Robert Sheckley; TRGOVINA SVJETOVIMA

15 Feb

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Wayne je došao do kraja dugačke gomile sivoga krša koja mu je sezala do ramena i našao se pred Trgovinom svjetova. Bila je točno onakva kakvom su je opisali njegovi prijatelji: mala baraka, zbijena od dasaka, automobilskih dijelova, komada galvaniziranog željeza, nekoliko redova krhotina cigala i cijela premazana vodnjikavo plavom bojom.

Osvrnuo se niz dugačak prolaz kroz krhotine da se uvjeri kako ga nitko nije slijedio. Stegao je svoj zamotak čvršće pod pazuhom; zatim je, zadrhtavši malo pri pomisli na vlastitu odvažnost, otvorio vrata i uvukao se unutra.

—  Dobro jutro — rekao je vlasnik.

I on je bio točno onakav kakvim su ga opisali: visok starac, lukava lica, uskih očiju i spuštenih usana. Zvao se Tompkins. Sjedio je u staroj stolici za ljuljanje, kojoj je na naslonu stajala modro-zelena papiga. U trgovini se nalazio još jedan stolac i stol. Na stolu je ležala zarđala igla za injekcije.

—  Prijatelji su mi pripovijedali o vašoj trgovini — rekao je Wayne.

—  Onda znate i moju cijenu — rekao je Tompkins. — Jeste li sve donijeli?

— Jesam — rekao je Wayne i pokazao zamotuljak. — Ali htio bih prije upitati.

—  Svi bi uvijek najprije nešto upitali — rekao je Tompkins papigi, koja je zažmirila. — Hajde, pitajte.

—   Htio bih znati što se zapravo događa.

Tompkins je uzdahnuo.

—   Događa se slijedeće: ja vam dajem injekciju koja vas uspava. Zatim vam, pomoću određenih pomagala iz svoje trgovine, oslobađam duh.

Tompkins se nasmiješio kad je to izgovorio, a činilo se kao da se i njegova šutljiva papiga nasmiješila.

—  Što se onda događa? — upitao je Wayne.

—  Vaš duh, oslobođen tijela, ima priliku birati između bezbrojnih mogućih svjetova koje Zemlja odbacuje u svakoj sekundi svoga postojanja.

Smiješeći se, Tompkins se uspravio u svojoj ljuljački i odjednom kao da ga je obuzelo oduševljenje.

—   Da, prijatelju moj, premda vi to možda niste ni slutili, od trenutka kad se ova izmučena Zemlja rodila iz plamene utrobe Sunca počela je odbacivati svoje alternativne, moguće svjetove. Svjetove bez kraja, koji nastaju iz velikih i malih događaja; svaki Aleksandar i svaka ameba stvaraju svoje svjetove, jednako kao što se krugovi šire u jezeru bez obzira na to baciš li malen ili veliki kamen. Ne baca li svaki predmet sjenu? Pa, prijatelju moj, sama je Zemlja četverodimenzionalna; stoga ona baca trodimenzionalne sjene, čvrste odraze same sebe u svakom trenutku svoga bitka. Milijuni, milijarde zemalja! Čitav beskraj zemalja! A vaš duh, pošto sam ga ja oslobodio, imat će priliku odabrati bilo koji od tih svjetova i neko vrijeme boraviti u njemu.

Wayneu je vrlo nelagodno doprlo do svijesti kako Tompkins zvuči poput nekoga cirkuskog izvikivača što reklamira čudesa kakva naprosto ne mogu postojati. Ali, podsjetio je Wayne sama sebe, za njegova vlastita života dogodile su se takve stvari za koje on nikad ne bi rekao da su moguće. Nikad! Možda su, dakle, moguća i ta čudesa o kojima je govorio Tompkins.

Wayne je rekao:

—  Prijatelji su mi kazali i…

—  Da sam ja obična varalica? — upitao je Tompkins.

—   Neki su to natuknuli — rekao je Wayne oprezno. — Ali ja uvijek nastojim biti pravedan. Kazali su mi također …

—  Znam što su govorili vaši prijatelji prljave mašte. Pričali su vam o ispunjenju želje. Jeste li željeli da vam o tome nešto kažem?

—   Da — rekao je Wayne. — Rekli su da što god želim, što god hoću …

—   Točno — rekao je Tompkins. — To je jedini mogući način. Čovjek može birati između beskonačnih svjetova. Vaš duh bira, i u tome ga vodi samo želja. Važna je jedino vaša najdublja želja. Ako možda već dugo potajno snatrite da nekoga ubijete .. .

—    Ah,  nikako, nikako! — uskliknuo je Wavne.

—   … tada ćete poći u svijet gdje možete ubijati, gdje se možete valjati u krvi, gdje možete nadmašiti De Sadea ili Nerona. ili nekoga tko vam je idol. Ili možda želite vlast? Tada čete odabrati svijet u kojem ćete biti bog, doslovce i uistinu. Možda neko krvo-ločno istočnjačko božanstvo ili premudri Buda.

—  Ja zaista sumnjam da . . .

—   Postoje i druge želje — nastavljao je Tompkins. — Bit će vam otvorena sva nebesa i sve vrste pakla. Neobuzdana seksualnost. Pohlepa, pijanstvo, ljubav, slava — sve što želite i što god zaželite.

—   Nevjerojatno! — rekao je Wayne.

—  Jest — složio se Tompkins. — Dakako, moj mali popis ne iscrpljuje sve mogućnosti, sve kombinacije i permutacije želje. Koliko je meni poznato, vi biste mogli željeti priprost, smiren, pasto-ralan život na nekom otoku južnog mora, medu idealiziranim urođenicima.

—   To bi već bilo sličnije meni — rekao je Wayne i zbunjeno se nasmijao.

—  Ali tko zna? — upitao je Tompkins. — Čak ni vi možda ne znate kakve su vaše istinske želje. Možda one uključuju čak  i  vašu smrt.

—    Zar se to  često  zbiva?  — upitao je  Wayne  tjeskobno.

—    Povremeno.

—   Ja ne bih želio umrijeti — rekao je Wayne.

—  To se vrlo rijetko događa — odvratio je Tompkins, zagledavši se  u  zamotuljak  u  Wayneovim  rukama.

—       Ako vi kažete . . . Ali kako mogu znati da je sve to pravo? Vaša je cijena vrlo visoka; odnijet će mi sve što posjedujem. A koliko se ja u to razumijem, vi ćete mi možda samo dati neku drogu i ja ću naprosto sanjati! Sve što posjedujem samo za jednu injekciju heroina i bujicu lijepih riječi! Tompkins  se  ohrabrujuće  nasmiješio.

—       Taj se doživljaj ne može ni po čemu usporediti s djelovanjem droge..  Isto tako, uopće ne nalikuje na doživljaj sna.

—       Ako je to istina — rekao je Wayne pomalo svadljivo — zašto ja ne bih mogao zauvijek ostati u svijetu svojih želja?

—       Na tome radim — rekao je Tompkins. — Zato i naplaćujem tako visoku cijenu — da bih mogao nabaviti materijal za pokuse. Pokušavam pronaći neki način da taj prijelaz učinim stalnim. Dosad mi još nije uspjelo olabaviti onu sponu koja čovjeka veže za njegovu vlastitu zemlju i koja ga povlači natrag. Čak ni veliki mistici nisu uspjeli presjeći tu sponu, osim smrću. Ali ja nisam izgubio nadu.

—       Bilo bi sjajno kad bi vam to pošlo za rukom — rekao je uljudno Wayne.

—       Da, i te kako! — uskliknuo je Tompkins u neočekivanoj provali žestine. — Tada bih ovu svoju jadnu radnju pretvorio u izlaz za bijeg. Moj bi proces tada bio besplatan, besplatan i dostupan svakome! Svatko bi mogao poći u zemlju svojih želja, u zemlju koja mu zaista odgovara i prepustiti ovu prokletu sredinu štakorima i crvima.

Tompkins se prekinuo u pola rečenice i postalo ledeno miran.

—  Ali bojim se da suviše pokazujem svoje predrasude. Za sada još ne mogu ponuditi stalan bijeg iz ovoga svijeta; nijedno rješenje koje za sobom ne povlači smrt. Možda to nikad neću  ni moći.  Sad  vam mogu ponuditi samo praznike, promjenu okoline, okus jednoga drugog svijeta i uvid u vaše vlastite želje. Moja vam je cijena poznata. Taj ću vam iznos vratiti ako doživljaj ne bude zadovoljavao.

—  Ljubazni ste — rekao je Wayne vrlo ozbiljno. — Ali ima još nešto o čemu su mi prijatelji govorili. Deset godina mog života.

—   To se ne može izbjeći — rekao je Tompkins — a one se   ne mogu ni vratiti. Moj proces predstavlja strahoviti napor za živčani sustav i predviđena se duljina života skraćuje za određeno razdoblje. To je jedan od razloga zbog kojega je naša  takozvana vlada proglasila  moj  proces protuzakonitim.

— No, ta se zabrana ne provodi osobito strogo — rekao je Wayne.

—  Ne. Službeno je taj proces zabranjen kao opasna prijevara. Ali i službenici su samo ljudi. I oni bi voljeli otići s ove zemlje kao i svi ostali.

»Tolika cijena« razmišljao je Wayne, čvrsto stežući svoj zamotuljak. »I deset godina života! Za ispunjenje mojih potajnih želja …«

—  Zaista, moram o tome malo razmisliti.

—   Samo razmišljajte — rekao je Tompkins ravnodušno.

*  *  *

Cijelim je putem kući Wayne razmišljao o tome. Kad je njegov vlak stigao u Port Washington, na Long Islandu, još uvijek je razmišljao. I dok je upravljao svojim autom od kolodvora do kuće i dalje je razmišljao i o lukavome staračkom Tompkinsovu licu, i o mogućim svjetovima, i o ispunjenju želje.

Ali kad je zakoračio u svoju kuću, morao je odbaciti te misli. Janet, njegova žena, molila ga je da oštro porazgovori s kućnom pomoćnicom, koja je i opet počela piti. Njegov sin Tommy molio je da mu pomogne oko čamca, koji je sutradan valjalo spustiti u more. A njegova mala kćerkica htjela mu je ispričati kako je provela dan u dječjem vrtiću.

Wayne je prijazno ali odlučno porazgovorio s kućnom pomoćnicom. Pomogao je Tommyu da nanese konačan sloj kopera na dno čamca i slušao je dok je Peggy pričala o svojim pustolovinama na dječjem igralištu.

Poslije, kad su djeca legla i kad su on i Janet ostali sami u dnevnoj sobi, ona ga je upitala da li se nešto dogodilo.

—   Dogodilo?

—   Čini mi se kao da si zbog nečega zabrinut — rekla je Janet. — Jesi li imao naporan dan u uredu?

—   Pa tako, uglavnom kao obično . ..

On neće, dakako, ispričati Janet ni bilo kome drugome kako je uzeo slobodan dan i posjetio Tompkinsa u onoj njegovoj čudnoj i luckastoj Trgovini svjetovima. A neće govoriti ni o tome kako bi svaki čovjek morao imati pravo da jednom u životu ispuni svoje najskrovitije želje. Janet, razumna i pametna kakva jest, nikad to ne bi mogla shvatiti.

Slijedeći su dani u uredu bili strahovito zahuktali. Cijeli je Wall Street zahvatila mala panika zbog događaja na Srednjem istoku i u Aziji, i cijene su na burzi odražavale to stanje. Wayne se prihvatio posla. Trudio se da ne razmišlja o ispunjenju želje po cijenu svega što posjeduje i još deset godina vlastitog života povrh toga. To je ludost! Stari Tompkins vjerojatno nije pri sebi!

Subotom i nedjeljom odlazio bi s Tommyem na jedrenje. Stara se jedrilica odlično održala i gotovo uopće nije propuštala vodu. Tommy je želio novi komplet regatnih jedara ali Wayne je strogo odbio tu molbu. Možda iduće godine, bude li stanje na tržištu bolje. Za ovu godinu morat će se zadovoljiti starim jedrima.

Ponekad noću, kad bi djeca već zaspala, on i Janet pošli bi na jedrenje. Zaljev Long Island bio je tada spokojan i prohladan. Čamac je tiho klizio kraj bova koje su svjetlucale i jedrio k nabreklom žutom mjesecu.

—  Znam da te nešto muči — rekla je Janet.

—  Nemoj, molim te, dušo.

—  Da ti nešto ne tajiš?

—  Ništa.

—  Jesi li siguran?  Jesi li sasvim siguran?

—  Sasvim siguran.

—  Onda me zagrli. Tako . .

—  I čamac je neko vrijeme plovio sam.

*   *   *

Želja i ispunjenje . . Ali stigla je jesen i čamac ja valjalo izvući iz vode. Stanje na burzi se ponešto stabiliziralo, ali Peggy je dobila ospice. Tommy je tražio da mu se protumači razlika između običnih bombi, atomskih bombi, hidrogenskih bombi, kobaltnih bombi i ostalih bombi o kojima se govorilo u novostima. Wayne je tumačio kako je najbolje znao. A kućna pomoćnica je neočekivano dala otkaz.

Skrivene su želje lijepa stvar. Možda je zaista želio nekoga ubiti ili živjeti na nekom otoku u Južnom moru. Ali čovjek mora misliti na svoje obaveze. On ima dvoje djece i najbolju ženu na svijetu.

Možda negdje oko Božića …

Ali sredinom zime izbila je vatra u jednoj od praznih soba za goste jer su električni vodovi bili neispravni. Vatrogasci su ugasili požar, a da pri tom nisu učinili mnogo štete i nitko nije bio ozlijeđen. Ipak, to je na neko vrijeme potpuno udaljilo Tompkinsa iz njegovih misli. Najprije je valjalo popraviti tu spavaonicu, jer je Wayne bio silno ponosan na svoju dostojanstvenu staru kuću.

Poslovi su i dalje bili u znaku napetosti i nesigurnosti zbog tre-nutnog stanja u svijetu. Interkontinentalne rakete, atomske bombe, sateliti… Wayne je provodio u uredu cijele dane, a ponekad i večeri, Tommy je dobio zaušnjake. Jedan dio krova valjalo je nanovo pokriti. A onda je već došlo vrijeme da se čamac ponovo pripremi za spuštanje u more.

Prošla je cijela godina, a njemu je preostalo tako malo vremena razmišljati o svojim skrovitim željama. Ali možda iduće godine. A u međuvremenu …

*   *   *

—   Dakle? — rekao je Tompkins. — Dobro se osjećate?

—  Da, sasvim dobro — rekao je Wayne. Ustao je sa stolca i protrljao čelo.

—  Hoćete li da vam vratim honorar? — upitao je Tompkins.

—  Ne. Doživljaj je bio zadovoljavajući.

—  Uvijek je tako — rekao je Tompkins i razuzdano namignuo. — Dakle, kakav je bio vaš doživljaj?

—  Svijet iz nedavne prošlosti — rekao je Wayne.

—  To se često događa. Jeste li ustanovili kakva vam je potajna želja? Je li to bilo umorstvo? Ili otok u Južnom moru?

—  Većina ljudi ne želi o tome raspravljati sa mnom — rekao je Tompkins mrzovoljno. — Neka me vrag odnese ako znam zašto.

—  Zato što … pa, mislim da je čovjeku svijet njegovih potajnih želja nekako svet. Nemojte mi zamjeriti… Mislite li da će vam ikad poći za rukom učiniti to nekako trajnim? Mislim, taj svijet koji čovjek izabere?

Starac je slegnuo ramenima.

— Pokušavam. Ako uspijem, saznat ćete. Svi će saznati.

—  Da, siguran sam.

Wayne je razmotao svoj omot i položio na stol sve što je bilo u njemu. Zamotak je sadržavao par vojničkih cokula, nož, dva navoja bakrene žice i tri male limenke mljevenog mesa.

Tompkinsove su oči na čas naglo zasvjetlucale.

—   Potpuno dovoljno — rekao je. — Hvala vam.

—  Zbogom — rekao je Wayne. — I hvala vama. Wayne je izišao iz trgovine i požurio prema gomili sivih krhotina. Iza gomile, dokle mu je pogled dopirao, protezala su se ravna polja krhotina, smeđa, crna, siva. Ta polja, koja su se pružala do obzorja na sve strane, sastojala su se od izobličenih ruševina zgrada, od razorenih ostataka stabala i finoga bijelog pepela, koji je nekoć bio ljudsko meso i kosti.

— Pa — rekao je Wayne u sebi — barem smo dali onoliko koliko smo primili.

Njegova ga je godina u prošlosti stajala svega što je posjedovao i povrh svega još deset godina života. Je li to bio san? Čak i tako, vrijedilo je! Ali sad je morao od sebe otjerati svaku pomisao na Janet i djecu. S tim je svršeno, osim ako Tompkins ne usavrši svoj proces. Sad je morao razmišljati o tome kako će sam preživjeti.

Pažljivo je gazio korak po korak po krhotinama i ruševinama, u čvrstoj nakani da se vrati u sklonište prije mraka, prije nego što iziđu štakori. Ako ne požuri, propustit će večernju razdiobu krumpira.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: