Adnadin Jašarević: JAMA

5 Feb

OLYMPUS DIGITAL CAMERAMirko se cijelu noć prevrtao u krevetu. Oči mu crvene, suzne, skoro da peku od nespavanja. Kakav san! Pred zoru se već nije usuđivao ni zažmiriti. A i kako bi? Samo što bi sklopio oči, iz one Jame bi nahrupile prikaze. Kako Mirku nikada nije nedostajalo mašte, recimo da su ga pohodile aveti, zombiji, samohodni kosturi na kakvima bi mu pozavidjeli i Clive Barker ili čak Romero. Nije za to kriva samo njegova mašta. Ni njegovi omiljeni pisci priča strave. Ne, ne. Kriva je njegova stara nona. Ta, ispripovijedala mu je tolike priče o Jami pred spavanje! Priče što vam baš i ne dopuštaju zaspati. Najgora je ona o nekakvim karandžolozima, ili tako nekako, što dolaze noću po malu, nevaljalu djecu. Iz Jame, naravno. Tu je priču o strašilima pokupila od Davorove bake, koja ju je opet pamtila prenošenu s koljena na koljeno, kroz niz generacija predaka iz planinskih krajina daleko od Istre. Kako god, s Davorovim precima u Jamu su doselili i ti karandžolozi. Davor, njegov najbolji prijatelj – nerazdvojni su bili – u te i takve karandžologe nije vjerovao, niti u ostala čuda iz Jame. Izjavio bi to svečano, Davor, kako čudovišta ne postoje, ni aveti, s rukom položenom na neku od njegovih enciklopedija. Mirko se vrtio s lijeva nadesno, poput valjka, umotavajući se u plahtu poput palačinke, pitajući se, onako bez veze, kakve li se enciklopedijske napasti pojavljuju u morama njegovog prijatelja. On je, Davor, također kriv zbog Mirkove neprospavane noći: on ga je, konačno, nagovorio da pođu istražiti Jamu. Nazvao je taj pohod zanimljivim izletom.

E, sad, samo što se zora pružila nad pazinskim pribrežjem, Mirko je skočio iz kreveta, sjurio u kuhinju i bacio se na prikupljanje namirnica za izletovanje. Što reći: šokirao je roditelje, uvjerene ranoranioce, ali, mudri kakvi jesu, šutke su prokomentirali, što će reći uz uzgredno mrmljanje u bradu, sinovljev ranoranilački ispad – potpuno neočekivan, neuobičajen, nevjerojatan – i ispod oka motrili njegove užurbane, pomalo nervozne pripreme: sendviči gotovi, spakirani, voda, švicarski nožić (za svaki slučaj), baterijska lampa – na ovo je njegov otac zadigao obrve – i još nekoliko sitnica koje dopuštaju da pustolovina započne.

Izjurio je iz kuće uz usputni bok mami i tati, osjećajući negdje na tjemenu nevidljivi, neulovljiv, ali težak, nepogrješiv majčin poljubac. Bar je potrajao toliko dok nije odmakao podalje. Vrludao je pustim krivudavim uličicama, s rancem na leđima, žmirkajući zbog sunca u očima, brzo, kao da se utrkuje. Protutnjao je kraj posljednjih kuća, rastjerujući pse i golubove, i ukopao se: stajao je na rubu u šiblje zarasle padine. Matorci su taj zašumljeni kotao zvali i Granica. Dalje se nije moglo. Kazan se pružao daleko koliko ti pogled seže, u krug: mogli biste u njega nagurati cijeli Pazin, sve s kućama, čak i našim sveučilištem, i još pride… Mirko pogleda dolje, niz skoro okomiti zid. Nigdje puta kroz trnjake, česte, gusto zbijene šumarke, poput vojnika u stroju. Mirku se sve manje dopadalo što se dao nagovoriti na silazak do Jame. Konačno, nitko nikada nije silazio do Jame. Dječakov did je spominjao kako su Talijani onomad, za rata, odvodili tamo mještane. Did veli da se niko od njih nikada nije vratio kućama. Ako mu je vjerovati. Možda se i njih dvojica ne vrate, on i Davor? Kako me samo nagovori? – jadikovao je Mirko.

Skoro da je zagrebao natrag, kući, u svoj krevet, kadli: teški koraci zatoptaše kaldrmom i eto ga – Davor. Preskače preko živice, korak, dva, podugački, kao i njegove noge, i tu je, kraj Mirka.

– Da znaš, ne kasnim. Ti si uranio! – veli ozbiljna lica.

– Ma da, znam – promrsi Mirko. Pa to je opće poznato da Davor uvijek i svugdje stiže točno na vrijeme, niti rani niti kasni.

– Nešto si neraspoložen, Mirko?

– Ma nisam. U stvari jesam. Slabo sam spavao.

– Ma kome je do spavanja. Nisam ni ja: jedva sam dočekao zoru da izjurim iz kuće. Davor je podrhtavao od uzbuđenja zbog predstojećeg lomatanja.

– Ovaj, nije baš tako… – pokuša mu objasniti Mirko, ali ovaj se nije dao pokolebati.

– Sve sam ponio: sjekiru, kuke, konopac, ma kompletnu opremu!

– Aha, vidim… – uzdahnu Mirko. Vidi on da mu nema druge, nego tamo gdje još nitko nije bio: u Jamu.

Davor se nadvisi nad njim – nije to baš teško nekom za dvije glave višem – uhvati Mirka za ramena i dobro ga prodrma:

– Hej, hoj! Razbudi se!

– Ma pusti me, budan sam! – Mirko se nastojao iskoprcati iz stiska prijateljevih ručerdi.

Davor ga podiže tako da se pogledaše licem u lice.

Hmm…. Hajde de… Jesi zakrvavio očima kao oni otkačeni tipovi iz Marininih priča…

Opaska: njihova prijateljica Marina oduševljava se prestravljivanjem svojih prijatelja. Omiljena zabava joj je smišljati uvrnute priče koje nastoji predstaviti u maniri eto, desilo se u susjednoj ulici

– Spuštaj me! Dosta mi je tvojih egzibicija! – sad već ljut, Mirko zamlatara nogama, onako, u prazno.

– Dobro, amico – smireno će Davor. Spusti prijatelja pravo u šikaru.

– Hvataj konopac. Veži oko pasa! Hajde! – bez upozorenja baci kraj konopca Mirku u lice.

Došlo mu je da zaplače od muke. Naravno, suzdržao se jer dječaci ne plaču. Poražen, pognuo je glavu i latio se vezivanja konopca oko pasa: osjećao se poput Davorove marionete.

– Tako! – zadovoljno će Davor. – Sad ću te spustiti do onog vrbika tamo – neodređeno odmahnu rukom, tako            da Mirku ne bude ni blizu jasno gdje je taj vrbik.

Kako god, konopac olabavi i, htio to ili ne, Mirko se zakotrlja, zatetura, razmaha rukama lijevo-desno, nogama čas u prazno, čas na nesigurne oslonce, zamalo poleti iznad trnja i, hop, sjuri se sred gustog granja nimalo susretljivog drveta. Posvuda ga je probadalo i šibalo. Da stvari budu gore nego što jesu pobrinuo se Davor, koji se sjurio odozgo, niz konopac, poput lokomotive, pravo na Mirka koji se nije uspio na vrijeme iskoprcati iz zamke. Dvojica dječaka, nošeni silinom Davorovog upada, zakotrljaše se dalje, niz kosinu koju biste prije mogli nazvati zidom, preko bockavog suhog grmlja, sve do nakrivljenih joha s kojima su se na sreću sudarili. Mirku je sijevalo ispred očiju, iz smjera bubrega, iz potkoljenice, nagon da povrati natjera ga da se sagne… Baš iznad Jame. Duboka, mračna, zurila je zloslutno u njega, licem u lice…

– A ne. Odoh ja nazad! – reče i okrenu leđa ambisu.

– Mirko! Nemoj! Šta ti je? Baš nam dobro ide!

– Uhhh…. – huknu Mirko uzdržavši se od komentara. Bolje ništa ne govoriti, nego reći stvari koje će okončati njihovo prijateljstvo.

– Zar ćeš propustiti priliku!? Pa ovdje je i Jules Verne dolazio! Samo zbog Jame! – i tako dalje… Davoru nikada nije nedostajalo argumenata i riječi.

Mirko se uhvati za glavu. Eto ga opet. Hajde, podnijet će on ovo srljanje niz kazan, do Jame, pa i da ide unutra, u tamu, ako se baš mora. Ali ovo… Nehotice je izazvao Davora da oplete jedan od onih njegovih dijaloških monologa. Nema što, ako nešto ne poduzme, neće njih dvojica nikamo stići.

– Dobro! Prekidaj! U redu! Silazim!

– Ma čekaj da ti kažem… – uporno će Davor.

– Ništa! Sve mi je jasno! Idemo! – odsječe Mirko i okrenu se k Jami.

– Ali, nisam ti rekao o speleolozima!

– Bože moj! – zaječa Mirko i skoči u tamu.

– Ma čekaj mene! – Davorov glas se produbi, prituli, potom utihnu.

Mirko se dočekao na noge u potpunom mraku. Gore iznad, mali krug svjetlosti. Zakloni ga sjenka na trenutak, a onda začuje težak udarac. To je Davor skočio za njim. Iz osvijetljenog grotla njihao se konopac.

– Upali baterijsku lampu – promumlja Davor.

– Evo, odmah!

– Vidi ti ovo…

U nejakom krugu svjetlosti, što se povijao pod težinom tmine, ugledaše vlažne zidove, mjestimice prekrivene mahovinom. Mirko zaokruži svjetiljkom: nigdje ništa osim kamenih zidina. Ali…

– Stani! Vrati se malo nalijevo, nazad! Hajde!

– Vidim i ja sada – reče Mirko. Osvijetlio je uski procjep čiji se kraj gubio u tami. Pri dnu je iz njega curkala voda.

Davor priđe do prodora.

– Kao u Alibabinoj pećini! Omiljena dječačka priča. Svi su se nadali naći špilju punu zaboravljena blaga.

– Pomakni se da osvijetlim unutra.

– Samo naprijed.

– Pruža se daleko.

Svjetlo nije dopiralo do nekakvog očitog kraja uzanog prolaza: pružao se, naizgled, duboko u tamu, pod zemlju.

– Eto, vidjeli smo što se dalo vidjeti – reče Mirko. – I sad možemo kući.

– Kući! – Davor se nije dao smesti. – Što ti pada na pamet!? Zar sada kad smo stigli ovako daleko? Ja se ne vraćam! – reče i zakorači s onu stranu.

– Halo, gdje ćeš! – povika za njim Mirko. Davor nestade ispred njega kao da je netko navukao preko dječaka zavjesu od tame. – Čekaj! Čekaj me! – Mirko pojuri za njim koliko je brzo mogao, nastojeći da se ne oklizne na vlažnom stjenjaku.

Kakva tama! Mirko se naježio. Trbuh mu se zgrčio. Ove katakombe sunce nikad nije obasjalo. Davor se, međutim, nije dao zaplašiti. Gacao je kroz vodu do koljena, nezaustavljiv. Sve vrijeme, dok su se spuštali niz zavojiti prodor, mrmljao je nešto, prigušenim glasom, nešto o hranidbenom lancu u podzemlju. Mirko je bio sretan što ga ne čuje baš najbolje. Ovaj njegov prijatelj, općepoznata sveznalica, nikada se nije mogao uzdržati, čak ni na ovom mjestu od Boga zaboravljenom: pravi mali enciklopedist… nije čudo što je onaj čika iz Kviskoteke, Oliver, rekao da će Davor, kada poraste, pobijediti u njegovom kvizu. Ali opet, misli Mirko, bolje slušati Davora, nego basati ovuda u tišini… Tišini… Nikad kraja hodanju. Zaboljele ga noge. I promrzle od ledene vode. Taman se odlučio zaustaviti Davora. Pružio ruku da ga uhvati za rame…

– Auuu! Vidi ti ovo!

– Što tu ima da se vidi – zausti Mirko i ušuti. Izbili su u čudnu odaju pod zemljom.

– Ovakvu špilju nikad nisam vidio. Osvijetli malo desno, nagore.

– Kao da se pomiče.

Učinilo im se, valjda zbog igre svjetlosti i sjenki, da se zavojiti kameni zid ugiba, drhti. Prođoše pažljivo kroz špilju podijeljenu na četiri dijela, naočigled istovjetna, spojena, sve zajedno ispod kupastog svoda. Teško su se kretali, jer ovdje je voda dosezala Mirku do butina, i kretala se lijevo-desno, između komora u ovoj špilji. Davor primijeti kako crvenkasta boja vode potječe od nekih minerala čije je ime Mirko zaboravio netom nakon što je izgovoreno. Umoran, nasloni se na jedan od nedovršenih zidova, što su stršali kod izlaza-ulaza, kako god, iz špilje, onog drugog, nasuprot ovom kroz koji su ušli. Zaljulja se lagano, od umora činilo mu se. Ljulja se. Giba. Drhturi.

– Čekaj malo! – Mirko razrogači oči – Ne ljuljam se ja! Davore!

– Što je? – Davor se udubio u proučavanje stropa.

– Ovaj zid, miče se.

– Eh!?

– Pomiče se, da! Tajni prolaz!

– Misliš, u špilju punu blaga? – Davor se nasmija posprdno. – Čekaj da vidimo.

Priđe do Mirka koji se prilijepio leđima uz zid i ne usuđuje se mrdnuti odatle ni pedlja. Davor zgrabi ivice zida objeručke i pokuša ga protresti, onako, u šali. Šalu na stranu, zid se zagiba jače u njegovim rukama, poput lepeze. I ostala tri koja nisu ni pipnuli. Dječaci odskočiše unazad, prestrašeni. Voda je klobučala oko njihovih nogu nekako žustrije. Odnekud, iz dubine zemlje, dopre do njih niz nepravilnih muklih udaraca. Tišina. Onda drhtaj. Zemlja zaigra, lagašno, ali dovoljno da protrese i njih dvojicu, od stopala naviše.

– Bježmo! – dreknuše uglas i zagrebaše kroz špilju nazad, ka prolazu kroz koji su došli.

Voda nahrupi za njima, ponese ih, zakotrlja. Mirko izgubi lampu. Onako naslijepo, u mraku, napola su gacali, napola teturali, pomalo i plivali, sudarajući se sve vrijeme s tvrdim odjekujućim zidovima. Drhtanje se širilo, pratilo ih, strašilo, sve do izlaza iz Jame. Davor se dočepa konopca, zgrabi Mirka za ovratnik jakne i povuče ga nagore. Učas se nađoše gore, na svjetlu. Žmirkali su, zaklanjali oči od sunca, ali ne mari, samo neka su izašli iz Jame. Dahtali su poput pasa pritisnutih sparinom. Ležeći na leđima, opruženi. Zemlja podrhtava. Osjećaju to u svakom djeliću tijela. Potres. Suše se. Podnevno sunce prži. Nemilice. Ne boje se više. Nikada više. Iako ih neugodno, ali sve blaže podrhtavanje podsjeća na tamu.

– Davore?

– Da?

– Da ti više nije palo na pamet da me vodiš na ovakva mjesta!

– Što ti smeta? Izašli smo. Živi, zdravi.

– Neka, hvala, drugi put.

– Drugi put u Jamu ne idem ni ja.

– Mislim, bilo gdje drugdje.

– Prijatelju, ponekad te ne razumijem.

– Ni ja tebe, Davore, uglavnom ne.

Dječaci se nasmijaše nesvjesni da se spavač budi. Sputanih je pokreta. Oči je otvorio u tamu, dublju od tame s onu stranu sna. Odsustvo oblika i boja i posvemašnji muk ga ne smetaju. Jer, njegova utihla, nerazbuđena čula ne bi otrpjela teret svijeta. Mirise koji kidaju bronhije, legije zvukova što stupaju kroz eustahijevu trubu, te vrele timpane… On, koji se budi, više je podoban kipu, nedodirljiv i nepomičan, nijemi svjedok prohujalih eona, onaj kojeg ništa, ili gotovo ništa, ne može pokrenuti. Njegovo tiho disanje nitko nije čuo vjekovima, njegovog imena nitko se ne sjeća, a i kako bi kada ga je i on sam zaboravio, tko je, ili tko je bio od davnine. Noć mu je velika pala na vjeđe, tišina naborala lice. Grudi mu razdiru bubnjevi. On leži nepomičan poput planine, prsa zaraslih u trave. On leži tamo gdje samo korijeni drveća silaze. I sva je tama u tom dubokom sunovratu od njegove silne sjenke. On se budi, a mislili su da je tek kamen.

Nešto više, na rubu kazana, iznad Jame stara Manda sjedi u dvorištu. Ne usuđuje se ući u kuću dok se potres ne smiri. U ruci stari radioaparat, od one vrste što su je u njeno doba nosili sa sobom vikendaši, na izlete. Vrti potenciometar, traži postaju. Sluša:

– …epicentar potresa u Pazinu… 3,3 stupnja po Merkaliju… Još nemamo izvješća o štetama…

Manda vrti glavom prisjećajući se kako u njenoj mladosti pazinski potresi bjehu česti. Gleda preko kazana, prema brdu Glavčini. Učini joj se kako se šume pomiču nizbrdo, uzbrdo, ali pripisa to slabom staračkom vidu. Ni na kraj pameti joj nije bilo da se to na Glavčini, samo na trenutak, koliko za jedan udisaj, otvorio prolom pun oštrih kamenih zuba, i zatvorio. Do naredne prilike. Ili neprilike. Dok ga opet ne uznemire, možda dvojica dječaka opet potjeraju njegovo skoro utihlo srce da u hipu zakuca malko brže, skoro da zaigra, potjera krv kroz otvrdle žile, do Jame, te stare pogibeljne rane…


One Response to “Adnadin Jašarević: JAMA”

Trackbacks/Pingbacks

  1. ČITANOST SF PRICA BH AUTORA | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - September 2, 2014

    […] Adnadin Jašarević: JAMA […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: