Adnadin Jašarević:VINOTOPIJA

27 May

 

Zijeva… Kapci polusklopljeni… Skoro da ga je uspavao pogled na purpurne oblake što jure nad planetom… Uvijek isto… Lijepo, jeste, ali jednolično… Koliko da se održi budnim provjerava barometre, gravimetre i druge metre… Raznobojna svjetlašca skakuću na mjernom panelu, kao da plešu, kako bi to mogao reći `uvijek isti ples`…

Uh… A tek je trećinu smjene odgulio…

Imao je pravo njegov `stari`:

–          Sine moj, dosadan ti je taj posao…

E, a ko još sluša `matorce`? Umislio si dečko, nosa uprtog ka nebu – onog nosa što `para oblake` – zaljubljenik u ciruse, kumuluse i stratuse – samo što nije znao kako se zovu, a ono da su lijepi, neobični, to jeste – kako će bezmalo dotači to duboko plavo nebo, zaploviti svojom beskrajnom terra incognita… Ono jeste, nagledao se on neba i oblaka za svih ovih godina, toliko da su mu dodijali, a ona incognita se nekako proširila umjesto da se njen prostor suzi… Na stranu njegov jad kad otkri kako se u svem tom prostranstvu i nije imalo pretjerano što pronaći…

Posao je metreologa samotna i dosadna rabota…

Mjeri količinu kišepo kvadratnom metru, mjeri brzinu vjetra, pa svaki dan temperaturu, računaj prosječnu, poredi s onom prije sto godina, nagađaj da li će te pogoditi ciklona ili anticiklona itd… Svaki dan isto… Isto, isto, isto!!! Sve dok za jedne od istovjetno dodijantnih šetnji – ma batrganja! – blatnjavom stazom do metereološke stanice, a kiša bije u lice, tako da kroz naočale ne vidi ništa do velikih mrlja, sve dok nije završio četvoronoške i sasuljao se niz strmu stazu, uvaljao se u kaljuzi kao svinja… Sve dok… Dakle, sve dok Stanislavu nije `pukao film`!

Nekako je baš tog dana utvrdio kako metereolog češće bulji u blato no u nebo i čvrsto odlučio ponešto promijeniti u svom nepodnošljivo monotonom životu. I, hop, eto ga ovdje, u orbiti Bahusa II. Smješka se kiselo pogledajući okean prljavo-purpurne boje, gdje gdje skoro modrikast, prisjećajući se kako je onomad, klećeći u blatu, podigao pesnicu prijeteći ka nebu.

Pa što!?

Istina, iz ondašnje blatne perspektive učinilo mu se kao promjena nabolje zamijeniti zemaljsko nebo nekim drugim… Stoga jeoglas o potražnji za metereolozima astronautima doživio kao životno otkrovenje. Upoznati sve te daleke nepoznate svijetove! Kakva prilika!

Žmirka zamoren vitlanjem mamutskih frontova oblaka. Eto njegove prilike… Umjesto u duboko plavo nebo, iz žablje perspektive, povazdan bulji u mutno crveno nebo, iz ptičje perspektive. Svakako da perspektiva sama po sebi ne predstavlja neku naročitu promjenu. Jer, posao se svodi na ono već viđeno: Mjeri količinu kišepo kvadratnom metru, mjeri brzinu vjetra, pa svaki dan temperaturu, računaj prosječnu, poredi s onom prije sto godina, nagađaj da li će te pogoditi ciklona ili anticiklona itd… Svaki dan isto… Isto, isto, isto!!!

Stanislav usporenim pokretima ukucava brojke na komandnoj ploči. Sve po starom… Silni se orkani slijevaju u `božije oko`, mamutski uvir promjera, recimo promjera naše Australije. I baš izgleda poput oka, uskovitlanih oblačinastih mrena, zjenice zabodene duboko prema površini planeta, do te mjere tamno-crvene da je skoro crna, oka što vas ozbiljno promatra nastojeći dokonati što radite tamo gore…

Ima što i vidjeti… Mirijade teretnjaka spuštaju se kroz sav taj burbulet, lijevak sazdan od vjetrova koji bi vas mogli rastrgati u parčiće, sve do zatalasanog planeta… Ovako izdaleka nalik su na mušice u muholovci…

O da… Stanislav je već bio dolje… Fasciniran čak tim titanskim planetarnim okeanom… okeanom boje vina… Na trenutak ga je osupno svem tom silinom, dok je stajao na rubu platforme-crpke, pokraj mjernih uređaja, i zaglušio ga bukom od lomljenja, sudaranja, uviranja purpurnih talasa… Ali, kako god, nije dugo potrajalo… Njegova fascinacija… Talasi što se gube na horizontu, stapaju sa uskovitlanim oblacima, konačno, nisu nudili ništa posebno… nikakvih iznenađenja…

Kako kome…

 

.               .               .

 

 

Herbert je znao u na Bahusu pronaći štošta nova, zanimljivo, pažnje vrijedno…

–          Kako to misliš, stalno jedno te isto? A oluje?

–          Ma daj, registrujem ih stotinjak dnevno… Ništa posebno… – mrzim preglede kod psihića.

–          Ah, tako…

–          Šta tako? – no, ovdje je obavezan mjesečni razgovor sa mozgoperom.

–          Tako, tako… Brzo ti je dosadilo.

–          Tri mjeseca se vrtim u onoj kanti od satelita… – mrmljam rezignirano. Herbert me gleda kao da sve razumije… kako samo on zna…

–          Da, da… Nije to lako… Nedostaje ti društvo? – naočale klize niz njegov nos sve do grbe – nos kao orlov kljun.

–          Ma ne… – mozgoperi su nešto novo na Bahusu – Ne baš… navikao sam…

–          Aha… – lista moj dosije…

–          Meterologija je samotna rabota… – dakle, dečki u kompaniji su se dosjetili da ih dovuku sa Zemlje nakon nekoliko prolupavanja…

–          Istina, istina… – gura šoljicu kafe preko stola, prema meni. – I dosadna?

–          Uvijek isto, kiša pada manje više,  vjetrovi pušu slabije ili snažnije, ili je sunčano ili oblačno…  – valjda nisam prolupao. Češkam se iza uha.

–          Tako piše i u vašem dosijeu… To o dosadi…

–          Aha… Da, dosadno mi je…

–          Pa, što ste nam onda došli? – pitanje `pravo u sridu`.

–          Hmm… Tražio sam nešto novo… Mislio sam, negdje u svemiru, ima nade i za nas, meterologe. – smješkam se… Herberta sam sto posto uvjerio da sam skrenuo.

–          Vaš prethodnik izdržao je pet mjeseci… i koji dan…

–          Aha? Vratili ste ga kući? – pitam reda radi.

–          Nismo imali što vratiti.

–          Tako?

–          Tokom mjerenja na planetu… Skočio je s platforme…

–          U okean…

–          Pravo dolje, paf… i, nema ga više…

–          Što pokušavate reći?

–          Stanislave, Stanislave… Nađite si zabave…  Filmovi, muzika, što god…

–          Ovaj, pokušaću…

–          Ne pokušavajte… Petnaestorica su se već bućnula… Dvostruko više ih je završilo iza rešetaka…

–          Potrudiću se… – naježio sam se od ove sumorne statistike…

–          Samo naprijed… Trudite se snažno. Možda pronađete i ovdje nešto zanimljivo. Ko zna…

 

Dakle, to bi bilo ono `kako kome`… Herbert se baš zabavljao sa nama, namještenicima Kompanije… Ćuknuti u glavu, svi odreda, bili smo za njega poput poslastica.

No, kako nisam namjeren prekraćivati i ovakav, dosadan život poslušam ga: filmoteka na Centralnoj platformi je bogata naslovima. Biram antikne filmove, „Zabranjeni planet“,“ Solaris“, „Odiseju u svemiru“… Dok čekam prijevoz u orbitu, do mog džepnog satelita, obilazim znamenitosti na platformi: prvu komandnu salu , sada spomen sobu, zavirims vrata u Sex bar, koliko da `zraknem` dvije holografske ljepotice na podiju, prošetam i malim parkom pod kupolom…  Ljudstvo promiće kraj mene tu i tamo, niko zaludan, svi u poslu. Stoga, pošto sam se nagledao usput i mamutskih mašina, cijevovoda, tankova i generatora, odlazim ručati. U ovom restoranu bar upristoje konzerviranu hranu, pa izgleda kao da je djelo kuhara. Žvačem komad tune i zurim kroz prozor. Talasi se valjaju jedan preko drugog s takvom silinom da ne znam surfera koji bi im odolio.

I nigdje ničeg živog… Ne u ovom okeanu… Nema tuna, ajkula, srdela, kitova, ma ničega…

Neobično… Poručujem čašu domaćeg vina… Kušam ga… Oporo… Premećem gutljaj jezikom po ustima uživajući u tom okusu koji je hranilo plavo sunce… Snžnom okusu, a ujedno i tajanstvenom… Poput okusa žena koje u starim filmovima nazivaju la femme fatale… Poigravam se čašom, primičem je očima, tako da kroz zatalasano vino gledam ka uzburkanom okeanu, kao kroz vinske naočale. I taj me pogled i taj okus rastužuju… najednom… bez upozorenja… Samotan je okus ovog vina… modar okus tuge…

I opet se nisam uspio oraspoložiti…

Izlazim na pristanište. Maska na licu me žulja… No, kako sam izašao prerano morat ću je trpjeti još nepuni sat.

Gladam kako kroz cijevovode pune cisterne na teretnjaku. To će vino na Zemlji koštati suhog zlata. Tapšem rukom zaštitnički kanister okačen o boku: bar nam vina ne nedostaje ovdje… I košta nas ništa…

Kompanija se pokazala velikodušnom prema svojim zaposlenicima – nisu škrtarili s vinom. Ma koliko koštalo kući, dopuštali su nam ga piti koliko god možemo. Istina, Herbert se požalio na prekomjerne slučajeve pijanstva… No, niko ga nije shvatao ozbiljno… Jer, čime bi no vinom ublažili svu tu dosadu i samoću.

Prilazim ogradi, dalje od tutnjećih crpki, koliko da pogledam sav taj uzbibani purpur, a da mi, uobičajeno, u vidokrud ništa ne upada, ni ljudi ni mašine… Gledam talase kako se podižu visoko, poput tornja, udaraju onda nadolje, kao bičem… Silovita kakofonija me zaglušuje, potiskuje zujanje i brundanje mašina tik iza leđa. Pitam se što bi se desilo da ovaj okean napregne sve svoje snage i podigne jednu silovitu mega-oluju planetarnih razmjera… Što bi od nas nametnika preostalo na njegovoj površini? Vjerujem ni parče metala i kosti…

Prožima me lagana drhtavica… Najednom mi se pričinja kako se svi ti talasi vrte baš oko platforme, u krug, poput plesačica, sve brže, i brže, sve snažnije tukući o površinu. Ne mogu protrljati oči, ali okrećem mu leđa, žureć` nazad, do utješne prisutnosti turbina, pumpi, ventilatora – mada slabašno, sve to klepetanje, škripa i zujanje  svjedoči o čovjekovom prisustvu.

Nedovoljno da se suprotstavite  silini i samotnosti okeana, ne na duže staze, ali dovoljno da dočekate prijevoz… Stanislav uskoči u šatl poput zeca, kao da ga progone. Niz čelo mu krivudaju graške znoja ispisujući rukavce i delte, sve do usana. Oblizne znoj, hladan i slan. Nastoji smiriti drhtavicu stežući šake. Ugrize se za usne. Sva sreća, misli, što Herbert nije u blizini… Mozgoper bi se silno obradovao vidjeti kako okean djeluje na njega.

 

.               .               .

 

Zijevam… Kapci polusklopljeni… Skoro da me uspavao pogled na purpurne oblake što jure nad planetom… Uvijek isto… Lijepo, jeste, ali jednolično… Koliko da se održim budnim provjeravam barometre, gravimetre i druge metre… Raznobojna svjetlašca skakuću na mjernom panelu, kao da plešu, kako bih to mogao reći uvijek isti ples…

Pijuckam vino, blago opijen, zavaljen udobno u fotelju. Kabinom odjekuje `Fever`, što mi godi, bar kada je riječ o Elle Fitzgerald.  Volim blues… Moj život je blues… Ili bar nešto približno… Gledam oblake u vrtnju, zabavljajući se pomišlju kako igraju u ritmu muzike… zapliću se, sudaraju, pretaču nijanse od svijetle, gotovo prozirno crvene, do tamno purpurne, gotovo modre…

Skupljaju se u velike fronte, s istoka na zapad, s plavim suncem u leđima vihore nad okeanom, nasrću, srljaju sve do Božijeg oka, tog nebeskog Maelstorma. Trepćem, pa mi se pričinja da purpurno oko odgovara istovjetno, skoro da namiguje, steže se, širi, dva tri puta… Ivice vrtloga se zamaglile, stopile u tekuči krug sila, gdje ne biste prepoznali ni tračka od pojedinih oblaka. Sve brži i brži u vrtnju, tako da skoro izmiče pogledu…

Stanislav skreče pogled ka mjernim instrumentima…

Da, da… Doći će i taj dan… Božije oko će se zatvoriti i sručiti nadolje, ka talasima… Podičiće se silni vjetrovi i pomesti ljude s planete…

Ne alarmira bazu na Bahusu… Zašto bi? Ta, ovo planet tek isprobava svoje mogućnosti… Mjerka sile s kojima vlada, sile, kako je to svakom, čak i do apoteoze dosade zamorenom metereologu jasno, što su kadre poravnati planine, kamoli škriputave metalne skalamerije što ih njegovi grade…

Stanislav se smješka, samozadovoljno… po prvi put za svoje duge karijere… Otpije gutljaj vina sada već čvrsto odlučan da neće ništa od ovoga prijaviti Kompaniji… o prikupljanju vojni vjetrova, ciklona i uragana, svrstavanja u duge kolone, kao na bojištu… Skoro kao da neka velika svijest sve to planira, raspoređuje ih, zbraja… E, da, konačno je vidio nešto novo i ni zašto na svijetu ne bi propustio veliko finale. Istina, volio bi upoznati tog strpljivog stratega… No, ako ništa drugo, makar je bacio pogled na njega…

Sinulo mu je… Dosjetio se priče njegovog imenjaka od davnine… Da, njegov omiljeni film Solaris… Zašto da ne?  Gnjevni okean… Samosvjestan, povrijeđen, možda i okrutan… Ima već desetljeće kako ga Zemljani crpu, odvoze, preprodaju… Stanislav sumnja da se iko od glavešina zapitao otkuda potiče taj okean vina… Zašto bi… njih zanima samo unovčiti ga… neiscrpan izvor bogatstva… No, no…  Trebali su se ipak pitati…

Mjerka čašu u kojoj se preliva malehni dio okeana… crvenkasto-modrikaste talasiće što udaraju o stakleni zid… Otpije još jedan gutljaj vina… Opor, tugaljiv okus… Poprilično je ovog okeana završilo u njegovoj krvi… Valjda dostatno da se razumiju… Pogleda opet ka barometru, pa kroz prozor, nadolje, ka legijama oblaka uskovitlanih na leđima prikupljenih svih vjetrova planete…

Da, ne bi on to baš nazvao komunikacijom, ali razumjevanjem da… Možda i suosjećanjem, nekom vrstom empatije… Što bi na to Herbert rekao? Stanislav sumnja da bi psihić razumio ma i jednu jedinu riječ. No, on shvata zašto je toliko ljudi skočilo u dubine… Shvata otkuda potiče sva ta tuga, osjećaj usamljenosti, boli… Da je trenutno dolje, na platformi, uvjeren je da bi i sam poželio skočiti ka talasima… vratiti okeanu što je njegovo… makar onoliko koliko  je Stanislav ispio…

Suza mu klizne niz obraz. Oči malko zamagljene. Protrlja ih. Da, da… Jasno sad vidi kako se samo jedan vjetar, pružen oko polutara planete, pokreće… Bože, kao kad bi svi orkani, tajfuni, cikloni, ma svi, svi, vjetrovi koje znamo udarili zajedno, u jednom trenutku… Trepće… Malko zbunjen, ali i zadivljen… alarm odjekuje u kabini, no on ne može odvojiti pogleda od zatalasanih oblaka, slivenih u planetarnu armiju, poteklu ka Oku…

Smješka se pobjedno…

Jasno vidi kako će se dolje vinski talasi uzdići u neviđenom cunamiju da pročiste okean od nametnika…

2 Responses to “Adnadin Jašarević:VINOTOPIJA”

Trackbacks/Pingbacks

  1. Najčitanije priče na ZONE SF KNJIŽEVNOSTI | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - December 10, 2013

    […] Adnadin Jašarević:VINOTOPIJA […]

  2. ČITANOST SF PRICA BH AUTORA | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - September 2, 2014

    […] Adnadin Jašarević:VINOTOPIJA […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: