Petra Valković- SLIJEDEĆI SUNCE

14 Feb

svica

Otkad znam za sebe, Svarog je besciljno lutao svemirskim prostranstvima, a po svemu sudeći to će mu i dalje biti jedina svrha i kada mene više ne bude. Svarog je tijekom godina postao svijet za sebe i ništa ga drugo nije zanimalo. Samo njegovo postojanje bilo mu je dovoljno da se osjeća nadmoćnijim nad sitnim stvorenjima koja su obitavala u njemu i na neki ga način smatrala božanstvom. Kad god bi se uzoholili i pokušali ga poboljšati ili tjerati na nešto izvan granica njegovih mogućnosti, on bi se pobunio i dao im do znanja da je njegova riječ posljednja. Njegov je tvorac (laka mu zemlja!) tako odlučio i napravio ga od metala davno izbačenog iz uporabe. Na oštre komentare i poruge javnosti stari je tvorac odgovarao smirenim tonom i njegovom poznatom rečenicom: Možda će vam jednom ova stara krntija spasiti život, a pri tome ne mislim na sebe! Naravno, tada su svi mislili da mu nisu sve na broju, ali kasnije se utvrdilo da je starac itekako bio u pravu jer ova je stara krntija jedina preživjela svemirsku oluju koja je uništila ostatak konvoja koji je tražio novu Zemlju, uključujući i novinare koji su ga na ne tako lijep način proslavili na naslovnicama svih najtiražnijih novina na svijetu. Da, pogodili ste, Svarog je intergalaktički svemirski brod i ja sam jedna od pet tisuća duša koje se na njemu trenutno nalaze. Član sam Svarogove posade broj 710 i jedan od njegovih pilota. Prije nego što nastavim priču trebao bih spomenuti kako smo se našli u ovako bezizlaznoj situaciji toliko dugo vremena (dovoljno je reći da sam bio balavac kada sam prvi put nogom kročio na ovaj brod, a sada sam, usput rečeno, u ranim dvadesetima).

Dakle, bilo je to na konferenciji na Mjesecu, nekoliko dana nakon nuklearnih ratova na Zemlji, koji su prouzrokovali njeno uništenje. Zemlja kakvu smo poznavali prestala je postojati. Preživjeli su se prisilno smjestili u mnogobrojne svemirske postaje na Mjesecu i obližnjim planetima. Među njima sam bio i ja sa svojim roditeljima koji su kao strojari radili na Svarogu. Ljudi su se tiskali ispod velikog ekrana na kojemu je neki ogroman čovjek govorio o velikom gubitku za čovječanstvo. Tisuće glava bilo je uprto prema gore, dok sam ja na koljenima po podu tražio svoju izgubljenu svjetleću lopticu i od svog tog govora čuo i zapamtio samo: Moramo krenuti dalje, moji sunarodnjaci! A to je bila bit svega ─ uništili smo svoj dom, a sada idemo dalje, u nova osvajanja. Moj me otac klepnuo po uhu kao da ne shvaćam ozbiljnost situacije nego samo tražim glupu igračku. Lopticu nikada nisam našao ─ ona je bila moj simbolični gubitak Zemlje. Tata to nije shvaćao. Ostalo čega se sjećam iz tog vremena bio je dolazak na Svarog, uplašena lica ljudi s moje lijeve i s moje desne strane, zaposleni časnici koji su trčkarali palubama za mene tada monstruozno velikog broda i pognuti starac koji je pričao s kapetanom nedaleko od nas. Gospodine Kovač, molim vas, pođite za mnom do vaše kabine!, dozvao je jedan zastavnik mog oca. Kabina koja nam je bila dodijeljena nalazila se, prema mišljenjima mnogih, u najljepšem dijelu broda, na posljednjem katu, i gotovo je polovica kabine bila jedan velik prozor. Imali smo divan pogled na ništavilo svemira. Tata i mama su se morali odmah javiti na dužnost kapetanu i ja sam ostao sam u tom mraku. Odjednom se začuo pištav zvuk sirene i osjetio sam da smo se otisnuli s Mjeseca. Prošetao sam se do promenadnog mosta na kojem se već skupilo mnoštvo. Pridružio sam im se u tihom oplakivanju. Svi smo se u svojim mislima oprostili sa starim svijetom, sa starim bogovima i našim mrtvima, sa svime što nas je vezivalo za taj prošli život. Od tada sam svaki dan odlazio na promenadu nadajući se da ću možda vidjeti djeliće tog raspadnutog svijeta, iako sam znao da smo se odavno udaljili od njega. Jedini čovjek koji je činio isto što i ja bio je onaj starac kojega sam vidio prvi dan na brodu. Stajao je naslanjajući se objema rukama na ogradu. Lice mu je bilo prošarano borama, a raščupana mu je i sijeda kosa stršila u zraku kao nekom ludom znanstveniku iz dvadesetog stoljeća, kojeg sam vidio u jednoj od tatinih knjiga. Mislim da se zvao Einstein. Na sebi je imao sivi pleteni prsluk i tamnosivu kravatu i hlače iste boje. Sve to ne bih bio zapamtio da mi on kasnije nije bio najdraži učitelj koji me uveo u svijet mašte i zatupljivanja mozga, kako su to odrasli nazivali. Nisam bio ciničan i ironičan kao sada, bio sam maleno, naivno i neiskvareno dijete i imao sam sreće što je upravo taj starac oblikovao moj život nakon što su mi roditelji poginuli. Prišao sam mu nonšalantno i upitao ga izravno, kao što bi ga svako dijete upitalo: ─ Zašto ovdje stojite svaki dan i satima gledate u prazno?

Starac mi je odgovorio: ─ Tražim Sunce, dječače.

Pogledao sam ga i rekao: ─ A ja tražim izgubljenu lopticu ─ i zašutio. Oboje smo tako stajali kao da se poznajemo od rođenja i savršeno razumijemo dok roditelji nisu došli po mene. Kada me mama uhvatila za ruku i krenula prema stepenicama, zaustavio sam je i upitao starca kako se zove.

─ Stari Vid ─ odgovorio mi je. ─ Zovi me Stari Vid.

─ Drago mi je, ja sam Hrvoje ─ rekao sam i stisnuo mu ruku.

Dani koji su uslijedili nakon toga bili su prepuni priča o drevnim bogovima, hrabrim junacima i tajanstvenim mjestima. Saznao sam da je Svarog bio vrhovni bog kojeg su štovali naši preci u doba kada su tek naseljavali Europu. On je bio bog stvoritelj, ali ljudi su ga s vremenom zaboravili gledajući više svoje plugove, nego nebo na kojem je on stolovao. Stoga je Vid odlučio ovaj brod nazvati po njemu kako bi nas podsjetio da je još uvijek ovdje. Saznao sam i da smo se nekada nazivali Sunčevim narodom, što mi se jako svidjelo jer sam uvijek volio Sunce. Starčeve riječi pažljivo sam pohranjivao u škrinju sjećanja kao najvrjedniji arhivar. A onda se to dogodilo. Godinu dana nakon što smo izgubili Zemlju, izgubili smo i ostatak konvoja u nezapamćenoj svemirskoj oluji, koja nas je izbacila izvan granica naših zvjezdanih mapa u prazan prostor. Prilično oštećen i bez glavnog pogona, Svarog je naličio na umirućeg diva čiji su se krikovi čuli svakim savijanjem i škripanjem metala i njegovih cjevastih žila. Najviše je pretrpjela strojarnica u kojoj su život ostavili i moji roditelji zdrobljeni pod ogromnom cijevi. Nedugo zatim čuo sam ti-du zvuk zvonca naše kabine. Za vrijeme turbulencije bio sam se sakrio ispod stola i tako ostao sve dok nisam ugledao kapetanove ulaštene čizme ispred sebe.

─ Dječače, ustani. Moram ti nešto reći ─ govorio je njegov ozbiljan glas. – Tvoji roditelji… stradali su…

─ Kako to mislite? ─ gotovo me bilo strah pitati.

─ Nema ih više, sinko. Žao mi je. Ti si dobar dečko. Ako mogu bilo što učiniti za tebe…

I tako sam ostao sam, sam na brodu s tisućama ljudi. Tada sam jedino sa starcem mogao pričati o svemu što se dogodilo. Svi drugi imali su svoje poslove i svoje tuge koje su nosili u srcima. Zato mi je starčev mitski svijet postao osobno utočište i značio mi je sve na svijetu. Mogao sam sanjati svijet bez smrti i boli, bez razbijenih nada. Tamo sam bio sretan.

U međuvremenu, u improviziranim školama razasutim po desetak kabina, pronašao sam i prve prijatelje. Kao i ja, mnogi su od njih ostali bez roditelja i s njima sam dijelio svoje djetinjstvo. Bili smo obitelj. U mene se ponovno vratio onaj nestašni dječarac kakav sam bio prije Svaroga. Kada sam navršio sedamnaest godina, odlučio sam zamoliti kapetana za uslugu koju mi je jednom davno ponudio. Došao sam na zapovjedni most pun nade i s laganim podrhtavanjem u glasu. Zastavnik koji me dopratio do mosta brzo je odjurio kapetanu i prišapnuo mu nešto. Kapetan se nasmiješio i pozvao me: ─ Dođi momče, što si se tu ukipio kao vrtni patuljak!

Zbunjeno sam ga pogledao, ali kasnije sam doznao da on takve poredbe jednostavno sipa iz rukava (i nitko mu nije smio proturječiti, koliko god one izazivale smijeh u ponekad neprimjerenim situacijama).

─ Kovač, jel’ da? ─ upita stišćući mi ruku.

─ Da, gospodine.

─ No, zini, što si trebao?

─ Sjećate se, jednom ste mi rekli ako išta možete učiniti…

─ Da, da, kapetan uvijek drži do svoje riječi.

─ Htio bih postati pilot ovog broda ─ ispljunuo sam izravno kao i uvijek. Kapetan me promatrao ispitivački suženih očiju.

─ Zbilja? Pilot, ha? A zašto si od svih mogućih poslova izabrao baš taj?

─ Da nas dovedem kući ─ rekao sam pomalo samouvjereno i kicoški. Kapetan se grohotom nasmijao, a lice mu je poprimilo prilično crven ton. Osjećao sam na sebi desetke očiju i gorki zvuk podsmijeha. Bio sam prizemljen u roku od sekunde.

─ Hvala azimutu na ovakvim dečkima! Zašto ih nema više? Kamo je nestao taj duh? Netko još uvijek vjeruje u bajke o sretnom povratku!

─ Gospodine… ja… ─ promucao sam.

─ Neka! Bit ćeš pilot! K vragu, možda se i dogodi čudo! Ipak je svatko kovač svoje sreće! ─ reče kapetan posebno naglašavajući ono kovač (aluzija na moje prezime) i veselo me pljesnuvši po ramenu. Zaboravio sam prije spomenuti da se ponosio također i svojim duhovitim doskočicama od kojih mu je upravo ova postajala zaštitni znak u mojoj blizini. Trebao bih vjerojatno napomenuti da nisam samo ja bio žrtva kapetanovog humora. Sa mnom je trpjela i ostala posada.

Četiri sam godine prolazio obuku za pilota. Prošao sam sve ─ od najmanjeg vijka do najvećeg hangara. Upravljao sam svim letjelicama koje smo imali na raspolaganju, naučio sam izrađivati nove zvjezdane mape (čak sam i dao ime jednom jatu zvijezda ─ nazvao sam ga Hajdi po krilatim glasnicima sudbine iz Vidovih priča), lebdio sam svemirom da iskusim bestežinsko stanje, polagao kvalifikacijske ispite iz osnova astronomije, astrofizike, stelarne navigacije, i napokon došao na most u tamnoplavoj pilotskoj uniformi s malim brončanim krilima na epoletama. Sreću poluostvarenog sna (drugi dio tog sna je bio pronalazak novog doma za posadu Svaroga) podijelio sam ovaj put sam sa sobom, želeći izbjeći kapetanove dobrodušne, ali zajedljive komentare. Dopustio sam si mali trenutak osobnog trijumfa proderavši se u sebi iz sve snage. Salutirao sam kapetanu koji mi je ponosno kimnuo. Kada sam sjeo na svoje mjesto preda mnom se otvorio širok i veličanstven ocean svemira koji kao da me dozivao. Kapetan je primijetio moj smiješak i dobacio: ─ Pogledaj ga, kao da je dobio novu igračku! Gospodine Kovaču, dovedite nas kući!

Ovo posljednje, iako nisam mogao vjerovati, rekao je i mislio sasvim ozbiljno i iznenada sam osjetio poštovanje prema njemu, njemu koji je, kao i ostatak posade, gotovo izgubio nadu da će ikada opet hodati na čvrstom tlu i s njega gledati visoko u zvijezde. Ovdje smo toliko blizu zvijezdama da su one izgubile svoje nedostižno značenje. Djeca koja su se rodila na ovome brodu možda nikada neće znati što to znači nama koji smo nekada, za hladnih zimskih noći kroz prozor brojali male srebrne točke kada nismo mogli spavati ili kada smo za toplih ljetnih noći ležeći na livadi pogađali njihova imena. Ova djeca ne vide zvijezde kao što smo ih mi vidjeli, iako imaju velike prozore u svojim kabinama. Njima je svemir samo jednolična crna tapeta s točkastim srebrnastim uzorcima, zalijepljena uzduž cijelog broda. Za njih više ne postoje prozori koji gledaju u tajanstven i zastrašujući krajolik, samo tapete. Zbog toga sam, a i zbog stalne čežnje nas ostalih i svih koji su stradali, odlučio pronaći novu Zemlju. Naravno, kada sam odlučio pronaći novu Zemlju, nisam previše razmišljao o tome gdje bih je mogao početi tražiti. Svemir je tako prokleto velik, a mi tako beznačajni. Što se svemira tiče, mi smo samo neki mali paraziti koji se u njemu nalaze i škakljaju ga u njegovoj mirnoći. I tako sam se u nekoj svojoj mudrosti, možete je nazvati i unutarnjim glasom ili intuicijom, odlučio za hiperskok u novi kvadrant, kud puklo da puklo. Kapetan se nimalo nije bunio, ja nisam pitao ništa. Mislim da je bio umoran od svega, od tog uzaludnog traženja.

Prolazili su mjeseci i eto nas opet na početku priče. Svarog još uvijek apatično pluta bespućima mračnog svemirskog oceana. Neki je pametnjaković  rekao da ga ovaj brod i posada podsjećaju na antičkog Sizifa koji je gurao kamen koji mu se uvijek vraćao. Ali, ljudi moji, taj Sizif je barem vidio taj svoj kamen, a mi se ovdje u 23. stoljeću borimo i guramo nevidljivi zrak koji je, po mom mišljenju, teži od tisuću Sizifovih kamena. U meni raste napetost kao da sam na rubu nekog važnog otkrića. Ako ovako nastavim, mogao bih uskoro i izgubiti nekoliko prijatelja, jer kažu da već počinjem gubiti vezu sa stvarnim životom. Ideja o tom pronalasku nove Zemlje potpuno me obuzela. Čini mi se da me samo Stari Vid razumije, iako se u zadnje vrijeme ponaša u najmanju ruku čudno, tj. čudnije nego inače. Nekoliko puta mi je rekao da sam blizu, ali otkud bi on to mogao znati. On je samo napravio Svaroga, nije mu ugradio neke tajne koordinate po kojima se kretao. Ili jest? Rekao mi je da je došlo vrijeme da se oprosti.

─ Kamo ćeš, Vide? Nije baš da ovdje možeš otići negdje gdje te nitko neće prepoznati ─ rekao sam suosjećajno, gledajući starca pred sobom.

─ Odlazim na bolje mjesto. Čekat ću vas. Uspjet ćeš, mali. Samo ne zaboravi: uvijek slijedi Sunce i nećeš pogriješiti – odvratio je smiješeći se dok je njegov lik počeo nestajati. Na trenutak sam preplašeno ustuknuo.

─ Vide, što se događa? Zašto nestaješ? Kako da slijedim Sunce kada ga nema? Nema ničega, samo mrak!

─ Kada si dugo u mraku, počinješ nazirati obrise stvari oko sebe. Trebaš samo otvoriti oči i vidjet ćeš. Do skorog viđenja, Hrvoje! ─ dok je nestajao, njegove riječi činile su mi se miljama daleko. I tada je i on nestao iz mog života. Tupo sam zurio u mjesto na kojem je maločas stajao Stari Vid i pitao se jesam li stvarno već izgubio razum. Što se to događalo? Je li Vid uopće postojao ili sam ga ja izmislio jer nisam imao s kime razgovarati?

Komunikator mi je odjednom zazvrndao i čuo sam kapetanov promukli glas: ─ Kovaču, bolje dođi vidjeti ovo! Čini se da ipak nismo sami u ovom zabačenom kutu svemira! Ne znam što si učinio, ali ovo je najveći pomak na ovom putovanju otkako smo poletjeli s Mjeseca prije trinaest godina! Ha, ha, ha!

Ništa mi nije bilo jasno, nisam ni o čemu razmišljao, a noge su me same vodile prema zapovjednom mostu kao da im ne treba neka posebna naredba. Kada sam stigao, kapetan me upitno pogledao. Odgovorio sam samo: ─ Vida više nema.

─ Kakvog Vida, Kovaču? Jesi li dobro? Nema veze, pogledaj ovo! ─ trgne me pljesnuvši me po ramenu. Na monitoru sam vidio tamnu siluetu neke krntije od broda koji je naletio ispred nas. Kapetan očito u svom ushićenju nije provjerio ima li znakova života na tom brodu pa sam ja to učinio umjesto njega. Skener nije pokazivao ništa osim goleme količine toplinske energije koja je ispunjavala cijeli brod.

─ Kapetane, na brodu nema živih bića! ─ priopćio sam brzo i razbio njegove nade kao stijena podivljale valove.

─ Eto, to ti je sreća! Sto mu planeta i još toliko supernova! Kad bi samo… ─ jadikovao je naš vođa u shakespeareovskoj maniri, dok smo ja i časnik za izvanzemaljske kontakte pregledavali površinu broda. Primijetili smo neka slova i čitali. Ja sam nesvjesno naglas slovkao: S-V-A-N-T-E-V-I-D. Svantevid! Sjetio sam se Starog Vida i u trenutku mi poput  objavljenja sine ono njegovo slijedi Sunce. U heureka stilu uzviknuo sam: ─ Kapetane, znam što je ovo! Stari Vid rekao mi je da slijedim Sunce, a ovaj brod ovdje zove se Svantevid! To je bilo ime našega drevnog boga sunca!

Kapetan me blijedo pogleda i reče: ─ Dakle, Kovaču, ako još nisam poludio, to je zbog onog anatomskog jastuka koji mi daje miran san! Reci mi da ne mislim ono što ti misliš!

─ A što to vi mislite, gospodine? ─ upitao sam vragolasto.

─ Mislim da ti u svojoj uvrnutoj glavi predlažeš da slijedimo ovu hrpu željeza za otpad! Zar u ovoj našoj tragediji ne postoji neko ljepše Sunce, ne znam, recimo neka velika užarena kugla koja svijetli? Kovaču, luđeg pilota nisam imao!

─ Imate li vi neku bolju ideju? ─ upitao sam osorno, zaboravivši s kime govorim. Kapetan to, srećom, nije primijetio.

Smirivši kratak napad gnjeva, odjednom je promijenio raspoloženje i odvratio: ─ Ustvari i nemam. Imaš pravo, idemo za tim Svantevidom! Ionako nemamo pametnijeg posla!

Mjesec smo dana slijedili mog boga Sunca, kako ga je kapetan sada zvao, i nismo doživjeli znatniju promjenu krajolika na vidiku. A onda je Svantevid odjednom nestao u plavičastoj crvotočini. Mi smo ga, razumije se, slijedili i naišli na nevjerojatan prizor ─ planet. Bio je to zbilja pravi pravcati okrugli planet plavičasto zelene boje prekriven povremenim debelim slojem gustih snježnobijelih oblaka. Izgledao je kao Zemlja. Kapetan je pregrizao jezik od sreće, a posada je u napadu opće histerije veselja već počela s pakiranjem stvari. Da nije bilo smrtne opasnosti izlaska u svemir bez propisnog odijela, ljudi bi već lebdjeli prema Zemlji s torbama u rukama.

─ Kovaču, uspio si! Ipak si ti kovač svoje sreće! Nemam više riječi, dođe mi da plačem!

Kada smo se spustili na planet, vidjeli smo da je sve ono čemu smo se ovih godina nadali. Svi su se raštrkali u potrazi za savršenim mjestom na kojem će sagraditi svoje domove. A ja? Ja sam se prošetao po zelenoj dolini. Na nebu sam vidio svijetlog Svantevida, u moru Vodana sa svojim trozubom, na planini moćnog Peruna s munjevitim strijelama, u podnožju velikog stabla Volosa, na vjetru Stribora, na mjesecu lukavog Tatomira s vukom i lisicom i silnog Gerovita sa sedam mačeva i jatom vrana. Sve sam ih vidio, moje junake iz prošlosti. Pored njih stajao je Stari Vid smiješeći se. Pred mojim očima preobrazio se u veličanstvenog Svaroga i pružio mi moju izgubljenu svjetleću lopticu.

─ Rekao sam ti da ćeš naći put, dječače. Vratio si Sunčev narod njihovim bogovima i njihovom domu.

One Response to “Petra Valković- SLIJEDEĆI SUNCE”

Trackbacks/Pingbacks

  1. Najčitanije priče na ZONE SF KNJIŽEVNOSTI | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - December 10, 2013

    […] Petra Valković- SLIJEDEĆI SUNCE […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: