ga kao mladića odvele u ludnicu. Nije bio jedini koji se drogirao kako bi pobjegao od monotone ispraznosti općega dobra Novoga svijeta, ali bio je jedan od rijetkih koji se drogirao iz “viših pobuda”, kako je to on sam znao govoriti. Njegova filozofija i poimanje vjere nije bilo protivno konceptu kojega su plasirali tvorci Novoga svijeta, ali on je s toliko zanesenjačke isključivosti propovijedao nauk ekumene (tada  često nazivan  “relativizam”)  da je jednostavno remetio lagani hod kroz povijest promjena u masama. Ekumena je zapravo i bila projektirana za buduće kolonizatore svemira, a na Zemlji je bila više kao koncept za religiju nekog zamišljenog savršenog Novog svijeta, nego religija sama u klasičnom značenju. Njega bi tadašnja vlada morala skloniti i da nije bio ludo ovisan o drogi i relativizmu. On je sigurno  gore došao na svoje…bi moj prvi zaključak o njemu.

Njega su, zapravo, azilirali jer je umislio da je prorok koji će čovječanstvu prenijeti zadnju Božju objavu. Razlika između njegovih objava i oficijelnih stavova ekumene  i nije bila toliko velika, ali on je tvrdio da je stara ekumena kompjutorski projektirana religija, a nova ekumena riječ Božja poslana novom čovječanstvu preko njega.

Vlasti NGS-a nisu obraćale veliku pozornost na  tekst koji je jednog dana osvanuo na GLOBNETU, naslovljen kao 10 načela nove  ekumene.  Tu je pisalo:

1. Bog je nespoznatljiv, ali ga svaki čovjek osjeća na svoj način.

2. Ljudsko znanje je golemo a neznanje beskrajno.

3. Sve dogme su ravnopravne, a ni jedna dogma nije vječna i neprikosnovena.

4. Svaki čovjek ima pravo upražnjavati vjeru u Boga na svoj način.

5. Svi ljudi na bilo kojem dijelu Zemlje i svekolikog kozmosa mogu organizirano i skupno izražavati svoju vjeru u okviru ekumene.

6. Bogomolje  ekumene moraju biti tako napravljene da štite vjernike od svih nedaća i otporne na sve udare

7. Sve bogomolje ekumene obilježene su simbolom eliptičnog globusa u okruglom prstenu na kojemu svaka skupina vjernika može utisnuti jedan ili više simbola svoje specifične preferencije.

8. Svi ljudi rođenjem dobivaju isti potencijal božanske ljubavi samo ga na različite načine uzvraćaju.

9. Duhovni pastiri ekumene su samostalni i neosporni sve dok se više bave onim po čemu su ljudi isti, a manje onim što ih čini različitim.

10. Duhovni pastiri sastaju se povremeno samo kada treba neku dogmu odbaciti, a utvrditi novi aksiom.

Doista to nije odudaralo od bitnih stavova oficijelne zemaljske crkve, ali on je potaknuo i potpirio jedva primirene vjerske glavare na novu raspravu o simbolu ekumene i tako otvorio stare rane. Sedma točka njegovih načela za kratko vrijeme uzburkala je novi globalni svijet koji se teško oporavljao od posljedica koje su proizveli kumulirani problemi staroga svijeta. Deseta pak točka uzbudila je sve teološke krugove, jer je sugerirala nešto što se nekada zvalo vaseljenski sabor, koncil i sl., a što vlasti NGS-a nikako ni u najluđim snovima nisu mogle zamisliti.  Zadnji takav sabor trajao je četrnaest godina i dao je rezultate tek kada su neki od najkrućih glavara velikih religijskih zajednica umrli.

Ogromna ekipa za depropagandu brisala je nekoliko godina tragove koju je pastor Nestor napravio, a njega su azilirali u ustanovu za neizlječive slučajeve – jednu skroz tajnu ludnicu.

Na kraju sam pronašao svoju posljednju elkastrandu .

Nakon hvatanja u Zoni sumraka, negdje na Himalajima u tajnom hramu sekte Zmajevog prijestolja, koju su osnovali eunusi s dvora posljednjeg kineskog cara, (uhvaćena je u trenutku kada je bila spremna odgristi ili odsjeći niskost carske visosti),  odvedena je u jednu poznatu bolnicu gdje joj je neki liječnik pod hipnozom operativnim putom riješio problem “čeličnog himena”. Međutim ona je to doživjela kao svojevrsno silovanje i potpuno je poludjela nakon toga. Tako je i došla do Vladinog instituta za mentalno zdravlje  gdje su bili upravo ti takozvani neizlječivi slučajevi.

*

Bio je tu još čitav niz drugih dijagnosticiranih i nedijagnosticiranih slučajeva, neobičnih u psihijatrijskoj teoriji i praksi, zaboravljenih od bližnjih, a pogotovo od daljnjih. Među njima prepoznao sam i nekoliko slučajeva edipjurodivovog kompleksa. Jedan slučaj mi je bio poznat od ranije, zahvaljujući profesoru koji je mojoj generaciji studenata bio jedina spona između starog i novog svijeta.

Vlada NGS-a vještački je održavala manastire za redovnike jurodivce kao svojevrsne duševne bolnice otvorenoga tipa, humane ludnice o kojima su znali samo najupućeniji stručnjaci. Velika populacija sterilnih muškaraca i žena iz tog regiona, (većina njih nije ni znala da su neplodni) je suptilnim psihijatrijskim metodama navođena da se posveti juodivstvu. Tako je i  i izvjesni Vasilij (nitko ne zna njegovo pravo ime) u papirima bio zaveden kao JURODIV, a budući nitko nije znao da mu to nije prezime jer se ovi redovnici odriču i roda i podrijetla, svi su ga tako i oslovljavali.

Vasilije Jurodivi lutao je tim dijelom svijeta duboko uvjeren da je izabranik božji kojemu ne treba ni neka posebna hrana, niti odjeća, a ni obuća. Skitao je od sela do sela umišljajući bezumnika i igrajući okorjeloga grešnika koji nema ni stida ni srama. Zbog sumanutih ideja i nepovezanog propovijedanja u kojemu se moglo nazrijeti svih mogućih osuda i opomena bližnjima i upravljanja na put pravednosti, smjernosti i moralna života, i najdobrohotniji domaćini koji bi ih primili pod svoj krov i prehranili, izbacivali su ih.

Jedne zime primila ga je starica koja je živjela sama sa mutavom kćerkom na kraju najudaljenijega sela, zapravo, još iza kraja te zabiti, negdje na obroncima južnog Urala. Tu nikada nitko nije dolazio i bilo je to idealno mjesto za jednog podvižnika koji se zavjetovao jurodivstvu Krista radi.

Mutava Pelagija radila je kao mazga oko kuće i štale, stara krezuba Jevrosija kuhala je razne neukusne kaše, a Vasilije je uglavnom ljenčario danju se grijući u štali, a noću kraj štednjaka.  No, obje su ga podnosile i gledale svaka na svoj način. Jevrosija sa sjetnim plamičkom u samom kraju oka koji se jedva održavao, a Pelagija sa nekim čudnim debelim žarom koji je tražio samo da se malo prodžara kako bi se vatra razgorjela.

Vasilije je sve to vidio, ali pravio se da to njega ne može dotaknuti. No, u rano proljeće, kad dani postadoše topliji i dulji, Pelagija se sve češće očešavala od njega, zadržavala se u njegovoj prisutnosti. Čučala pored njega kada zaspe i tupo ga gledala onim svojim žarnim očima. Kako jurodivsko bjesomarstvo i goropadnost nema smisla bez publike, tako je i on sve manje bježao u sumanutost kojom se podvižnici brane od utjecaja ovoga izopačenoga svijeta, a zato su ga sve češće spopadali košmarni snovi, a budio bol u preponama, naročito kada bi ona čučala kod njega dok spava. Prepadnut od toga, on napusti imanje prije nego je snijeg pao, i pobježe od tih đavolica – tako je barem izjavio kada je uhićen i aziliran.

No, kada je snijeg spao iz obližnjeg sela na usamljeno imanje uputio se lokalni povjerenik za humanitarnu pomoć da odveze hranu nemoćnim ženama. Slika koju je zatekao bila je više nego grozna. Obje su bile mrtve, gole i silovane staklenim bocama koje je silovatelj na kraju razbio u njima.

Forenzičari nisu našli tragova sperme, a stvar je dalje predana Globpolu. A oni su imali satelitske snimke i vrlo brzo je Vasilije Jurodivi uhvaćen. Luđak ništa nije priznao, a budući da je evidentno manifestirao svoju neukomponiranost sa postojećim svijetom, nije bilo druge nego ga azilirati u ludnicu zatvorenog tipa sa dijagnozom: edipjurodivski kompleks kao tipičan primjer čovjeka koji bira zanimanje koje najbolje odgovora mogućnostima zadovoljenja svojih poremećaja.

Negdje duboko u meni probudio se mladi znanstvenik, sljedbenik antipsihijatrijskih teza* s osebujnim hipotezama o tome kako bitna promjena okolnosti življenja može potpuno izliječiti i najteže duševne bolesnike. Malo je bilo psihijatara i psihologa koji su  podržavali teze o mogućem potpunom izlječenju, jer su najstariji u svome iskustvu imali jedan ili dva takva slučaja. Zanimalo me kakvo je njihovo ponašanje u promijenjenim okolnostima.  Pitao sam se hoće li nagon života nadvladati sve te protuprirodne otklone jer, bez obzira što su ideolozi NGS-a tumačili kako svi građani u osnovi imaju iste okolnosti i sukladno tome na njihovu svijest ne utječu okolnosti već obratno, ja sam nekako, duboko u svojoj duši znao da to baš i nije tako.  Naravno, nikada nikome nije palo na pamet da eksplicira svoja razmišljanja na tu temu, makar ne u javnom diskursu.


*  Antipsihijatrija je pokret u razvoju psihološke misli, nastao šezdesetih i sedamdesetih godina, povezan sa imenima Mischela Foucault u Francuskoj, Ronalda Lainga u Engleskoj i Tomasa. S. Szasz u SAD. Ovaj pokret značajno je doprinio reviziji stavova prema fenomenu MENTALNE BOLESTI. Po Fukou, dijagnoza ludila je zloćudna vrsta socijalnog označavanja, koja stvara kategoriju ljudi predviđenih za žrtvovane jarce. Danas su tzv. luđaci socijalni izgnanici, slično kao što su kužni ili leprozni bolesnici bili u srednjem vijeku. Psihijatrija ne može da ih adekvatno dijagnosticira i liječi, s obzirom da i sama sudjeluje u njihovom označavanju i segregaciji. Leng i Sas preuzeli su ovu teoriju zavjere (“conspiracy theory”). naročito u pogledu dijagnosticiranja i tretmana ŠIZOFRENIJE. Po njima, tako označeno oboljenje nije isključivo odlika pojedinca kod koga se simptomi ispoljavaju, već podjednako i njegove porodice i socijalne sredine.četvrti nastavak

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: