Anto Zirdum: EDIP-JURODIVOV KOMPLEKS – prvi nastavak

16 May

OLYMPUS DIGITAL CAMERA Poslije romana ELKASTRANDIN KOMPLEKS, objavljenog 2008. godine, (nevina usidjelica koja serijski kastrira muškarce) u nastvcima donosimo svojevrstan nastava (muški aspekt istog kompleksa) roman EDIP-JURODIVOV KOMPLEKS.

Ovo je SF roman o prvoj koloniji ljudi u svemiru, koja je zapravo tajni AZIL u kojemu su sklonjeni neizlječivi psihijatrijski slučajevi čije postojanje narušava iluzorno-idiličnu sliku sveopćeg zdravlja u Novom Globalnom Svijetu (NGS-u), među kojima će mo, u širokoj lepezi neizlječivih pronaći i posljednju Elkastrandu, ali i najpoznatijeg predstavnika ovog novog EDIP-JURODIVOG KOMPLEKSA. Radi se o kompleksu-kompleksa (što je i jezički i logički paradoksalno) o svojevrsnoj simbiozi edipovog kompleksa i jurodivskog kompleksa (jurodivi su monasi koji su divci, nevini, jungferi, koji javno i sumanuto protestiraju protiv nepodobština ovoga svijeta), a u simbiozi su poremetnja koja dovodi do straha od penetracije i opsesivne želje da se ženski spolni organ unakazi ( slično kastriranju).

Povremeno  će mo postavljati jedan nastavak (obično su to zaokružene cjeline koje će imati svoj naslov).

DNEVNIK KAPETANA ZVJEZDOBRODA SIJAČA “NOINA ARKA 2”

Netko je nekada zaključio da je ljudski rukopis nešto što ljude legitimira i uveo pravilo da se dnevnik kapetana zvjezdobrodova ne bilježi nikakvim elektroničkim napravama, nego piše rukom i diktira u diktafon. Govor i pisani tekst morali su se podudarati da bi se dnevnik kapetana mogao smatrati autentičnim dokazom prilikom svjedočenja. Magnetni mediji su se mogli izbrisati,  digitalni zapisi iskriviti, vještim montažama promijeniti, ali numerirane bilježnice od posebnog papira uvezane u vatrootporne materijale, s autentičnim rukopisom, teško je netko mogao frizirati.

Pronaći dnevnik kapetana Markusa Luchingera, zapovjednika zvjezdobroda sijača Noina arka 2, ako nije bio primarni zadatak misije Minerve 19, svakako je bio kruna uspješno obavljene zadaće na saturnovom satelitu S/2019S1, uz čiju službenu oznaku je stajao i neslužbeni radni naziv Azyl. Bio je to autentičan dokument o prvoj koloniji Zemljana u svemiru, dokument o tajnoj akciji vlade Novog Globalnog Svijeta od prije osamdeset godina. Zapravo, kapetanov dnevnik, bio je jedini autentičan dokument o prvih osam godina na Azylu. Poslije misterioznog nestanka kapetana Markusa, nestao je i njegov dnevnik, tako da se vremenom i među starim  Azylcima prestalo govoriti o njemu, iako je on bio važna figura tih prvih godina.

– Savjetniče, dnevnik kapetana Markusa je pronađen – dođe do Karla Batona dobro poznati glas kapetanice Olivije Newtn.

– Kapetanice pošaljite ga odmah u moju kabinu – reče on duboko svjestan da mu je glas odao iznenađenost, zatečenost, ali isto tako potpuno svjestan činjenice da može zapovjediti kapetanici broda, jer on bijaše savjetnik u vladi NGS-a, četvrtorangirani službenik u hijerarhiji moći, ali najviši na Minervi 19, koja je upravo s Azyla uspješno krenula ka Zemlji.

– Donosim ga osobno – odgovori samozadovoljna kapetanica, žena kojoj su se u zvjezdanoj floti divili, mlađi kao zgodnoj a stariji kao pametnoj osobi, nadređeni kao iznimno sposobnoj, odlučnoj i nadasve odanoj.

Karl Baton, mladoliki znanstvenik s nekoliko doktorata iz socijalne psihijatrije,  ne bi mogao reći kako mu nije drago što kapetanica osobno donosi dnevnik kapetana Markusa Luchingera. Dapače, boravak s njom nasamo u malom prostoru budio je u njemu one životne sokove koji pobuđuju tijelo ma u kakvom se stanju nalazilo. Ni beztežinsko stanje, ni vještačka gravitacija, ni gravitacijska sila veća od zemaljske, ništa nije moglo zaustaviti žlijezde da oslobađaju te izlučevine koje podmazuju motoriku nagona života – nedokučive tajne sparivanja. Da on nije bio to što jeste, a ona opet da nije bila toliko predana pravilima službe, odavno bi se mirisi njihovih tijela pomiješali. No, Karl je brzi uspon u karijeri imao zahvaliti upravo činjenici da je bio tvorac programa za profiliranje odgovarajućih partnera za optimalne obitelji NGS-a. Mladi ljudi NGS-a naprosto se nisu zaljubljivali, odnosno u brak stupali iz ljubavi, jer je to za njih radio neki virtualni svodnik, koji bi svakoj osobi u reproduktivnoj dobi ponudio nekoliko optimalnih partnera, a oni bi se onda zabavljali, zaljubljivali i stupali u tzv. optimalni brak, iz kojega je trebala nastati optimalna obitelj od četvoro djece, od čega dvoje muških a dvoje ženskih. Taj program vodio je računa i o optimalnoj naseljenosti određenih područja zemlje te je optimalnim obiteljima nudio optimalne uvjete i na izvjestan način povlastio ovaj oblik obitelji u odnosu na druge.

Njegov program nikako ne bi Oliviju  stavio ni na širi spisak  mogućih kandidatkinja, ali tijelo mu je slalo tako snažne signale da ona jeste ta, čak što više samo ona i nikoja više, te se našao u procjepu vlastitih uvjerenja i vlastitih emocija. Sposobnost racionaliziranja kakvu mogu imati samo iznimno ambiciozni ljudi bila je ta bova koja sprječava brod da se razbija od obalu, od tvrdi dok uz koji je usidren. Uvjerio je sebe da mu se to događa upravo zato što nema izbora, što je ona bila jedina žena na brodu dok su putovali sa Zemlje na Azyl…i uporno stavljao u svoj čaj nekoliko kapi bromova ulja.

– Evo ga – slavodobitno reče Olivija čim je ušla.

Nekoliko trenutaka trebalo je Batonu da fokus s njezinih bokova prebaci na dnevnik.

–      Kako ga nađoste?

–      Prijestolonasljednik Jan je čuo da tražimo dnevnike kapetana. Vidjevši kako jedan izgleda, sjetio se da je njegov sumanuti otac u svom tajnom sefu imao nekoliko takvih bilježnica. Dobro se namučio dok ga je otvorio, ali dnevnike mi je predao tek kada smo uzletjeli.

–       Zašto to nije odmah učinio?

–       Valjda je htio prvo sam pročitati. No, brzo je shvatio da ove bilježnice imaju nevidljivu tintu koju mogu aktivirati samo ovlaštene osobe ranga savjetnika i više.

–       Dajte da pogledam.

Karl je odmah uočio u donjem lijevom kutu otisak pečata kakvoga je on imao na savjetničkom prstenu. No, htio je još malo zadržati Oliviju u svojoj kabini i mučiti njezinu znatiželju te je nevješto okretao posebno ukoričenu bilježnicu.

– Ovo moram pogledati sam – napokon prestade mučiti i sebe i nju.

Okrenula se kao poslušni robot i izmilila iz njegove kabine.

*

Odmah se uočavao isti rukopis u svim bilježnicama; sitan vez kojime su one bile ispisane na interlingue – službenom jeziku svih Zemljana ma gdje bili – kako je i propisano pravilima zvjezdane flote.

Kapetan Markus svakodnevno, ili svakonoćno, je bilježio važne pojedinosti. U prve dvije bilježnice bili su podaci o tijeku dvogodišnjeg puta do dolaska u blizinu Saturna. Treća je bila puna opisa samog približavanja Saturnu i dramatičnog spuštanja na Azyl. Provući tako veliki brod “kroz iglene uši” pri brzini koja je morala biti oko 76 tisuća kilometara na sat, da bi se ušlo u Azylovu orbitu, spadalo je u najteže zadatke koje su kapetani zvjezdobrodova imali u svom dotadašnjem  vršljanju po poznatom svemiru.

Kapetan Markus imao je dosta iskustva (4 leta za Mars), ali nije bio omiljen kod vlastodržaca NGS-a, jer je prečesto  govorio ono što vlast o sebi ne voli čuti. Nekoliko puta se žestoko bunio zbog ljudi koji su kao pravi kažnjenici radili u rudnicima na Marsu. On je zagovarao da se kozmonet provede do Marsa. Vlada to tada nije imala u svojim prioritetima, te su ga suspendirali s mjesta kapetana. On je onda još više “lajao” i tako sam sebe stavio na listu kandidata koje će poslati s punim brodom luđaka.

Kapetan Markus je spustio veliki brod na mali kozmodrom na Azylu. Oštećenja broda su bila minimalna. Samo je velika antena za vezu sa Zemljom bila potpuno uništena. Sve ostalo je dobro funkcioniralo. Bio je više nego zadovoljan sobom, jer malo tko bi spustio takav brod na čvrsto tlo u komadu. Znao je dobro da se taj brod neće vraćati, ali je bio uvjeren da će za njim doći drugi, dovesti potrepštine a njega vratiti na Zemlju. Nije ni slutio da je ovo i za njega bio put bez povratka.

Pored kozmodroma je bio čitav niz davno napuštenih, ali izuzetno dobro očuvanih objekata što ih je ostavila znanstvena ekspedicija, koja je, poslije desetak godina probnih istraživanja i pokušaja da izvrši izgradnju kapaciteta za eksploataciju i preradu, zaključila da to nije isplatno. S2019S1 je napušten, a Vlada je o tome slabo govorila jer se radilo o promašenoj investiciji.

Dr. Lang, koji je  pridodat njegovoj posadi, kao osoba zadužena za “putnike” također je bio zadovoljan. Tijekom puta samo su dva putnika umrla, a neki su čak pokazali znakove mentalnih promjena nabolje, što na Zemlji nikada ne bi očekivao. Dr. Lang bio je stariji psihijatar, koji je kao neplodan čovjek, bez vlastite obitelji i potomstva, svu svoju energiju posvetio umobolnima i bio je omiljen među njima. Posebno se bio posvetio formiranju šizofrenih krugova, odnosno zajednica koje mogu “dobro” funkcionirati ako se  članstvo tako ekipira da nitko neće činiti ono što ostalima smeta i izaziva poremećaj. Na tom polju postigao je značajne rezultate i na brodu je njegovo znanje moglo doći do punog izražaja.

Prve tri godine, dok je hrane bilo dovoljno i dok je vjerovao kako će sa Zemlje stići drugi brod, bile su godine dosade i čekanja, te maltretiranja s luđacima koji su sve shvaćali djetinjasto. Angažirao ih u izgradnji objekata oko kozmodroma, ali to je više ličilo na terapijske aktivnosti protiv dosade nego neki smislen i dugoročno ciljan zahvat. Jedini redoviti posao koji se u to vrijeme obavljao i u kojemu su htjeli sudjelovati oni “putnici” koji su u međuvremenu postali normalni (pitaj Boga kako), bilo je dovoženje leda sa 120 km udaljenih ledenjaka. Vozilo za dovoženje leda i uređaji za topljenje i destiliranje – izdvajanje H2O iz čudne mješavine kemijskih elemenata u tom “ledu”, našli su već instalirane na Azylu, kako je i sam kapetan odmah, prvih dana nazivao ovu svemirsku destinaciju. To je ostalo od znanstvene ekspedicije koja je tu boravila trideset godina.

No, pri kraju treće godine, hrana je počela nestajati. Naročito koncentrata koji su i količinski i sastojcima i okusom mijenjali prirodnu hranu. Kapetan Markus se zabrinuo. Osjetilo se to u njegovu pisanju.

Dan 1921 od polaska. Na Zemlji je 20. listopada 2128. godine. Četrdeset deveta je  godina od stupanja ljudske noge na tlo Azyla. Deveta je godina (bolje bi bilo reći mjesec) u Saturnovoj orbiti u okviru njegove godine računate od trenutka kada se ekvinocij Azyla i Saturna jednom u dvadeset osam zemaljskih ili dvadeset devet azylskih  godina dogodi istog dana.

Najviša dnevna temperatura + 5,21 stupnjeva celzija, a najniža noćna – 27,18 stupnjeva celzija. Deseti je dan od  ekvinocija, sredina je nekog godišnjeg (mjesečnog) doba koji bi mogli nazvati proljeće, odnosno, početak je kasnog proljeća ako bi smo cijelu godinu (odnosno mjesec) podijelili na šest razdoblja. Temperatura svaki dan neznatno raste. Ona čudna vegetacija koja se povukla u pukotine tla pred “zimu” sada ponovo izbija van. Divan je to prizor. Život se budi, rekla bi moja pokojna baba. Istini za volju nema ovdje one živopisne travanjsko-svibanjske i lipanjske ljepote  kao na Zemlji, ali monotoni svijet Azyla manje je jednoličan, naročito za one sa senzibilnijim okom. I putnici su bolje raspoloženi; više se kreću izvan broda. Zalihe nekih prehrambenih artikala su već pri kraju. Ako brod sa Zemlje ne stigne za nekoliko mjeseci imat ćemo problema u prehrani…”

Ispod teksta često je dodavao post scriptum. Ovdje je stajalo: “Doista treba pravilno imenovati pojave karakteristične za Azyl. Ne može se sve svoditi na zemaljsku terminologiju. Treba pronaći lingvističkog stručnjaka među “putnicima”. Ovdje ima više godišnjih doba, svjetlosnih razdoblja, vremenskih oscilacija nego na Zemlji i nužno je pronaći adekvatne izraze za to.”

Nakon 138 dana kapetan Markus piše prvu alarmantnu vijest. Temperatura je tada 6,28 stupnjeva Celzijusa, vegetacija je bujnija, ali nestalo je koncentrata jaja kojega su “putnici” najviše voljeli jesti. Tada je kapetana prvi put uhvatila panika. Počeo je razmišljati o tome što ako brod sa Zemlje ne stigne za godinu, dvije!? Nešto poslije toga Karl čitajući nailazi na prvo spominjanje  psihijatrima njegova profila najzanimljivijeg lika Josefa Matijeskog.

Dan 2163 od polaska. Na Zemlji je sada  22. lipnja 2129. Godine. Temperatura je pokazala znake neznatnog pada. Azilsko ljeto je ove godine dostiglo svoj vrhunac sa 6,52 stupnja Celzijusa. Danas su “putnici” prvi put organizirano prosvjedovali zbog reduciranog jelovnika. Na čelu peteročlane delegacije  bio je Josef Matijeski. Mlad čovjek čija se genijalnost uhvatila u mrežu ludila satkanu od niti tanjih nego što je može splesti najmanji pauk.. Točno je uočio koje je hrane manje,  jer je mogao napamet ponoviti što se jelo u posljednju godinu dana bez ikakve greške. Dr. Lang nije bio tu. Birali su vrijeme kad će kod mene, a da njega nema. Nisam imao druge nego im reći istinu.

– Što namjeravate poduzeti, ako brod sa Zemlje ne stigne u skorije vrijeme ? – upita Josef sasvim razložno.

– Moramo početi s teraformiranjem*. Svi koji nešto znaju i mogu učiniti trebaju se staviti na raspolaganje. Od prosvjeda nema nikakve koristi. Moramo početi raditi – odgovorio sam mu, ne želeći iznositi svoje daljnje sumnje glede mogućnosti opstanka.

Šutke su otišli, a ja sam pozvao Doktora i tada smo uzeli spisak i prvi put  počeli razgovarati o tome tko je za što uporabljiv. Naputke za teraformiranje imali smo napisane, ali ih je netko trebao provesti.

– Isto će Vam to biti kao s automatskom ljekarnom. Bolesnik dođe, utipka simptome, stavi genetsku karticu i kompjutor mu izbaci lijek.  No, onaj tko ne zna točno opisati simptome, ne može se liječiti bez pomoći liječnika ili nekoga tko zna formulirati opis simptoma. Naravno, nemoguće je liječenje nečeg što nije u programu. Tako će biti i s teraformiranjem po naputcima.

Znao sam da je Doktor u pravu, ali probleme je trebalo rješavati s postojećim potencijalima. Drugih nije bilo nekoliko bilijuna kilometara blizu…

U post skriptumu dodao je: “Onaj Josef ima utjecaja u svojoj grupi. Svi su šutjeli dok je on govorio, što bi se teško moglo priznati neformalnim vođama drugih skupina…”

Sljedećih  stotinjak dana kapetan Markus je sastavio je kakvu takvu ekipu za teraformiranje. Biologa, agronoma, genetičara bilo je malo među “putnicima” Naputci za teraformiranje bili su jasni, ali dehibernacija raznih primjeraka životinjskog svijeta, njihovih embrija i sjemenki biljnoga svijeta bila je kompliciran posao pun problema koje bi “na terenu” teško rješavali čitavi timovi stručnjaka.

Križan Cucumar, bio je jedini stručnjak iz te oblasti, ali se radilo o mladom čovjeku s nedovoljno iskustva. Stari doktor Lang  mogao je tek tu i tamo teorijski pomoći, ali on nije imao kontakte s bićima probuđenim iz hladnog sna, jer je hibernacija ljudi bila zabranjena  još prije pedeset godina, a hibernirane životinje uglavnom su trebale za projekte kakvi su namijenjeni brodovima sijačima, a to su bili strateški, još ni približno dobro pripremljeni projekti za budućnost – kada Zemlja dostigne napučenost od oko 32 milijarde stanovnika.

Rudari s Marsa bili su uporabljivi i voljni učiniti sve što mogu.

Jakob Kristal bio je tehnolog za proizvodnju stakla.  Križan je tražio da se prave staklenici nad vrtačama i kraterčićima gdje se toplota duže zadržavala a vještačke bare nisu ledile. Jakob je shvatio značaj njegova znanja za opstanak i svesrdno je odigrao svoju ulogu.

Josef i njegova grupa “pobunjenika” pokazali su se dobrim organizatorima.

Proizvodnja stakla počela je  prije nego je Azyl četvrti put  ušao u Saturnovu sjenku, razdoblje mraka i azilske zime kada se i ona oskudna vegetacija povuče u spore tla, tvrdog i hladnog, monotonog i beznadnog.

Noina arka 2, prvi, improvizirani, zvjezdobrod sijač po davno razrađenim projektima, imao je inkubator za proizvodnju pilića iz jaja koja su oplođena povezena sa Zemlje u specijalnim hladnjacima. No, jaja nije bilo previše, a ni hrane za piliće, a nove kokoši koje su se uspješno izlegle mogle su jesti azilsku vegetaciju pomiješanu s koncentratima sa Zemlje, ali nisu nosile jaja. Kada je stigla zima azilske vegetacije više nije bilo, nešto rezerve je nabrano i stavljeno u silažu, ali kokoši koje su za tri mjeseca prilično porasle nisu davale jaja. Nikome nije palo na pamet da kokoš počinje nesti tek sa šest mjeseci, a i to ako su povoljni klimatski, odnosno temperaturni uvjeti.  Kako je  potreba za mesom već bila narasla, (čovjek je bio svežder koji je morao povremeno pojesti određenu količinu proteina i bjelančevina), a kako kokoši nisu nesle jaja, “putnici” su vršili pritisak da se kokoši kolju.

Gotov čitavo jato od tisuću koka završilo je u želudcima prvih kolonizatora. Kapetan je na jedvite jade spasio jedno tuce. Šest mjeseci poslije prošla je i zima, a nekim čudom preostale koke su počele nositi jaja “ko lude”, otprilike jedno u deset dana. Trebalo je sakupiti jaja za dalju reprodukciju, a ponekad se moralo servirati “putnicima” koji bi nekada bili toliko nervozni da ih nikakve tablete nisu mogle umiriti dok ne bi pojeli kuhano jaje.

Bilo je to doista teško razdoblje za kapetana Markusa i dr. Langa. Borba s mnoštvom gladnih neuporabljivih ljudi i nemilosrdnom prirodom. Jedine praktične pomoći imali su od svepamtljivog Josefa Matijeskog jer je on  Križana podsjećao na sve što je ovaj u trenucima razbora rekao…

Potpomognut kapetanovim, doktorovim i Josefovim sugestijama, Križan Cucumar je profunkcionirao. U njemu se odvojio genij od luđaka i on je shvatio da treba stvoriti zatvoren ekosustav kako bi  teraformiranje uspjelo. Kapetan je to s posebnim oduševljenjem opisao.

Prvi staklenik je bio završen, vegetacija je ponovo krenula, raspoloženje se popravilo, a i posljednje ljenčine koje su čekale brod sa Zemlje shvatiše da je neodgovornom ludovanju odzvonilo i da se  nešto mora činiti. Ozdravljenje kolonista širilo se kao neka neobjašnjiva zaraza. Čak je i onaj jurodivi redovnik prestao divljati. A Križan je već imao krug ljudi pred kojima je mogao suvislo izlagati svoje misli i zamisli, dvojbe i trojbe…

– Gospodo, čovjek ne može preživjeti pijući vitaminske tablete i jedući ove “biljke” – čak i u glasu se osjetilo kako on stavlja navodnike na ovu riječ. – Moramo učiniti da ova vegetacija, ma kako skromna, postane hrana nekom nižem obliku života kojega će moći jesti kokoši, a onda tek možemo računati na to da ne počnemo izumirati od gladi.

– Gospodo, situacija je ozbiljna. Ako nešto ne učinimo brzo, uskoro će se dogoditi da počnemo umirati od gladi. Ako netko ima prijedlog neka kaže – uzeo sam i ja riječ da se ipak zna tko upravlja tim malim skupom ljudi. 

– Ja bih pitao gospodina Cucumara: mogu li kalifornijske gliste jesti ovu vegetaciju? – pokuša Josef također dati svome udjelu značaja, jer je njegovo sjećanje mnoštva činjenica bilo svakako značajno i poticajno u rješavanju problema.

– Po svome sastavu ono bi moglo biti izvrsno đubrivo a kalifornijske gliste bi to rado prerađivale. Time bi smo dobili dvostruku korist: humus neophodan za teraformiranje i hranu za kokoši. Treba samo prirediti dovoljno biljne mase i prisiliti je da truli. Za to je potrebna temperatura i vlaga.

Tog proljeća, ljeta i jeseni  svi “putnici” postali su radnici, poljodjelci. U širokom pojasu oko Baze (kako su oni zvali svoje obitavalište)  skupljali su biljnu masu koja je pretvarana u đubrivo, a Cucumar je uspio oživiti jedno leglo kalifornijske gliste u prvom plasteniku. Rudari s Marsa su radili na kopanju  kvarca iz kojeg se taljenjem proizvodilo dobro staklo.  Staklara je do mračnog i hladnoga razdoblja (kada Azyl uđe u Saturnovu sjenku) proizvela još jedan staklenik.  Gliste su se razmnožile, ali i njima je trebalo vremena da se naviknu na hranu koja nije bila odmah baš po njihovu ukusu.  Kokoši su rado jele gliste, ali kako ovih potonjih nije bilo još dovoljno, a druge hrane za kokoši je već bilo nestalo, to je i jaja bilo malo, a i to malo je trošeno za reprodukciju i u “zdravstvene svrhe”.  Tek, glad je te “zime” (još nisu bili smislili autentičan izraz za to godišnje i svjetlosno doba), stigla na vrata male kolonije u svemiru. Ljude je još držala nada da će stići brod sa Zemlje, ali bilo je i onih koji su slutili  da se to neće uskoro dogoditi. Naročito su glede toga bili skeptični Marsovci.

A kada je glad stigla, slabiji kolonisti počeli su umirati. Nekolicina njih jednostavno nije mogla jesti kalifornijske gliste, a jaja i kokošjeg mesa nije bilo. Sve karte stavljene su na razmnožavanje dovoljnog broja kokošiju, a za to  je trebalo vremena. Prvi je umro Antonyo Cakic koji je postao najbogatiji čovjek u vrijeme kada je Zemaljska vlada uvodila sustav pet kartica i kada je njegovo bogatstvo postalo irelevantno. On je bio “vlasnik” jedne jedine umjetničke slike u čitavoj koloniji i ljubomorno ju je čuvao. Na svu sreću slika je bila dobro preparirana i konzervirana pa je čak i potpis na njoj bio čitljiv, a potpisao ju je A. Mamusa, slikar koji je nekih stotinu i više godina ranije živio u zavičaju njegova djeda u Lašvanskoj dolini. Bila je to mala, neugledna slika na kojoj je bilo naslikano lice žene iz profila. Antonyo je imao čitavu priču o toj slici koju je nazivao “Monacroatica” i ona je doista postala mala svetinja prvih kolonista. No, on nije mogao jesti gliste i silažu od lišajeva, a vitaminske i još malo preostalih drugih tableta kojima su se hranili, bili su nedostatni za njegov metabolizam. Umro je 2813 dana od polaska. No, kapetanov dnevnik bio je mnogo zanimljiviji dan kasnije.

“Dan 2814 od polaska. Sada je na Zemlji 13. travnja 2131. godine.  Peta je azylska zima, zona mraka. Hrane je doista još sasvim malo. Svi smo gladni.  Ono što se noćas dogodilo nadilazi moje moći prosuđivanja. Umrlog Antonya Cakica ostavili smo u jednu jedinu praznu prostoriju koja nije imala svoje namjene, te sam odlučio da to bude mrtvačnica. Potom sam pozvao jedinog religijskog i vjerskog službenika među putnicima, patera Johna Nestora, kako bi odlučili o načinu pokapanja mrtvih.  Doktor Lang i nas dvojica dugo smo raspravljali i zaključili da bi tijelo pokojnog trebalo kremirati, a prah pomiješati s humusom i na djelotvoran način dati ga zemlji. No, “jutros” kada smo došli do mrtvačnice imali smo što i vidjeti. Od leša su ostale samo kosti i kosa. Sve što je bilo mišićavo zajedno s iznutricom bilo je odsječeno s kostiju i odneseno. Prvi se iz šoka povratio doktor Lang. “Kanibalizam” prozborio  je gotovo zamuckujući, a onda smo se samo zgranuto gledali. 

Zapovjedio sam članovima svoje posade da ostatke zamotaju, i spale. Pastor John Nestor htio je da odmah nešto poduzmem, ali doktor je zamišljeno  šutio. Kad je progovorio, opet nas je frapirao.

– Gospodo, glad očiju nema. Čovjek je svežder, ali teško bez mesa može opstati. Zato ne vidim ništa čudno što su gladni ljudi pojeli već mrtva čovjeka…

– Bože ovo je suludo. Zar ne vidite da ćemo sutra početi ubijati jedni druge kako  bi jeli…..mesa???!!! – naglasio je Nestor zadnju riječ.

– Što u tome ima čudno? – pokuša biti i drzak i šaljiv doktor, jer nije ni sam znao što činiti.

– Ima, jesti ćemo jedni druge dok  zadnji ne ostane sam, a onda će on morati pojesti sam sebe jer neće moći živjeti bez mesa, kako to vi kažete.

Tada sam ih morao zamoliti da prekinu tu diskusiju i da meni, a i svima nama, ostave malo vremena za razmisliti.

P.S.

Čudno u svemu jest da danas u moju zapovjedničku sobu nije došao nitko od “putnika”. Nikome nije ništa trebalo. Nitko nije imao nikakav uobičajeni glupi problem koji se može događati samo luđacima.

Cijelog slijedećeg dana kapetan je pokušao saznati bilo kakvu sitnicu koja bi ga navela na trag, ali nitko nije ništa ni vidio ni čuo. Na kraju je morao smiriti pastora Nestora kojega je uhvatila histerija od nemoći.

– Nestore, već godinama vi sve relativizirate. Poznati ste bili kao najžešći zagovornik relativizma i svođenja svih religijskih tumačenja na zajednički imenitelj. Dajte uklopite i ovo u taj vaš zajednički imenitelj – rekao mu je jer je znao da će ga to smiriti.

Tako je i bilo. Nestor se smirio, a na brodu su se ponašali kao da se nije ništa dogodilo. Ljudi su još marljivije radili, ali gliste i kokoši su se razvijale svojim tempom – presporo. Vani je bilo mračno, a i toliko hladno da se nije moglo baš ništa raditi. Zalihe  natrijeva i kalijeva silikata i kvarca su već bile istrošene, odnosno prerađene u staklo(bilo ga je za čitav jedan staklenik) i samo se čekalo “da sunce grane” i da ga instaliraju te prošire proizvodnju glista i humusa. Biljne mase koja se pretvarala u đubre koje su gliste već navikle papati na svu sreću bilo je još, kako je Cucumar i proračunao, do nove žetve. No, do tada je bilo još dugo, a ljudi su bili gladni. Većina je bila toliko mršava da im se stomak zalijepio za leđa. Jedino je “Marsovcima” godila sintetička hrana koju ranije nitko nije htio jesti te se mogla naći zaturena u raznim ostavama. Oni su bili programirani za jesti takovu hranu i doista su dobro podnosili to loše stanje. Kapetanu je bilo drago da zapravo u cijeloj situaciji ima netko “normalan” na njegovu brodu, odnosno u prvoj koloniji.

Nije prošlo dugo od događaja o kojemu su svi šutjeli, kad se Bagi, kolonista koji je radio na pripremi konstrukcija koje će nositi staklenik, u suradnji s Jakobom Kristalom, povrijedio.

Bagi je bio vrstan graditelj, izuzetan stručnjak za krovove. U mladosti je stekao ugled na tom polju gradnje. No, vremenom su mu se počele događati čudne stvari. Imao je vizije događaja koji slijede u narednih nekoliko sekundi. Na primjer zakivao bi čavao u letvu, a onda bi u viziji vidio kako će se udariti u prst i poslije par sekundi bi se baš udario. U početku to nije ni shvatio pa ni prihvatio kao viziju, ali taj vremenski odmak između vizije i događaja se povećavao. Bagi se sam sebi počeo činiti neuračunljivim. Prvo se odao alkoholu, ali to je samo pogoršalo situaciju, jer se odmak između dva vremena u kojima se nalazio – sadašnjem i budućem, povećao. Onda je najednom prestao piti, ali više nije bio onaj stari, omiljeni i prihvaćeni graditelj krovova. Ruke su  mu drhtale, a na visinu nije smio. Obitelj nikada nije zasnovao. Bio je tužna figura u teatru nastajanja novoga globalnog svijeta  jer njemu redatelji nisu dodjeljivali uloge. Beskorisno je obilazio gradilišta i gledao svoje kolege čekajući ne bi li se dokopao bilo kakve uloge..

Jedne prilike dođe na neko gradilište i gleda, prema svojim kolegama, krovopokrivačima. Neki su i razgovarali s njime, ali nije tu bilo prisnoga odnosa, osim ako se šegačenje na njegov račun ne smatra prisnošću. No, u jednom trenutku dođe mu vizija; (ili pak on ode u neko vrijeme ispred realnog sadašnjeg vremena) kako će se taj krov srušiti.

– Prijatelji moji, to što vi radite nije dobro – pokuša on nenametljivo obazrivo nekako upozoriti svoje “kolege”.

– Daj Bagi ne trabunjaj. Sve je po nacrtima i proračunima…

– Ja vam kažem da će se taj krov srušiti…

– Ti si stvarno lud – izgubi strpljenje jedan od majstora koji ga nije otprije toliko dobro poznavao da bi imao ono malo rešpekta prema kolegi iz struke, nekada vrsnom majstoru.

Puno je radnika nešto radilo ispod gotovo dovršene konstrukcije. Bagi prvi put shvati da stvarno ima viziju, da je nekim čudom bio u budućem vremenu pa se vratio u realno vrijeme i zna što će se dogoditi.  Kako je stvar zapravo bila ozbiljna on odluči do kraja vjerovati u to:

– Tko je moj nek’ bježi – zaviče on i potrči ispod krova.      Nekoliko ljudi koji su bili u zoni rizika nevoljko se počeše pomjerati prema van. Nije prošlo desetak sekundi kad konstrukcija poče škripati i cviliti, tako neprirodno i zlokobno da su svi oni što su oklijevali trčati za “luđakom” dali petama vjetra i u zadnji tren izbjegli katastrofu.

Pričalo se tada svašta među krovopokrivačima, ali nikome nije palo na pamet da čovjek živi u dva vremena i prelazi iz jednoga u drugo. Nije ni Bagi dobro shvatio o čemu se radi, a kad je već počeo vjerovati da ima vizije onda je počeo pretjerivati. Tad je definitivno u njegovoj glavi nastala zbrka koja ga je odvela na psihijatrijske odjele regionalnih bolnica sve dok nije stigao do “najviše instance” odakle je put vodio u prvu koloniju u kozmosu.

Vjerojatno se Bagiju zamantalo od gladi i toplote u staklari te je pao na vrelo staklo i dobio opekotine kakve čovjek u tom hladnom svijetu teško može zamisliti mogućima. Dr. Lang mu je davao sredstva za umirenje, ali izgleda da se izliječi bez kirurške intervencije bili su mali. Kako kirurga nije bilo tako se doktor trudio ublažiti mu bolove i čekati da masti i antibiotici eventualno učine svoje. No, bolovi su bili toliki da više ni morfij nije pomagao.

Kada je nastradalog posjetio pastor Nestor, ovaj je posljednjim atomima zdravo razumskog razgovijetnog izričaja – šapatom očajnika molio ovoga da ne dozvoli  da ga pojedu kad umre. Pričao mu je tu priču o vizijama, a luđaci vjeruju jedni drugima.

Nestora je uhvatila muka od te pomisli i odlučio je s kapetanom razgovarati o tomu. I doista, kako to već piše u kapetanovu dnevniku, on, doktor i kapetan su te večeri vijećali što učiniti da se spriječi kanibalizam. Predviđali su da će nastradali živjeti možda dan, možda dva, ali neće duže. Tu su zaključili da kapetan odmah “ujutro” postavi stražu od članova svoje posade. Međutim, kada su ujutro došli bolesnika nije bilo u ambulanti.  Tri dana su ga tražili dok napokon netko nije našao njegove kosti u đubretu koje se pripremalo kao hrana glistama.  Sasvim očigledno  i on je bio pojeden.

Tada je kapetan poduzeo odgovarajuće mjere, kako se to službenim jezikom kaže. Započeo je istragu. Ima o je dva člana zajednice koje je mogao isključiti. No, oni nisu mogli ništa ni znati. Nekako je osjećao da bi među Marsovcima mogao naći kakova svjedoka  koji bi bio voljan progovoriti i posvjedočiti. No, nitko od njih nije ništa vidio, ili nije htio reći ako je i znao što se dogodilo, odnosno tko je vođa kanibala. Očito jedan čovjek to nije sam učinio, odnosno sam pojeo čitava čovjeka, a vjerojatno nisu u tome sudjelovali svi kolonisti. Ako neki nisu mogli jesti gliste kako će moći čovjeka. Netko je morao vidjeti, netko se morao pobuniti, računao je kapetan i nije se prevario.

Qu 099, povratnik s Marsa o čijoj sudbini je kapetan nešto i znao, bio je dobar rudar na Azylu, jer je znao svašta raditi, barem kada je u pitanju bilo rudarenje.  Jednog dana u prolazu, dok su razgovarali kako teku poslovi u rudniku, odnosno pripreme za ponovni nastavak intenzivnog iskapanja, Qu mu  tiho i neupadljivo reče: – Kapetane, meni se čini da znam tko organizira kanibalsku skupinu. Vidio sam dvojicu dok su zakapali kosti…

Kapetan se neurozno okrenu na sve strane da vidi tko gleda njihov razgovor, a onda mu reče: – Dođi kasnije u moj ured pa ćemo razgovarati o tome…

Te večeri on je posljednji put napisao svoj dnevnik a zadnja rečenica glasila je : Sutra očekujem pravog svjedoka.

No, kapetana od slijedećega dana nitko više nikada nije vidio.


*  Teraformiranje je hipotetički proces globalnog prilagođavanja nekog planeta s ciljem da na njengovoj površini bude moguć život ljudi. Krajnji cilj ovog procesa bi bio da se stvori nezagađana planetarna biosfera koja bi imala sve funkcije biosfere na Zemlji – tj. bude potpuno nastanjiva za ljudska bića.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: