Slobodan Zoran Obradović:MAROOO – NE ODAZIVAJ SE U SNU

24 May

 – Marooo, Marooo…!

Rekli su joj kad je bila sasvim mala, kad nekoga zovu uporno kroz san, da se ne odaziva za živu glavu dok se ne probudi – ali probudi potpuno i bude sigurna da je zovu stvarno, a ne neki glas iz sna. To je bilo kao odbrambeni mehanizam ugrađeno u nju, i nije joj prvi put da čuje svoje ime dok spava, ali svaki put bi oćutala i ujutru kada bi se probudila okupana vlastitim znojem zbog grča i straha koji je realno proživljavala u snu, svaki put se nadala da je i ta priča o pozivima bila samo sujevjerje stare gazdarice koja je svojim kazivanjem razbijala dokolicu zimskih noći.

– Marrrooo, Marooo…!

Ječalo je nestvarno kroza san. Nije mogla da odredi čiji glas čuje, ko je to zove uporno dok se ona grči i čak skoro svjesno pokušava da se probudi dok u isto vrijeme sebe kuraži u snu. Kao da budna sanja.

Ćuti i ne odaziva se, i ovaj put će oćutati.

Nije sigurna da li sanja, ali na dnu njenih nogu, da, baš na na dnu njenih nogu, sjedi malo dijete i doziva je muškim glasom, ali kao da ječi:

– Marrrooo!

Leži, ne može da se probudi, sanja sebe… gleda sebe kako se užasnuta uspravlja na jastuku… grči noge od tog čudnog djeteta, koje je možda žensko, a koje je praznim očima, bez lika, gleda i hoće nešto da joj kaže.

– Marooo, sad joj se već tiho obraća, ali brzo kao da nema vremena da joj saopšti nešto…

– Maro, danas ćete ti ili Bika da umrete…

Skočila je u snu, i taj nagli skok sa uzglavlja kreveta je probudi… Drhtala je. Bilo joj je hladno od znoja koji se već davno bio nakupio na leđima i sa svježinom jutra počeo da se hladi.

Vani je već svitalo. Tišinu jutra su remetili koraci radnika koji su odlazili u prvu smjenu. Znala je da je i Bika poranila i da, u prizemlju kuće u kojoj je Marina porodica stanovala  kao podstanari Bikinog sina, dobra starica sprema doručak za svoje. Ustala je da joj ispriča moru, da joj ispriča san, nadajući se da će Bika možda znati da ga tumači ili bar da joj pruži utjehu. Pričala je starici… Prepričavala detalje sna, koji iako je trajao kratko kao da je za nju bio vječnost. Toliko mnogo detalja je mogla da kaže da ju je to plašilo. Bika ju je umirivala, skuvala joj kafu i pokušala da nađe objašnjenje za san, koje bi bilo potpuno umirujuće – jer ”san je laža, a java je istina”. Na kraju kao poslednji argument je bila Bikina šala:

– Da, ako bi direktno značio san, bolje je da umrem ja, stara sam i naživjela sam se, nego ti, majka troje djece, pilića koji su tek došli na svijet.

Tu su se onda onako ženski ubeđivale šta je bolje, pa su onda prešle na temu ručka, pa neke žene koja je tražila Maru i na kraju zaboraviše san…

Popodne je već podobro odmicalo, grabilo je u susret predvečerju, jer dani zimi prođu kao tren, Mara se vraćala iz škole u kojoj je radila.

Dok je išla uz vanjske stepenice kuće u kojoj je stanovala, Mara se osjećala umorno, neobično umorno,. Dječak, njen petogodišnji sinčić, čekao ju je na vrhu stepeništa, radujući se majci… Smijao se širokim dječijim osmijehom i obasjavao ju je poput sunca. Krenula je da ga zovne imenom, da mu kaže kako je on njena snaga, ali je najednom skroz malaksala i posrnula, jako se zakašljala. Kašljala je i osjećala da gubi dah, da joj fali vazduha zbog tog napada kašlja koji nije prestajao.

Ona slika iz sna je bila jedino što vidi u tom trenutku. Pokušavala je da spozna ono što nije uspjela u snu – oči onog djeteta koje je zvalo u snu. Prazne oči koje je sad ponovo gledaju, čini joj se da zna čije su… ili je samo, možda samo, slutila da su to Bikine oči… Ali, ono nije više zvalo, ćutalo je u njenom sjećanju. Lebdio je taj praznooki lik poput izmaglice pred njenim očima. Siv, na trenutak jasnih kontura, igrao je tik uz njeno lice. Odjednom, nestao je naglo kao što je došao. Prestao je i kašalj… Osmijeh njenog sina, koji je čekao na njene riječi, kao da je probudi iz sna.

Nasmiješi se i reče mu: – Mili! Zagrli ga i bi joj prijatnije, jer ona jeza koja je krenula niz kičmu potpuno je napusti.

Sa ulaza u prizemlje, ispod stepenica na kojem je bila, čula je ženski vapaj… plač, povik:

–        Umrije Bika!!!

 

 

… I evo, ponovo, mnogo, mnogo godina kasnije… U miru kasabe koja sniva, njeno dijete iz sna, dolazi joj ovog puta bliže, sijeda joj na grudi i opet ne može da razazna čije su to oči. Ovog puta oči mijenjaju boje, oblike, izraze, bivaju i krvave… Ono se naginje, pritiska joj ruke koje bi da ga zbace sa grudi. Djetetov dah je neprirodno hladan, opet ječi dok govori onako muškim glasom iz dubine:

–        Marooo, Marooo, uskoro će rat… Mnogo će krvi da natopi zemlju…

Skočila je iz sna, slušajući svoj glas koji je dolazio iz sna za njenim svjesnim, preklinjući kroz vrisak:

–        Neee!!! – prolomilo se kroz decembarsko praskozorje gubeći se netragom poput sjene ubice koji pritajen čeka u zasjedi. Drhtala je jer je znala da njen san ne treba tumačiti.

 

*Bika – baka (turcizam)

 

 

 

One Response to “Slobodan Zoran Obradović:MAROOO – NE ODAZIVAJ SE U SNU”

Trackbacks/Pingbacks

  1. Najčitanije priče na ZONE SF KNJIŽEVNOSTI | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - December 29, 2013

    […] Slobodan Zoran Obradović: MAROOO – NE ODAZIVAJ SE U SNU […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: