Anto Zirdum: EDIP-JURODIVOV KOMPLEKS 2. NASTAVAK

24 May

*

U prvom nastavku iz dnevnika kapetana zvjezdobroda saznajemo kako se dogodilo tajno aziliranje neizliječivih psihijatrijskih slučajeva na jedan novootkriveni Saturnov  satelit i kako je zapravo greškom nastala prva kolonija Zemljana u svemiru, a da to ni građani ni vlast Novog Globalnog Svijeta (NGS-a) nisu znali. A ta vlast se svakog dana zaklinjala u transparentnost, a savjetnik u toj vladi je vođa ekspedicije koji u povratku treba sačiniti izvješće koje neće poljuljati same temelje vlasti NGS-a,

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

SAVJETNIK ZA SREĆU

Prva misao savjetnika u ministarstvu sreće NGS-a, kada je pročitao sve ispisane bilježnice, bila je da i odnese kapetanici na čitanje pa da onda zajedno zaključe kakvo će izvješće poslati na Zemlju.

No, sjeti se da pravila službe ne dopuštaju čitanje takvog dokumenta službenicima te vrste i tog ranga. Tada se u njemu javi blaga primisao da kodeks vladinih službenika baš i nije skroz smislen, ali njegova ambiciozna racionalnost opravda nedostatnost pravila, odnosno savršenost članka tri koji kaže da se u slučajevima u kojima se službenicima učini da bi pravila trebalo prekršiti u općem ili nekom važnom interesu, primjenjuje članak jedan koji kaže da se pravila nikada ne krše.

Olivija je u cijelu operaciju bila upućena koliko je trebalo. Iz situacije koju su zatekli na Azylu i načina na koju su stvar riješili zajedno s trećim članom ekspedicije Ipolitom Kogenom, vrsnim kibernetičarom u Institutu za izvangalaktička istraživanja, ona je i sama mogla donijeti zaključak da je onodobna vlada NGS-a načinila takvu nepojmljivu pogrešku protivnu svim načelima koja je proklamirala u upornoj izgradnji NGS-a. Moglo se to lako objasniti frazama kao što su: Oni su pogriješili… mlada i neiskusna vlada NGS-a napravila je previd…., ali Karl Baton je znao da nevidljiva vlada NGS-a koja je njega, kao svog službenika, poslala u misiju ima kontinuitet iz iste te vlade od prije osamdeset godina. A to je značilo rušenje slike o vladinoj nepogrješivosti.

Preko mjesec dana trebalo je brodu da dođe u zonu moguće normalne komunikacije sa Zemljom (normalno ovdje podrazumijeva da informacija do Zemlje dođe za 100 minuta a isto toliko i naputcima neophodnim za dalja postupanja.

Savjetnik za sreću najednom shvati da će to vrijeme morati odlučivati sam, osim ako nije želio prekršiti kodeks vladinih službenika pa u odlučivanje uključiti Oliviju i Ipolita ili čak i članove azilske delegacije koja je zapravo predstavljala jedan suveren entitet, prvu koloniju u kozmosu.

Puno proturječnosti ispriječilo se između savjetnika i njegove savjesti.

Proturječnosti izazivaju čuđenje a ono otvara vrata svijesti.

A Karlova svijest, protivno svemu naučenome, nekom nedokučivom brzinom sabra i razabra sve od kada je pošao u misiju i sruši misaone barijere formirane u Ministarstvu sreće. Iz okova zabluda izvuče se opaka misao: povijest NGS-a je povijest ogromnog broja nesretnih ljudi, bez obzira što nema gladnih, nema beskućnika, nema nezbrinutih…mnogostruko veća nego to i najobavješteniji  ljudi vlasti NGS-a mogu i pretpostaviti.

Prvo ga uhvati ona sućutna tuga, a onda zabrinutost. Shvati da je i on, najednom, od izuzetno sretnoga postao nesretan, čovjek bez karijere, bez čvrsta uvjerenja, čovjek kojemu su na stolici pukle sve četiri nogare i on se najednom stropoštao na zemlju.

*

Na malom interplanetarnom brodu (malo ovdje podrazumijeva brodove do 500 tona težine) trpezarija je bila najprostranija i najomiljenija prostorija. Tu su se svi članovi posade i putnici, osim dežurnog u pilotskoj kabini, sastajali tri puta u 24 sata i to svakih 6 sati pa pravili pauzu od 12 sati, kako bi sublimirali ljudski zemaljski bioritam. Čovjek je naprosto i u kozmos nosio svoje zemaljske navike. (Doista nije bilo nekog posebnog razloga da ne objeduju svakih 8 sati).

Minerva 19 je imala akvarije s ribama, staklene bašče s više vrsta povrća i kokošinjac u kojemu su se nalazile naročite „kozmičke“ prepelice (adaptirane na beztežinsko stanje i umjetnu gravitaciju) i mogla je ishraniti do trideset ljudi. Tri člana posade i tri „putnika“ imali su stoga duplo veće mogućnosti da svako malo prirede slavlje povodom svoga rođendana i iznenade ostale gastronomskim novitetima. Isušenih namirnica svih vrsta bilo je u dovoljnim količinama. Automatski nevidljivi kuhari primili bi njihove narudžbe, smiješali s točno određenom količinom mlake vode i nevidljivim liftom doturali u kantinu obroke kakve se samo može poželjeti. Sintetičkih sokova bilo je svih vrsta, ali njihov okus uvijek je imao onaj karakterističan buke vode sa svemirskih brodova. Zato su sokovi iz tetrapaka bili posebno omiljeni, a čaša pravog vina bila je na zvjezdobrovima iznimna dragocjenost. U situacijama kakva je bila na Minervi 19 ljudi su si mogli dozvoliti luksuz da, iako je to bilo protupropisno, sami proizvode pivo. E ako je išta moglo biti bolje nego na Zemlji onda je to  kozmičko pivo. Naravno, trebalo je nekako prevariti nekog nevidljivog robota u skladištu s žitaricama, koji je zapravo i bio programiran da se da prevariti u takvim situacijama, jer je netko ukalkulirao ljudsku dosadu na dalekim putovanjima.

Posadama je bilo zabranjeno proizvoditi pivo, odnosno nisu mogle prevariti automatskog skladištara zato što je njihov broj bio konstantan i unaprijed unesen, ali nigdje nije pisalo da je to zabranjeno putnicima… Naprosto je trebalo nečim utući monotoniju putovanja od tisuću i tristo dana. A spravljanje piva ili torte na malom interplanetarnom brodu bila je operacija koja je tražila da se čovjek sav tome posveti…

Vještom Olivijinom oku nije promaklo da se Karl Baton nekako bitno promijenio od kada je pročitao dnevnik kapetana Markusa.

Ipolit Kogen, kojega je neki kompjutorski program predložio kao najpogodniju osobu, bio je čovjek dijametralno suprotan od Karla Batona. On je mogao satima obrazlagati kako funkcioniraju roboti, sustavi za prijenos informacije, obična perilica za suđe, ali o ljudskim emocijama nikada nije progovorio ni riječi. No, i on je uočio da se savjetnik s doktoratima iz neuropsihijatrije, psihologije i psihoanalize te kozmopsihijatrije nekako promijenio. Jedina povratna informacija za takav zaključak bila je činjenica da je Karl govorio kraće, a obrazlagao stajališta nije nikako. No, to nije bilo dovoljno da bi on donio bilo kakav zaključak.

Ipolit je bio nekoliko godina stariji od Karla. Iako je bio najpriznatiji stručnjak u svojoj oblasti i imao funkciju šefa odjela u Institutu za izvangalaktička istraživanja, znao je dobro da je Karl vladin službenik, a njih se ne pita kako se osjećaju. Njih se zapravo nikada i ne ogovara tako da su Olivija i Ipolit tek tu i tamo razmijenili pogled i skrivali svoju zbunjenost i čuđenje.

Za razliku od Ipolita koji je mogao biti beskrajno ravnodušan, Olivija je izgarala od znatiželje, a neki crvuljak zabrinutosti uvukao se u njezin mozak i počeo polako nagrizati onaj dio korteksa u kojemu su bili pohranjeni (bolje reći ugrađeni) mehanizmi za subordinaciju… nadređenost i podređenost… Ženska intuicija vukla ju je svakakvim zaključcima, ali ona je znala da je do promjene došlo poslije čitanja dnevnika kapetana Markusa…. Tu nije bilo spora….

Petnaestak dana je izdržala, a onda jedne večeri, tj. poslije večere, uze iz svoje tajne kapetanske rezerve bocu najboljeg prvoklasnog vina i bez ikakve najave i kucanja uđe u njegovu kabinu. Zateče ga kako u bilježnici koja je jedino i isključivo služila za vođenje dnevnika kapetana kozmobrodova, piše pisaljkom koja je napravljena samo za te svrhe. U trenu je shvatila otkuda mu kapetanski dnevnik. U kompletu dnevnika kapetana Markusa bilo je nekoliko praznih bilježnica… Oboma je bilo sasvim jasno da ga je uhvatila u radnji sličnoj onoj kada jedan od supružnika nađe partnera „na kamari“ s trećom osobom. .

–      Savjetniče, učinilo mi se da bi vam razgovor uz čašu vina godio…

–      Olivija, nemojte me oslovljavati kao savjetnika. Slobodno me zovite imenom… A vino bi moglo doista dobro doći, ali meni sada ne može pomoći jedna čaša….

–      Karl, sada imamo bocu vina, a ako bude trebalo naći će se još…. – najednom Olivija osjeti da njegove kočnice popuštaju.

Dok je spuštala čaše na njegov radni stol ona primijeti da mu kompjutor nije upaljen, a da pred njime stoje dvije otvorene bilježnice – jedan dnevnik kapetana Markusa a druga bilježnica u koju je on pisao.

Ni njemu nije promaklo da je ona to zamijetila.

– Skiciram izvješće za vladu… Situacija je prilično delikatna… Čovječanstvo će kao grom iz vedra neba pogoditi vijest da mi dovodimo prve prave koloniste iz svemira, ljude kojima je rodna gruda na nekom drugom planetu…

– Vlada ima ogromne timove stručnjaka za takve situacije…- pokuša mu ona skinuti dio tereta s pleća dok je ulijevala vino u čaše iz kapetanske sobe.

– U pravu ste, ali puno toga ovisi o ulaznim informacijama koje ćemo im mi uskoro poslati.

– Što se tiče nas, sve se uspješno završilo….To treba proslaviti i naprosto se ljutim na tebe što nisi dao inicijativu za slavlje…. Ajde živio…

– E moja Olivija…- uzdahnu on, a onda otpi nekoliko gutljaja vina…

Kada su stari Latini govorili: in vino veritas, pod time su mislili da čovjek kad se dobro napije, popije silne količine vina, progovori istinu jer kočnice laži, obmane i samoobmane naprosto prokližu i popuste. Nikada stari Latini nisu mogli ni sanjati da bi takvo djelovanje mogla imati jedna čaša vina, ali u kozmosu, visoko iznad Olimpa, kap dobra vina je djelotvornija nego litra na Zemlji.

Prva istina isplivala je odmah, poslije nekoliko gutljaja. Karl se nagnuo da spusti čašu i tada njezina kosa, njezin vrat, bijahu tik do njegova nosa… Miris njezina tijela probudi nešto u njemu, proključa njegovu krv… Tad zapravo primijeti da ona nije došla u svojoj kapetanskoj odori, koja možda nije skrivala njezine obline, ali je regulirala temperaturu, cirkulaciju i naprosto činila da osoba nema svoj miris već miris svoje funkcije….

– Slušaj Olivija, – reče on i uhvati je za ramena. Htio je još nešto reći o tome kako ga ona privlači i tako to, ali ne stiže ni to reći, jer se ona nije opirala dok ju je privlačio.

Ljudi su rijetka bića koja se pare u svim mogućim i nemogućim uvjetima, najvjerojatnije što je sparivanje evoluiralo u seks, erotiku, pornografiju, sve ono što čini ugodu samo po sebi i na taj način još više potiče nagon života da obavi svoju zadaću. Pričalo se da je seksualni život ljudi na svemirskim letjelicama poprilično bljutava rabota, iznimka i zapravo aktivnost koja se tu čini iznimno. Kada se o krevetima pričalo obično se raspravljalo imaju li dobro proračunatu vještačkom gravitaciju, da bi se putnici mogli naspavati ljudskim snom. Dobar san je zapravo bio najbolji lijek za psihičku stabilnost posada i putnika na svemirskim letovima.

Druga istina isplivala je vrlo brzo na površinu. Oboma je bilo jasno da priče o bljutavom seksu na zvjezdobrodovima baš i nisu utemeljene. Treba biti pošten pa reći da je Minerva 19  imala najpodesnije gravitacijsko polje upravo ispod kreveta, ali njima je bilo sasvim jasno da bi to među njima bilo dobro i u puno lošijim uvjetima…

Treća istina nužno je poslije toga morala isplivati, jer ako  u vodu bacite smeće s teškim kamenom vjerujući da će te tako sakriti prljavštinu, samo ako jedna plastična boca nađe put da ispliva sasvim sigurno je da će za njom izroniti i druge.

– Nas su od malih nogu učili da je NGS svijet sretnih ljudi i da su nesretni samo rijetki pojedinci koji obole od kakve bolesti kojoj trenutačno ljudsko znanje nije u stanju spraviti lijeka. Sjećam se dok sam još radio doktorat iz psihijatrije o jednoj skupini tih bolesti kojima se nije našlo lijeka dat mi je pristup bazama „povjerljivih“ podataka i uglavnom se broj slučajeva kretao od 110 do 150 kako u kojoj kategoriji.  Ja sam istraživao elkastrandin kompleks, edipjurodivski i kompleks epruvete. Na Zemlji je, barem prema podacima koji su meni bilo dostupni, bilo četiristotinjak nesretnika kojima ni vrhunska znanost i medicina nisu pomogli. I kolege koji su radili na drugim oblastima operirali su sa sličnim brojkama. Znali smo da to doista nije neka alarmantna brojka, ali svoju mladost smo davali tomu da pronađemo rješenja da bi se i ti mali brojevi još smanjili, jer smo naprosto vjerovali da je poslanje svakoga čovjeka NGS-a stvoriti svijet sretnih ljudi. No, kada su nas angažirali za ovu misiju ja sam dobio širi uvid,  a kada smo stigli ovdje i zatekli neizlječive luđake, najteže slučajeve kojima znanost na zemlji ni danas nema lijeka kao ni prije osamdeset godina, kako funkcioniraju sasvim racionalno, usuđujem se reći normalno,  sve što znam palo je u vodu, a najveća je istina da ja kao savjetnik još nisam u prilici imati prave podatke o ukupnoj dimenziji nesretnih ljudi na Zemlji.

– Koliko sam uspjela uhvatiti slijed tvojih misli, te su dimenzije bar četiri puta veće – istrča Olivija pred rudu, s potpunim pouzdanjem u svoju inteligenciju.

Karl je nekoliko trenutaka šutio i iz njezine intonacije dokučio da imalo upućeniji Zemljanin drži da nije budala i da sve što vlada i ministarstva kažu množe nekim koeficijentom od  dva do pet.  Ona je to množila sa četiri.

–      Puno više.

–      Deset puta.

Tad njemu izroni još jedna istina. Tvorci virtualne sreće ugrađuju u svijest i koeficijent sumnje na nekoj skali čiji maximum je deset.

–      Puno više.

–      Dvadeset puta.

–      Puno, puno više.

–      Sto puta???!!!

–      Mnogo puta više…

–      Tisuću puta – odvaži se ona prognozirati sa strahom koji se uvuče pod njezine noge…

–       Od deset do sto tisuća puta. Ni ja nisam siguran – napokon on otvori crnu rupu spoznaje ispod njezinih nogu.

Olivija se na trenutak izgubi kao da je na brodu pala razina kisika ispod minimuma…. On je pridrža da se ne skljoka.

–      To je strašno… Ne mogu vjerovati… Ti mora da si silno nesretan…- najednom se prenu. Htjela je izustiti; proklet bio što i mene učini nesretnim, ali riječi nisu htjele iz nje… Nešto ih je kočilo.

Karl uze njezinu glavu među svoje dlanove i privuče je sebi. Njihove usne se stopiše, a tijela predaše jedno drugome. U tom predavanju, uzimanju i davanju, prožimanju i prepletanju zaboraviše na milijune nesretnih. U beskraju kozmosa otkrili su nešto što je na Zemlji bilo svetogrđe i spominjati. Ljubav.

– Što ćemo sad? – prošapta ona njemu na uho dok su ležali pripijeni jedno uz drugo, ne želeći se odvojiti bez obzira što im se tlak smirio, a razum vratio.

– Ne znam, ali odlučio sam zapisati sve što znam, a onda ćemo razmišljati o službenom izviješću.

– Zato pišeš u bilježnicu…

– Jedini način da to bude vjerodostojan zapis…Nemaš pojma koliko ljudi u Ministarstvu sreće vaga svaku riječ i frizira izvješća, samo da vuci budu siti a ovce na broju….

– Nemoj koristiti tu apsurdnu usporedbu jer da bi se to dogodilo vuci moraju pojesti pastira….

– Pa tu i jeste kvaka… treba pojesti čobane.

– Mogu li dobiti tvoju prvu ispisanu bilježnicu da pročitam…

– Pa, ti već znaš što se sve dogodilo…

– Znam ono što sam vidjela…No, zanima me ono što ne znam, što nisam znala a što sam možda i trebala znati…

– E pa tu imaš upravo ono što se događalo prije našega dolaska na Azyl.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: