Sanja Tenjer: DIVOVI LETE U NEBO

17 May

 

Grickajući Viproug-pločicu s okusom čokolade, nadomjestak za pet obroka dnevno, Laura je kroz prozor svog laboratorija u Institutu promatrala kako se razilazi magla i ukazuju kamena lica divova s druge strane Pazinske jame. Učinilo joj se da je fiksiraju strogim pogledima, optužuju.

Progutavši posljednji zalogaj, vratila se poslu, no nelagoda je nije napuštala, a rezultati pokusa, koji su ukazivali da bi problem prebrzog starenja kloniranih stanica ubrzo mogao biti riješen, opterećivali su je novim brigama.

Više od stoljeća kloniranje ljudi je bilo zabranjeno, kao i svako istraživanje čiji je krajnji cilj bio proizvesti ljudsku jedinku. Kazne su bile zastrašujuće, progonstvo na Geos, planet donekle sličan Zemlji, ali preudaljen i prećudljiv da bi bio pogodan za išta drugo doli za odlaganje nepoželjnih elemenata društva.

Zbog čestih potresa i uragana nije bilo moguće izgraditi pristanište za svemirske brodove. Kad bi vremenske prilike bile povoljne, letjelice su ulazile u atmosferu planeta i teleportirale kažnjenike. Nitko se odonud nije vraćao, a samo rijetki su uspijevali preživjeti. Jednom, u dalekoj budućnosti, kad se Geos smiri, bit će ugodno mjesto za život, no još dugo će sloviti kao najzloglasniji intergalaktički zatvor.

Zabrane i kazne nisu bile dovoljne da se zaustave istraživanja. Interes za klonove bio je prevelik, osobito u vojnim vrhovima i na tržištu ljudskih organa. Hrvatska se pokazala pogodnom zemljom za zaobilaženje zakona. Pod geslom Zaustavimo odljev mozgova iz Hrvatske, a pod patronatom Unije, u Pazinu je otvoren Institut za molekularnu biologiju i genetiku. Službeno, Institut se prvenstveno bavio istraživanjem promjene kemijske strukture gena odgovornih za razvoj neizlječivih bolesti.

Laura se nije zamarala etičkom stranom svog posla. Nijedan drugi, legalni projekt, ne bi  joj omogućio toliku znanstvenu slobodu i neograničena sredstva. Nije joj smetalo što je njen rad osuđen na anonimnost. Bila je samo znanstvenica, nezainteresirana za svijet izvan Instituta, i jednom davno – zaljubljena žena, dovoljno zaluđena da prekrši temeljna pravila Instituta.

Zahvaljujući toj nesretnoj epizodi, domogla se gena dugovječnosti. Trebalo joj je dugih dvadeset godina da smogne hrabrosti upotrijebiti ga, no sada nije bila sigurna treba li pustiti modificiranog klona da se dalje razvija u umjetnoj maternici. Ostavi li ga na životu, morat će objasniti kako je uspjela. Ako ne izmisli jako dobru priču, nikakve zasluge neće umanjiti težinu davno počinjenog grijeha.

Jednolično bipkanje prekinulo ju je u razmišljanju. Iz zvučnika na zidu oglasio se ugodni bariton:

– Laura, oprosti na smetnji, za koji trenutak na Holoviziji slijedi prilog koji bi te mogao zanimati. Ako dopuštaš, uključio bih hologramsku ploču.

– Molim te, Holi.

Hologramska ploča bešumno se odvojila od zida i spustila na pod dok su se po njoj vrtložile čestice duginih boja i formirale umanjeni, trodimenzionalni prikaz svemirskog kruzera. Prilog o krstarenju je upravo završavao, uslijedila je reklama za Antiviproug-čipove koji ovisnike o pločicama vraćaju zdravom načinu prehrane. Holi je bio tvornički programiran tako da korisnicima uz željeni program servira i barem jednu reklamu; tek potom su se ukazali proplanci i šume, toliko stvarni da se činilo kako je dovoljno koraknuti na ploču i biti tamo. Kamera se spuštala prema malom selu, približavala ga i ulazila u njega, a iz pozadine se čulo:

– Da su divovi postojali, prije gotovo dva desetljeća dokazao je veliki vizionar, znanstvenik i pisac popularnoznanstvene literature, dr. Emil Ruben. U svojim djelima na jedinstven je način opisao istraživanja koja su ga dovela do epohalnih otkrića, poput groblja divova koje je danas jedno od najposjećenijih istarskih turističkih destinacija, zajedno s labirintom ispod Motovuna u kojem su pronađeni brojni materijalni dokazi njihove kulture: divovski graditeljski alat, detaljni nacrti gradova…

Laura se borila s mučninom dok je neki čovjek pričao o susretu s divovskom divljom ženom. Uslijedili su i drugi svjedoci koji su na rubovima šume vidjeli divove, jedna žena je tvrdila da je div bio u njenom dvorištu. Njihovi opisi divova nisu se podudarali, visina im je varirala od četiri pa do četrdeset metara, ali svi su bili suglasni da su ta stvorenja ozbiljna prijetnja ljudima.

Sljedeći prizor podigao je Lauru na klimave noge. Bio je tamo, opušteno zavaljen u naslonjač u studiju, elegantan i podjednako zgodan kao i prije dvadeset godina, ni dana stariji. Gledao je ravno u nju. Iako je nije mogao vidjeti, posramila se zbog svog prepuštanja godinama.

– S nama je u studiju stručnjak za divove, dr. Ruben – cvrkutala je voditeljica.

– U svojoj knjizi Posljednji divovi, naveli ste mogućnost da poneki div još uvijek živi među nama.

Dr. Ruben je kimnuo glavom, blistavo se osmjehujući, a voditeljica je nastavila:

– Tada se to činilo tek pukim nagađanjem, no danas, nakon što smo čuli svjedočanstva ovih ljudi, moramo se zapitati što vas je navelo na takvu pomisao?

– Već tada sam pouzdano znao da na Ćićariji obitava barem jedan div, vrlo vjerojatno ih ima i drugim dijelovima svijeta, u skandinavskim šumama, Indiji, općenito, na prostorima gdje su nastajali mitovi o divovima.

– Kako je moguće da su ta divovska stvorenja uspjela preživjeti i ostati neprimijećena sve do danas?

– Današnji divovi nisu istih dimenzija kao i njihovi preci, mnogo su manji, no još uvijek dovoljno veliki da ih možemo smatrati divovima. Da bi vrsta preživjela, morala se prilagoditi, što je u slučaju divova urodilo postepenim smanjivanjem. Nakon što su se ljudi okrenuli protiv njih, uvjeti preživljavanja postali su im iznimno teški, a to je također jedan od faktora koji utječu na rast. Opstanku vrste pogodovala je i njihova dugovječnost, a ni inteligencija im nije zanemariva. Današnji div je mnogo oprezniji od svojih predaka, proračunat i ne vjeruje ljudima.

– Vaša vila u okolici Buzeta nalazi se na području gdje su divovi viđeni. Jeste li ih i vi vidjeli?

Oklijevao je, ali Laura je znala da je očekivao ovo pitanje i ima spreman odgovor.

– Jesam – konačno je izgovorio. – I nisam ih samo vidio, već sam ih i prilično dobro upoznao.

– Ovo je nevjerojatno! Kako se to zbilo? Nije vas bilo strah?

Zagonetno se osmjehnuo šarmirajući voditeljicu i gledatelje.

– Da biste to doznali, morat ćete pročitati moju najnoviju knjigu, Usamljeni div, koja će se uskoro pojaviti na tržištu.

Željezna šaka stegnula je Laurin želudac. Njene more postale su stvarnost. Koliko toga će ta knjiga razotkriti? Kako je mogla biti tako naivna i vjerovati mu?

Trebala je znati da mu se ne sviđa ništa više nego u studentskim danima kada je prolazio pored nje ne primjećujući je. Mnogo godina kasnije potražio ju je u Institutu i zamolio da mu pomogne oko istraživanja za najnoviju knjigu. Već tada je bio poznat pisac, kontroverzan zbog svojih teorija na rubu znanosti. Ponašao se prema njoj kao da su stari prijatelji, iako nikada prije nisu razgovarali i gledao je na način kako je nijedan muškarac dotad nije gledao.

– Oduvijek sam ti se divio, ali ti se nisam usudio prići. Bila si prepametna za mene.

Natjerao ju je da se osjeti posebnom. Uz romantičnu večeru i zvuke senzualne glazbe, rekao joj je da ima prekrasne oči. Raspametila se.

U svojim zrelim godinama Laura je prvi put iskusila ljubav i bila je spremna dati sve da to blaženstvo potraje. Željela mu je ugoditi, impresionirati ga. Zanimalo ga je kloniranje pa mu je povjerila čime se zapravo bavi. Dala mu je i teleportacijski kod svog laboratorija. Nije posumnjala u njegove osjećaje ni kada ju je zamolio da za njega nešto klonira i donio joj zamrznuti komadić tvrde, debele kože.

Izdvojila je iz te kože nekoliko stanica, a ostatak zaključala u zamrzivač. Pod mikroskopom je vidjela da su gotovo identične ljudskima. Pitala je što je to i odakle mu.

– Nećeš mi vjerovati ako ti kažem – rekao je milujući joj zatiljak. – Hoćeš li to moći napraviti?

– Trebam jajnu stanicu.

– Morat ćeš se poslužiti ljudskom. Maknuo joj je kosu s uha i uzdahnuo: – Zašto pored tebe mislim samo na seks?

Malo kasnije, dok su se odijevali, pitao je:

– Od DNK muške jedinke može se dobiti klon ženskog spola, zar ne?

– Emile, moram znati o čemu se radi.

– O usamljenom divu koji čezne za ljubavlju, onako kako sam i ja čeznuo dok nisam ponovno sreo tebe.

Učinila je to, u ljudsku jajnu stanicu, iz koje je prethodno odstranila jezgru, ubacila je DNK nit iz stanice za koju je Emil tvrdio da pripada posljednjem divu. Sa strepnjom je pratila diobu, formiranje srca i krvotoka.

Po svršetku embrionalne faze, uzorke je obično slala na inkubacijski odjel, no ovaj put to nije dolazilo u obzir. Naručila je inkubacijski uterus većih dimenzija od standardnih i zanemarujući sva ostala istraživanja pratila razvoj klona. Ponekad bi je prožimao osjećaj da je to biće što se proteže u plodnoj vodi i siše palac, Emilovo i njeno dijete. S nestrpljenjem su iščekivali dan kad će mala Titanija biti spremna udahnuti zrak vlastitim plućima i biti teleportirana u Emilovu vilu.

Da bi se mogla brinuti o bebi veličine trogodišnjaka, uzela je godinu dana neplaćenog odmora. Uz to dijete koje je prebrzo raslo, pružalo za njom ruke, smiješilo joj se i tepalo ma-ma-ma-ma otkrila je radost i mukotrpnost majčinstva. Brinula se što će biti s malenom kada se bude morala vratiti na posao.

Emil joj ni pelene nije znao promijeniti. Običavao je nestati kad je bio najpotrebniji i nije se trudio naučiti najosnovnije stvari, a znao je da ne mogu angažirati dadilju. Došao je i taj dan, teška srca ostavila ih je same i čekala da joj se Emil javi s ovim ili onim problemom, no on se očito snašao. Kada je te večeri navukla na sebe teleportacijsku vreću i ukucala kod Emilove vile, metalni glas ju je obavijestio da nema teleportacijsku dozvolu.

Do Emila više nije mogla doprijeti, ali ga je zato gotovo svakodnevno viđala na hologramskoj ploči. Njegova knjiga o divovima izazvala je burne reakcije. Još više medijske prašine se podiglo kada je krenuo u potragu za grobljem divova na Ćićariji. Ismijavali su ga i nazivali šarlatanom.

Otkriće spilja punih kostura divova začepilo je usta svima koji su tvrdili da su divovi samo mit. Uslijedila je još jedna knjiga, a zatim je uz potporu vlade započeo s arheološkim istraživanjem ispod Motovuna koje je potvrdilo njegove teorije o divovima i donijelo mu intergalaktičku slavu.

Laura je predosjećala da tu neće stati. Kad tad će na lomači svoje slavoljubivosti spaliti i nju, i Titaniju koju je već jednom žrtvovao, pa i svoj izvor informacija – diva Gorazda. Stoga je sve ove godine pratila Emila, nastojala predvidjeti njegove poteze. Nije očekivala da će divovi biti tako neoprezni i pokazati se ljudima. Pitala se što ih je navelo na to.

Situacija se zahuktavala, brojni avanturisti nagrnuli su u Istru, vojska je opkoljavala krizno područje, a Emil je, kao stručnjak za divove, rukovodio akcijom i davao intervjue. Dok su se vodile polemike tko polaže najviše prava na divove, u Institutu su se u tajnosti pripremali za njihov prihvat i proučavanje.

Dvadeset godina Laura nije napuštala Institut, nije kontaktirala ni s kim izvan njega. Njena teleportacijska vreća je bila zastarjela, ali u dovoljno dobrom stanju da je može teleportirati u pristanišne krčme u kojima se okupljala svakojaka klatež, lakoma za novcem. Zalazila je i na druga sumnjiva mjesta. Uskoro bi joj netko od tih likova mogao zatrebati i zato se motala među njima, kockala s njima, plaćala runde i ostavljala visoke napojnice.

Zanimala se za svemirske letove, kažnjeničke transporte i zabranjena minijaturna oružja. Nabavila je spravicu nedužna izgleda – ubojiti prsten, čiji projektili se zabijaju pod kožu žrtve uz manje neugode od uboda komarca i tamo nabubre, a žrtva ih može napipati i kupiti svoj život.

Kao i sav ostali dokoni svijet, Laura je iščekivala da se na hologramskoj ploči pojave divovi, ali već tjednima se ništa nije događalo i mnogi su već sumnjali u Emilovu taktiku, a neki i u postojanje divova.

Tog jutra, div je sasvim neočekivano izronio iz magle, divljeg izgleda, zaogrnut samo životinjskim kožama i bosonog. U njegovom naručju beživotno je ležala polugola djevojka-div. U Laurinom grlu zatirao je krik. To se nije smjelo dogoditi, ne Titaniji, ne još barem stotinu godina!

Div je sa svojim teretom hodao ravno prema reflektorima čija svjetlost ga je zasljepljivala. Iz pozadine je netko uzbuđeno izvještavao da ga strijelci imaju na nišanu. Vidjela je kako se trza i posrće, pada na koljena ne ispuštajući Titaniju, kako se bori da zadrži svijest. Vojnici su mu se oprezno približavali, Emil se kočoperio među njima i nešto mudrovao, gurkao nogom onemoćalog diva na čijim je usnama zamirala molba:

– Spasite je, spasite…

Spasit ću te, kćeri moja – nijemo je obećala reseći ruku ubojitim prstenom i krenula u podrum Instituta.

Divove su polegli na metalne stolove u kavezima i sputali ih kožnim remenjem. Operativci su se užurbali oko njih, mjerili im udove i obime glava, pregledavali zube, uzimali uzorke tkiva, krvi, izlučevina. Gorazd se polako budio, ali Titanija je bila u lošem stanju. Koža joj je bila siva i hladna, puls jedva osjetan. Bila je stravično mršava, samo joj je trbuh bio ispupčen. Laura je naredila da joj daju infuziju.

Pribojavala se najgoreg, zloćudnih tumora kojima su svi klonovi bili podložni zbog starosti stanica iz kojih su nastali. Mislila je da će klon-div puno duže odolijevati bolesti.

– Trudna je – rekao je poznati glas iza njenih leđa. – Nije li to senzacionalno?

Polako se okrenula i susrela oči u oči s Emilom. Nije ju prepoznao. Za razliku od njega, ona je ostarjela i nije bila slavna. Držao ju je za nevažnu tehničarku i  s visoka se raspitivao:

– Je li već stigla holovizijska ekipa? Tko je ovdje glavni? Gdje smo uopće?

– Ja sam glavna.

Pružila mu je ruku urešenu prstenom i grčevito mu stežući dlan, izustila svoje ime. Smeo se, ali začas su mu se usne razvukle u osmijeh oduševljenja.

– Laura, kakvo ugodno iznenađenje!

– Ne bi trebao biti iznenađen. Titanija je naše dijete, zar ne?

– Svakako – potvrdio je.

– Bilo je podlo od tebe što si nas onako razdvojio, ali sad se možeš iskupiti. Zašto je Titanija tako iscrpljena?

– Otkud bih ja to mogao znati?

– Sigurna sam da znaš. Što je, Emile? Imaš problem? Zašto trljaš dlan? Nešto te ubolo? Daj da vidim.

Uzela mu je ruku i opipala sitnu, tvrdu oteklinu.

– Oh, to je samo kontrolirani projektil, moj poklon dobrošlice  – hladno je rekla. – No dokle god budeš spreman surađivati, ne moraš se brinuti.

Gorazdovo urlanje odjeknulo je podrumom. Trzao se pokušavajući se osloboditi. Titanija se također počela buditi. Drhtala je i stenjala. Ne obazirući se na uznemirenog Emila, naložila je da Gorazdu daju sredstvo za smirenje, ali ne prejaku dozu.

– Pokušat ću razgovarati s njim. I molim vas, neka se netko pobrine da mi dr. Ruben ne smeta. Odvedite ga u moj ured.

Primakla se divu i šaputala mu na uho. Nije joj vjerovao, ali kakvog je izbora imao. Nitko drugi mu nije nudio pomoć, ponajmanje dr. Ruben kojem je odao sve svete tajne svojih predaka u zamjenu za ženu gladnu đavolje ljudske hrane. Ne sluteći zlo, dopustio je Titaniji da jede slatkiše što ih je dr. Ruben ostavljao u šumi. Nakon nekog vremena, njen želudac je podnosio samo jednu vrstu slatkiša – Viproug-pločice. Ništa drugo nije mogla okusiti. Odjednom više nisu nalazili pločice.

Glad je prisilila Titaniju da zaboravi na oprez kojem ju je Gorazd odmalena učio.

Laura se jedva suzdržavala da ne okrene kamen na prstenu i aktivira smrt u Emilovom dlanu.

– Kako si mogao!?

– Bio je to jedini način da ih zadržim u blizini – pravdao se. – Trebala bi mi biti zahvalna, učinio sam to zbog tebe. Nije sve onako kako se čini. Kad sam te udaljio od sebe i Titanije, bilo je to za tvoje dobro, da mi ne bi jednog dana predbacivala, a ti me sad želiš ubiti.

– Dosta! Nemam vremena slušati tvoje laži. Ako želiš živjeti, pomoći ćeš mi da ih spasim.

– Njima će biti dobro, puno bolje nego im je bilo. Bit će zbrinuti i zaštićeni.

– Gdje? U zoološkom vrtu!

– Laura, urazumi se, sad kad svi znaju za njih, ne možeš ih poslati natrag u planine. Naći će ih.

– To nije tvoja briga, ti samo radi što ti kažem ili…

Pomakla je kamen na prstenu za jedan zub. Emilovo čelo orosilo se hladnim znojem. Oteklina na njegovom dlanu se zacrvenjela i postala vidljivija, unutra je nešto kuckalo.

– Laura, ovo raste! – zavapio je. – Zaustavi to.

Vratila je kamen u prvobitni položaj.

– Učinit ću što god želiš, samo makni tu prokletu stvar iz mene.

– Kasnije, kad divovi budu na sigurnom.

Njegov život bio je u njenim rukama, i ne samo život, novac također. Bespomoćno je gledao kako ga rasipava. Povremeno kuckanje u dlanu podsjećalo ga je da je njezin rob. Zaigrao je na jedinu kartu koja mu je preostala – njihovu ljubav. Prihvatila je igru naslađujući se mukom koju mu je pričinjalo njeno smežurano tijelo.

Divove nije vidio od jutra kad su ih uhvatili. Te noći ga je povela u podrum. Užasnuo se vidjevši da nisu u kavezima. Laura mu je bila jedina zaštita protiv njihove mržnje. Natjerala ga je da im se približi i pomogne joj navući na njih obiteljske teleportacijske vreće. Nestali su u sekundi.

– A sad mi – rekla je i izvadila iz džepa treću vreću. U dlanu mu je ponovno kuckalo.

Našli su se u prostoru koji ne bi bio tijesan da s njima nisu bili divovi i spremnici puni hrane i vode. Shvatio je da će u tom prostoru ostati dugo.

Snažna tutnjava ispunila ga je strahom. Ispruženi na podu, divovi su se zagrlili ne krijući uznemirenost. Samo je Laura bila smirena.

Oko njih sve se treslo, sve jače i jače. Emilove krike zaglušila je buka. Sila teže sve ih je priljubila uz pod. Odjednom se sve smirilo. Tijela su im postala lagana.

Obuzet zlim slutnjama, Emil je zapitao:

– Kamo idemo?

– Na Geos.

– Ti si poludjela, tamo je nemoguće opstati.

– Nemoguće je nama, ali divovi imaju šanse.

– Kakve šanse ćemo mi imati kad se vratimo?

– Nećemo se vratiti. Ovo je teleportacijska komora.

Nevjerica je prerasla u histeriju. Laura je s gađenjem odvratila pogled od njega i nasmiješila se divovima. Uzvratili su joj toplim osmjesima punim nade.

 


One Response to “Sanja Tenjer: DIVOVI LETE U NEBO”

Trackbacks/Pingbacks

  1. Najčitanije priče na ZONE SF KNJIŽEVNOSTI | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - December 10, 2013

    […] Sanja Tenjer: DIVOVI LETE U NEBO […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: