Anto Zirdum, EDIP-JURODIVOV KOMPLEKS , treći nastavak

30 May

TAJNI DNEVNIK SAVJETNIKA U MINISTARSTVU SREĆE – BILJEŽNICA 1.OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Teško je od vladinih službenika sakriti da se nešto događa iza zatvorenih vrata, ali što se tamo stvarno dešavalo, to je bio misterij za znatiželjne službenike, istrenirane da nikada ne pitaju ono što nije u djelokrugu njihova rada, niti provjeravaju što nije njihova nadležnost.

Moram priznati da je sustav kontrole kolanja informacija bio perfektan. Nikada ne bih dokučio o čemu se iza zatvorenih vrata priča i odlučuje, da nekim slučajem poseban kompjutorski program nije predložio mene i Ipolita  kao osobe najpogodnije za rješavanje misterija. A nema nikakvoga spora da se radilo o tajni najvišega stupnja, onoj koju znaju samo članovi najužeg kabineta predsjednika te ministri i direktori agencija koji ih po prirodi stvari trebaju znati.

U najkraćemu. Direktor vladine organizacije za eksploataciju kozmosa tražio je da Vlada dadne neko objašnjenje o nestanku tri zvjezdobroda, koji su prevozili rudu s Urana, jer on više nije bio u stanju  obmanjivati nabavne službe multiregionalnih organizacija koje je izravno opskrbljivala ova Vladina organizacija. Bio je to treći brod s kojim je izgubljen kontakt, a  šuškalo se kako prvi, koji je već trebao stići, neće doći na vrijeme.

Direktor službe za sigurnost svemirskih letova nije se složio sa zahtjevom Direktora za eksploataciju kozmosa.  On je u zastupao tezu da sve treba ostati u tajnosti, kao što je to i primjereno profesionalnosti njegove funkcije. Znanstvena neobjašnjivost nestanka ovih brodova u predjelu Saturna, njega je navela na to da se radi o nečemu ozbiljnom jer  Saturn nije toliko nepoznat da se nestanak brodova ne može uklopiti ni u kakvu poznatu zakonitost o pojavama u svemiru. Proučavanjima i proračunima nije utvrđena nikakva značajna pogreška i zato je bilo nužno krenuti od nekih drugih pretpostavki. Bilo je to veoma hrabro od njega, jer su se prvi puta suočili s činjenicom da vlada ne zna sve, a znali su da im se to ne smije dogoditi ako žele i dalje vladati. A upravo im se događalo da nisu znali što treba  poduzeti. E toga su se oni bojali više nego vanzemaljaca, aliena, i svih drugih katastrofa koje čovjek može zamisliti.  A nalazili su se, ako ne pred apsolutnim misterijem, onda pred zaista velikom tajnom, jer nisu imali nikakve pretpostavke gdje su nestala tri broda s uranovom i kobaltovom* rudačom i kriolitom* sirovinama veoma važnim za NGS.

Kompjutori službe sigurnosti često su pronalazili prave ljude za prave poslove od značaja za sigurnost u kozmosu. Tako smo Ipolit Kogen, kibernetičar u Institutu za izvangalaktička istraživanja, i ja, odabrani, između više predloženih, da  riješimo nešto što se poznatim metodama, procedurama i postupcima nije dalo riješiti. Psihijatar i kibernetičar, baš čudan spoj na rubu kaosa. Vladino je bilo samo davanje pravih ovlasti, jer u vladajućim strukturama NGS-a nitko ništa nije činio bez ovlaštenosti.

Kao savjetnik u vladi NGS-a često sam pozivan da držim predavanja na raznim sveučilištima koja su imali modularne predmete vezane za  bioplazmičku energiju (držali su da imam sposobnost da je emitiram i koristim), ali i zbog mojih teza o univerzalnom jeziku glazbe koje su se posebno izučavale na studijama za nekonvencionalno komuniciranje i kontakt s eventualno otkrivenim razumnim bićima u svemiru.

U trenutku kada su me pozvali u središte službe sigurnosti svemirskih letova studentima sam govorio o tome kako sva živa bića osjećaju. Vid, sluh, njuh, okus, dodir. Govori se i o šestom osjetilu, predosjećaju, hvatanju nekih vibracija koje ne vidimo, ne čujemo, ne njušimo, ne kušamo, ne dodirujemo. Postoji li  još neko osjetilo ili je samo u pitanju tankoćutnost postojećih, koji se kod svake jedinke u vrsti, a pogotovo među vrstama razlikuje, to ljudski um još nije zasigurno utvrdio, ali može biti i jedno i drugo. U komunikaciji među ljudima (kao najrazvijenijoj vrsti na Zemlji) ili među vrstama bilo na Zemlji bilo u kozmosu osjetila neosporno imaju najvažniju ulogu, iako postoji uvjerenje da je za komunikaciju među ljudima najvažniji jezik. No, ako samo na Zemlji, u okviru jedne vrste, postoji toliko tisuća jezika iluzija je očekivati da u kozmosu, ako imalo vjerujemo u njegovu nastanjenost bilo kakvim pa i razumnim bićima, nema mnogostruko više “jezika”  nego na Zemlji.

No, nešto bi trebalo biti univerzalno u kozmosu. Svjetlost i mrak svakako bi trebali biti svugdje prepoznate pojave. Boje bi već bile u drugoj kategoriji univerzalnosti vizualnih manifestacija. Zvuk – tišina i buka spadaju u kategoriju univerzalnih pojava koje bi svaka vrsta morala prepoznati. Glazba je već u drugoj kategoriji…No, tu dolazimo do važnog pitanja. Je li C-dur svugdje u univerzumu to što jest u našem doživljaju ili pak u instrumentu koji registrira da on to jest. Svako biće koje ima osjetilo sluha na bilo kojoj razini, mora razlikovati dva različita tona. Melodije su različite, glazbala pogotovu, ali C-dur je svugdje C-dur…

Studenti su taman počeli shvaćati na koje zaključke ih navodim kada rektor dođe u predavaonicu i pozva me da pođem s njime. Tiho je prozborio:  SGS. Odmah… Tu rasprave nije moglo biti, jer sam se u trenu našao u nekom helikopteru koji me je odvezao na tajno odredište prije nego sam shvatio što se događa.

Susret s Ipolitom i direktorom službe za sigurnost kozmičkih letova, posebnog odjela zloglasne SGS-i, također se odvijao tajno. Služba globalne sigurnosti, ništa nije prepuštala slučaju. Vlast NGS-a, kao i svaka vlast,  morala je sve imati pod kontrolom, a naročito se trudila kontrolirati situaciju koja se zapravo “otela” i pored najsavršenijih metoda i sredstava vladanja informacijama i pomoću informacija.

Uglavnom sam šutio dok je direktor službe SKL-a iznosio činjenice.

Ipolit Kogen, kibernetičar, specijalist za zaštitu memorija i programa kompleksnih kompjutorskih jedinica, kao što su automatski piloti i slični sustavi, često je postavljao pitanja. Njega su interesirale činjenice o sustavima za upravljanje brodovima koji su nestali. Interesirao ga je sustav veze iako je i sam znao da je to zapravo najtanja karika u ljudskom prodiranju kroz dubine i daljine svemira i da poštenog sustava za komunikaciju nema dalje od Marsa.

Kada smo sve saslušali, ostali smo sami s hrpom izvješća i nalaza.

– U ovome nećemo pronaći ništa za što se možemo uhvatiti – prekinuo sam šutnju pokazujući na hrpu papira.

– Moralo bi biti nešto oko Saturna… Nešto što nije pohranjeno u memorijama centralne banke, pa čak ni u memorijama službe sigurnosti.

–  Ti prouči nestale brodove i posade, a ja ću pročešljati sve o Saturnu i njegovim satelitima. Moramo pronaći nešto za što se možemo uhvatiti – praktično sam završio naš prvi razgovor.

Nekoliko dana radili smo svaki za sebe, ali nismo pronašli ništa opipljivo. Saturnovi prirodni sateliti podijeljeni su u skupine, koje nose ime po najistaknutijem satelitu. Pregledavao sam skupinu po skupinu.  Jan koju sačinjavaju: Jan, Mimas, Encelad, Tetida, Diona, Reja, Titan, Hiperion. Nisam pronašao ništa znakovito. Skupina Siarnaq : Kiviuq, Ijiraq, Paaliaq, Albiorix, Erriapo, Siarnaq i Tarvos, ni tu nisam pronašao ništa upitno. Skupina Feba: Feba, Skadi, S/2003S1, Mundilfari, Suttung, Thyrm i Ymir – ni s ovim satelitima nije bilo ništa što je imalo neke natruhe tajnovitosti. Kada sam gotovo izgubio svaku nadu da ću doći do nekog polazišta, otkrih neobičnu škrtost podataka kod trideset četvrtog Saturnova satelita S/2019S1, (otkrivenog 2019. godine), u razdoblju kada se Saturnov prsten  jedno kratko vrijeme ne vidi jer se ravnina prstenova poklopi s doglednicom sa Zemlje. Taj fenomen događa se svakih petnaestak godina, ali on je omogućio otkrivanje većine Saturnovih satelita pa i ovog, tridesetčetvrtog po redu. Kraj njegova naziva u zagradi je stajalo “Azyl”. Opći podaci: 998 tisuća kilometara udaljen od Saturna. Obilazi ga za 400 dana (zemaljskih). Promjer 3 052 kilometra. Uvjeti u određenom periodu, samo u ekvatorijalnom pojasu širokom stotinjak kilometara, veoma slični zemaljskim. Maksimalnu temperaturu od plus šesnaest stupnjeva celzija danju, dostiže svakih četrnaest godina, a minimalna je minus četrdeset osam stupnjeva, dostiže sedam godina poslije dostizanja maksimalne temperature. Četiri puta u jednom obilasku Saturna oko Sunca prosječna temperatura danju je nula stupnjeva. Temperatura noću je oko 32 stupnja niža od najviše dnevne temperature, prosječno. Nema visokoorganiziranih formi života. Neistražen… Ostali podaci pohranjeni su u posebnim institucijama i nisu dostupni javnosti.

Uspjeh rješavanja tajni leži u inventivnosti istražitelja. Za istražitelje misterija, onih koje ne mogu riješiti čitavi timovi stručnjaka u najopremljenijim institutima, pa čak ni čitava služba sigurnosti,  biraju se ljudi koji razmišljaju antialgoritamski – tipično ljudski, pomalo lucidno, upravo onako kako nikada ni jedan kompjutor neće moći zaključivati, ma kako savršen bio.

Zapravo, dobri znanstvenici, inventivni istražitelji, za kakve smo važili nas dvojica, polaze od toga da nije istina sve što je logično. Tragali smo za nelogičnostima, nedorečenostima i informacijama izvan javnog informacijskog sustava.

Bilo mi je čudno da pored jednog Saturnovog satelita stoji “radni naziv”. Zar taj satelit za sto godina nije mogao dobiti oficijelno ime. Azyl…azyl… Stalno mi se motao taj pojam po glavi. Nepovredivost, sigurnost, izoliranost…

– Što ti misliš da bi se moglo kriti iza pojma azil, iza nepovredivosti i sigurnosti?- upitah Ipolita kad smo se sastali.

– Čini mi se da bi se iz ne baš daleke prošlosti vaše psihijatrijske djelatnosti dalo naslutiti što bi azil mogao biti. Ludnica – reče on navodeći me na prilično smjelu pretpostavku.

Misli mi kao rijeka potekoše iz najudaljenijih stanica tamnice zvane ljudska memorija, tamo gdje se nalaze još samo podaci o onome što je izbrisano iz moždanih baza podataka, kako bi se zaboravljeno nekako moglo pobuditi. Kao kroz san počeo sam se prisjećati jednog misterioznog događaja. Radio sam seminarski rad kod stare profesorice Anije, koja je na postdiplomskom studiju držala predavanja o edipovom, elektrinom, elkastrandinom i edipjurodivskom, te kompleksu epruvete, s naglaskom na dvije najčešće varijacije: ljude bez poznatih roditelja i klonove. (Ova dva posljednja kompleksa bila su najveće otkriće psihijatrije 21.  stoljeća).

Seminarski rad je zapravo bio o tome zašto suvremenici kompleks kompleksa, kakvi su elkastrandin i edipjurodivski kompleks, još uvijek doživljavaju kao paradoks.  Postavio sam tezu da je, iako se masovno manifestirao koncem ere ledika,  elkastrandin kompleks zapravo produkt krnje obitelji karakteristične za industrijsko doba. Za dokazivanje takve teze nužno sam morao tražiti podatke iz toga doba. Budući su podaci o tim slučajevima bili oskudni (jedna od podteza bila je upravo ta da oskudnost podataka ne mora značiti i oskudnost pojave) nužno sam se zadržao na slučaju tzv. posljednje elkastrande, kako su je u psihijatrijskoj literaturi voljeli zvati, jer se poslije nje nikada nije javio slučaj serijske kastriračice.  Istina, ona se javila koncem tog industrijskoga doba, zapravo kada je NGS već uhvatio korijene, ali sama činjenica da je nazivaju posljednjom indicirala je da ona pripada razdoblju koje prethodi eri NGS-a. A teze koje veličaju NGS, a ocrnjuju i onako mračnu prošlost uvijek su bolje prolazile nego neke druge.

Radilo se o Elmi Jungelfrau, tridesetpetogodišnjoj nevinoj usidjelici koja je toliko zavidjela ocu da je opsesivno mrzila muškarce i njihovu nadmenost kad su sami među ženama, te se odala  eliminiranju izvora te predominantnosti. Ona je uspješno kastrirala četvoricu muškaraca. Propagandni centri NGS-a proglasili bi to ostacima poremetnji iz Staroga svijeta, mračnog doba ljudske povijesti da ona nije pobjegla u “Zonu sumraka”, gdje je našla idealno utočište u taoističko-budističkoj sekti “Zmajeva prijestolja” koju su osnovali eunusi s dvora potonjeg kineskog cara. Vlast NGS-a strogo je čuvala informaciju da u toj tzv. Zoni sumraka opstoje skupine koje žive po pravilima staroga svijeta, zapravo ostacima toga svijeta.

To nisam pronašao u knjizi svog starog profesora Gardobaldia,  koji je otišao u mirovinu kada sam završio drugu godinu studija. Dr. Gardobaldi je doktorirao s disertacijom o usidjelicama, a ne o elkastrandinu kompleksu kako je planirao, ali bilo je to skoro isto područje. No, stari profesor je volio pričati o doživljajima iz mladosti. Meni je ostalo u sjećanju kako je posebno vješto pripovijedao i o svom  sudjelovanju u potrazi za posljednjom elkastrandom. Rado je pričao svojim studentima kako su je zapravo ulovili, odnosno kako su spasili tajnog nasljednika posljednjeg kineskog cara u trenutku kada je htjela odgristi niskost carske visosti u Zabranjenom gradu visoko u Himalaji.

Bila je to doista zanimljiva priča, no seminarski rad nisam završio, iz istih razloga iz kojih ni profesor Gardobaldi nije doktorirao na toj temi. Nije mogao doći do podataka jer se o njoj najednom izgubio svaki trag. Posljednje izvješće govorilo je da je ona azilirana u specijaliziranoj vladinoj instituciji za mentalno zdravlje. Kad sam htio saznati nešto o toj ustanovi, dobio sam podatak da je  prestala s radom. O tome kamo su pacijenti prebačeni nije bilo nikakve informacije, do napomene da je to najveća tajna od značaja za sigurnost i mentalno zdravlje populacije.

Za seminarski rad uzeo sam temu edipjurodivski kompleks, jer je on podržavao istu tezu o proglašavanju paradoksalnim svakoga kompleksa kompleksa samo zato što ljudi nerado priznaju kratkoću vlastite pameti i nemogućnost sagledavanja kompleksnosti pojave. Na ovu temu kasnije ću i doktorirati, ali godinama će me negdje u prikrajku svijesti kopkati neki crv sumnje glede savršenosti NGS-a, u čiju demokratičnost i transparentnost ljudi obično nisu imali nikakve sumnje.

– Moramo hitno provjeriti ima li “Azyl” ikakve veze s očuvanjem mentalnog zdravlja i ludnicama – reče Ipolit, kad sam mu obrazložio svoje sumnje.

– U pravu si. Moraju postojati neki podaci koji ni službi sigurnosti nisu na uvidu i koji su pod posebnim embargom.

Kada smo direktoru službe sigurnosti izložili svoju pretpostavku, on je otvorio sef s pregledom mjesta gdje se nalaze memorirani strogo povjerljivi podaci. Pod šifrom “Azyl” podaci su se nalazili, nigdje drugo do u institutu u kojem sam ja radio posljednjih deset godina prije imenovanja za savjetnika. Bili su označeni najvišim stupnjem tajnosti, a istima ni jednom pojedincu nije bio moguć pristup, jer se šifra za ulazak u memorije takvih datoteka sastojala od više dijelova i njezino otključavanje moglo se dogoditi samo u nazočnosti svih nositelja šifre.

Kako se došlo ponovo do šifre to mi nismo saznali, jer takvo što nismo ni trebali znati. Služba sigurnosti imala je svoje posebne metode za takve slučajeve (najvjerojatnije su to bili oni mali genijalci što provaljuju u najstrože čuvane banke podataka), ali podaci kojima se nitko nije koristio bili su više nego frapantni.

Da bi nešto takvo, skoro osamdeset godina ostalo gotovo apsolutna tajna, i to u eri najdemokratskije  informatičnosti, onda je pored toga, što je o tome odluku donijela manjina u ime većine, morala kumovati i nevjerojatnost slučajnosti. (Iako se radilo o pitanju o kojem se većina morala očitovati jer je zadiralo u sudbinu vrste).

U principu postoje dvije vrste tajni. Tajne koje zapravo nisu tajne, jer ih nitko namjerno ne skriva od nekoga; one su samo tajne iz subjektivnih razloga  – ili bolje rečeno – neznanja. Druga vrsta  su tajne koje se namjerno od nekoga skrivaju iz raznoraznih motiva. Kad se tajne prve vrste nađu u čudnom spletu s tajnama druge vrste, dogodi se da zapadnemo u zagonetne i neodgonetne misterije. Neke misterije rješavaju se stoljećima, a neke se rješavaju od vajkada, sa slabim izgledima da ubrzo budu riješene. No, mnoge misterije rješavaju se brzo ako se nađu ljudi koji su spremni zagristi u problem, i ako postoji neka viša suglasnost da se misterij razriješi.

Kad smo dobili tajni dosje, znali smo da se nalazimo na pravom putu u razrješenju misterija.

Naime, 2081. godine, kada je na Marsu ljudska nazočnost bila u punom jeku,  a prvo ljudsko naselje u kozmosu istinski postojalo, (bio je to običan rudnik bez stalno nastanjenih, a pogotovo ne rođenih Marsovaca), na S/2011S1(Azyl) stala je ljudska noga. U to vrijeme tragalo se za bogatim nalazištima kobalta, urana, platine, osmija, iridija, kalija i drugih deficitarnih tvari na svim planetima sunčevog sustava i njihovim satelitima. Iako nisu otkrili nešto što bi se moglo eksploatirati s ekonomskom opravdanošću, ekspedicija je otkrila da se u određenim razdobljima u malim kraterčićima u ekvatorijalnoj zoni pojavljuje relativno bujna vegetacija koja uvjete za život čini sličnima na Zemlji, odnosno neusporedivo boljima nego su na Marsu. Iako nije bilo ni mora, ni rijeka, ni jezera, u zraku je bilo dovoljno pare, a kisika je bilo puno više nego na Marsu. (Mars je u to vrijeme bio kriterij svih usporedbi.) Istina, postojala su razdoblja kada se nije moglo opstati izvan zatvorenog i ugrijanog prostora, ali bio je to tada jedini poznati otkriveni prostor u svemiru gdje je čovjek mogao obitavati bez skafandera i gdje nije morao nositi na svojim leđima ogromne boce kisika.

Iskrcavanje na S/2019S1 bio je veliki pothvat, čak veći nego je izgradnja baze na Mjesecu i začuđujuće brzo osvajanje puta za Mars, gdje su izgrađeni rudnici koji su zemaljskoj energetici i tehnologiji donijeli nesrazmjeran napredak, koji je čovječanstvo uveo u novu eru bogatog i zdravog življenja. Bio je to zapravo ljudski iskorak iz zemaljskog susjedstva, iskorak u prostore s kojima još uvijek nije bilo moguće komunicirati s nekom stalnom i pouzdanom vezom. Iskrcavanje na S/2019S1 odražavalo je zapravo moć novog čovječanstva, koja je nastala kao rezultanta svekolikog zemaljskog novog čuda koje se rodilo iz i iza “velike katastrofe”.

Velika katastrofa, koju su još zvali i “posljednji rat”, po svom trajanju i području  koje je zahvatila, nije bila ono što su ljudi prije nje zamišljali kao treći svjetski rat (na svu sreću). Po žrtvama koje je proizvela, za samo nekoliko dana, nadmašila je ukupne žrtve Prvog i Drugog svjetskog rata zajedno, a po naknadnim posljedicama na veliki dio populacije, nadmašila je sve ratove zajedno. No, u svijesti ljudske vrste ona je vrlo brzo postala “posljednji rat”, jer se učinio bespredmetnim, besmislenim i besciljnim svaki naredni rat kao samoregulirajući čimbenik bilo kakvog društvenog odnosa. Naime, ljudska vrsta je napokon shvatila što znači izreka “povijest je učiteljica života” i više nisu dozvolili da ponavljaju lekcije.

Ekološka katastrofa koja je zahvatila čovječanstvo, ujedinila je sve vojne, političke i gospodarske potencijale, svu znanost i medicinu, sve narode i nacije na jedinstvenom zadatku – opstanku čovječanstva. Za pedeset godina od “potonjeg rata” populacija se gotovo prepolovila. Tri milijarde ljudi je umrlo, a samo milijardu je rođeno. “Posljednji rat” je zapravo za tih 50 godina odnio polovinu svih žrtava kroz ukupnu poznatu povijest čovječanstva. Da bi se spriječilo izumiranje vrste i njezin opstanak (to je najčešće izgovarana riječ u tom razdoblju), svjetski poredak se morao promijeniti iz temelja. Nastao je novi svjetski poredak u kojem nigdje nije bilo nezaposlenosti. Svi vojni potencijali, vojna industrija i sve što ide uz nju, stavljeno je u funkciju dekontaminiranja ogromnog kompleksa južno od Velikog kineskog zida do Indijskog oceana. Golem prostor jednostavno je izgubljen za život ljudi. Ogromne količine nuklearnog otpada odvežene su na Mjesec. Sva prljava tehnologija premještena je na orbitalne platforme. Sve je bilo podređeno zdravlju ljudi, zdravom životu, zdravoj hrani, vodi i zraku. Riješen je problem ozonskih rupa, riješeno je pitanje rađanja degenerika, opadanje populacije je zaustavljeno, ali novog napretka nije moglo biti bez osvajanja kozmosa.

Povijest čovječanstva u narednih pedeset godina puna je raznovrsnih dogodovština vezanih za istraživanje i eksploataciju kozmosa. Mnogi dragovoljci, znanstvenici, pustolovi, ostavili su svoje kosti na nepoznatim mjestima u kozmosu, a u funkciji opstanka i razvitka ljudske vrste. Visoko koherentna Svjetska vlada izvršila je novu administrativnu podjelu teritorija, kako bi svjetska federacija bolje funkcionirala. No, cijela ta ubrzana transformacija svijeta, rast općeg bogatstva i bespredmetnost bogatstva pojedinca, povećanje slobodnog vremena, razbijanje tradicionalnih vrijednosti, odrazili su se na stanje duha i mentalnog zdravlja dijela populacije. Ono što je nekada bio porok, kriminal ili nastranost,  postalo je bolest…

Izvješće Vladinog instituta za mentalno zdravlje od 2121. godine nije bilo posebno povoljno. Regionalne i komunalne psihijatrijske klinike i poliklinike nisu bile u stanju riješiti nagomilane probleme. Posljednji udarci mitomaniji nacionalnog utjelovljenja morali su se odraziti na vlastoljubive pojedince u raznim oblastima, negdje manje, negdje više. U relativno kratkom vremenu došlo je do raskida s tradicionalnim shvaćanjima, a nova se nisu mogla uspostaviti preko noći. Porast blagostanja donio je pomanjkanje samodiscipline i zasićenost, a ekonomska i fizička sigurnost sa sobom su donijele neurotičnu zaokupljenost ljudi željom da izbjegnu bol i smrt. Odnos spram života i smrti promijenio se. Životni vijek se produžavao i već je bio duži od onoga u trenutku velike katastrofe, iako se  u prvih 50 godina od “posljednjeg rata” stalno skraćivao.

Posebno je zabrinjavalo ponovno “oživljavanje” i punjenje duševnih bolnica i aziliranje sve većeg broja teških psihičkih bolesnika. Iako je povijest čovječanstva poprimila drugi tijek, u pamćenju ljudi ostale su neke pojave koje su u “pretpovijesti” bile društveno nepoželjne pa čak i sankcionirane. Pohlepa, častoljublje, agresivnost, nastranost, egoizam, praznovjerje, samoljublje i čitav niz drugih manifestacija koje su proizlazile iz tjelesne i duhovne nesavršenosti čovjekove i njegove želje da izađe iz granica svoje sudbine, iz granica koje je nametnula priroda, nisu se mogli tretirati drukčije nego bolest, naročito ako su poprimili razmjere koje prijelaze granice i gluposti i ludosti. Novo doba, nova društvena struktura, donijeli su i nove moralne probleme čovječanstva.

Novi kompleksi upravljali su ljudskom podsviješću. Čovječanstvo je zapravo bilo puno starih-novih problema, kako u društvenom ustroju tako i u duševnom životu pojedinca. Psihijatrije su bile pune i dobro su se nosile s epidemijama psihotičnih pošasti, ali su uvijek postojali teški slučajevi za koje su postojale posebne ustanove – umobolnice, ludnice specijalizirane psihoterapijske ustanove i kako ih sve nisu zvali.  Jedna takva ustanova postojala je i pri Vladinom institutu za mentalno zdravlje, kao posljednja instanca, gdje su prosljeđivani i azilirani specifični i tzv. “beznadni slučajevi”.

U to vrijeme vratila se znanstvena ekspedicija sa S/2011S1, s provjerenim podacima da je na tom Saturnovom satelitu moguće preživjeti, te da je moguće ograničeno teraformiranje ovog nebeskog tijela. Ekspedicija istraživača sagradila je malo naselje s najnužnijim instalacijama za normalan život u povoljnom periodu i podzemne prostorije za život u ekstra hladnim uvjetima. No, kako je utvrđeno da na S/2019S1 nema tvari pogodnih za isplativo eksploatiranje, ekspedicija se vratila na Zemlju.

Tada je nekome genijalcu iz instituta za mentalno zdravlje pala na pamet neobična ideja, genijalna u svojoj lucidnosti, zasnovana na uvjerenju da je za društveno neprilagodljive pojedince zapravo najbolji lijek totalna promjena sredine. Predložio je nadležnima da ih se deazilira i pošalje u kozmos bez ikakva nadzora. Malobrojna elita koja je mogla takvo što odlučiti nije imala, barem se tako da zaključiti, nikakvih moralnih dvojbi o tome koliko će genijalnih umova i nadarenih umjetnika maknuti sa lica Zemlje, jer su znali da se genijalnost može proizvesti u količinama dostatnim da se šteta nadoknadi. A budući su bili zaštićeni kao rijetke životinjske i biljne vrste njihove odluke nije nitko posebno ni kontrolirao ni sankcionirao.

Stvaranje prve prave kolonije u svemiru, u kojoj bi neizlječivi Azylanti ostali trajno,  pod uvjetom da se prilagode, prežive i razmnože, možda i jeste bila genijalna, ali ta jednostavna ideja baš i nije bila nešto originalno. Zapravo, tvorac te ideje najvjerojatnije se sjetio koloniziranja Australije ili pak Nove Gvineje. Napraviti zatvor na novom kontinentu i najlakše  se riješiti društvenog šljama, opasnih revolucionara i svih drugih, za režime u tadašnjoj Europi, nepoželjnih ljudi. Pustolovi će krenuti za njima, a potom tek ostali, normalni svijet. Analogno tome tvorac ideje je zamislio kako  se riješiti neizlječivih azilanata, ljudi koji se nisu mogli uklopiti u normalan život toga doba, a uz to kolonizirati svemir na prilično djelotvoran način.

No, kako je s privremenim koloniziranjem svemira tj. s bazama na Mjesecu i Marsu bilo mnoštvo problema, koji su čitavo stoljeće negativno odjekivali u javnosti, iz instituta je izašao prijedlog da se sve skupa obavi u tajnosti. (Slučaj genetskog laboratorija u Ferbanksu gdje se proizvodila radna snaga za eksploataciju Marsa još se nije slegao). Prijedloge s instituta, tadašnja  Zemaljska vlada, prihvatila je bez puno diskusije i bez ikakve javne rasprave. Naročito stoga što nisu tražena velika sredstva za izradu zvjezdobroda “sijača”, već je jedan veliki dotrajali teretnjak prepravljen da obavi još samo tu misiju, odnosno  ode na put bez povratka.

Projekti za brodove sijače, takozvane Nojeve barke, već su postojali, ali su godinama stajali u zapećku, jer se radilo o nepojmljivo velikim investicijama u koje bi trebalo ugraditi  sve znanje čovječanstva – do savršenstva. Zemaljska vlada imala je prječih poslova, nego  se baviti fantastičnim vizijama šačice zanesenih znanstvenika i uglednika o koloniziranju svemira naslijepo, samo zato što su postojali projekti o tome. Trebalo je rješavati nagomilane ekološke probleme,  svu opasnu metalurgiju prebaciti u orbitu, a sa susjednih planeta dovući što čistiju rudu za deficitarne kovine. Zbog toga je Vlada i prihvatila jedan takav kompromisan prijedlog s kojim je zadovoljila i znanstvene apetite zaljubljenika svemirskih daljina, sanjara koji su ljude vidjeli u kozmosu, kako osvajaju dio po dio univerzuma. A vladanje je uvijek u svojoj tehnologiji i metodologiji podrazumijevalo tajne poslove.

Tako je na S/2019S1 otpremljeno i trajno azilirano 1348 pacijenata, takozvanih beznadnih slučajeva iz institutske ludnice. Kapetanu broda, kozmonautu pred mirovinom, obećana je velika nagrada i “besmrtnost” ako na S/2019S1 odveze zvjezdobrod “sijač”, nazvan “Noina arka 2”, i izvrši prvo teraformiranje u povijesti čovječanstva.

Kapetan Markus i još nekoliko kozmonauta koji su po raznim osnovama izbačeni iz zvjezdane flote, rado su prihvatili taj zadatak, računajući kako će za nekoliko godina netko doći po njih i kako će biti slavni. Znali su da se njihov brod ne može lansirati s kopna kada se jednom spusti, ali nisu mogli ni sanjati da nitko neće doći po njih a uz to dovesti hranu, jer na brodu je bilo hrane otprilike za tri do četiri godine.

Kada je prva svemirska  Nojeva barka, istina neslužbeno, zbog niza nesavršenosti, a i zbog nelegalnosti same ideje, uspješno otpremljena, u institutu su odahnuli, a S/2019S1 dobio je još jedan radni naziv “Azyl” i kompliciranu šifru pod kojom je vođen u tajnim datotekama. Mnogi o tome više nisu htjeli ni razmišljati, a govoriti svakako nisu ni mogli. Prepustili su to nekomu drugome tko je htio prihvatiti odgovornost kada se za sve sazna. No, nitko od tih koji su znali nije slutio da će svi to, računajući da netko drugi vodi brigu, “zaboraviti”, a za dvadeset godina, nitko iz tadašnje garniture upravljača Novim svijetom nije bio živ.


* Kobalt je kemijski element koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol Co, atomski (redni) broj mu je 27, a atomska masa mu iznosi 58,933195(5). Kobalt se nalazi u mnogim rudama. Koristi se za legure koje trebaju biti magnetične, otporne na habanje i jako čvrste. Važan je sastojak u industriji boja, tinti i lakova. Kobalt je čvrsti, feromagnetni kemijski element, srebrno – bijele boje. Često je povezan s niklom. Co-60, umjetno proizveden radioaktivni izotop kobalta, važan je radioaktivni traser i upotrebljava se za karcinomna liječenja.

* Kriolit je rijedak mineral fluoroaluminat natrijuma (Na3[AlF6]) na Zemlji. Bijele je boje, po izgledu je sličan ledu. U većim količinama se javlja na zapadu Grenlanda, u Rusiji, Španiji i SAD. Koristi se u elektrolitičkom procesu dobijanja aluminijuma iz boksita.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: