Zoran Krušvar: DIVOVI

3 Feb

 

Najprije se, uz diskretni cvrc, upalila žuta lampica na displeju.

Negdje u grobnoj tišini orbitalne stanice odjeknuo je zvuk poluge koja se pomakla. Da li poluga koja se pomakne u orbitalnoj stanici proizvede zvuk, ako nema nikog da ga čuje?

A kapljice koje nastaju kondenzacijom, na stijenkama posuda upravo izloženih odmrzavanju nakon niza uspavanih tisućljeća? Proizvode li one zvuk kad usamljene kapnu?

Ako se mikrosenzori koji prate zvukove računaju kao netko tko čuje, da li onda kapljice proizvode zvuk i dok klize stijenkom epruvete? Jer, budimo iskreni, senzori i to opsesivno bilježe dok se temperatura sadržaja polako približava optimalnoj.

Zatim se, uz nepretenciozni mmmm, upalila zelena lampica i mehaničke ruke svojim su virtuoznim ticalima zagrabile u biološke supstance. Jedna od lansiranih sondi u redovitoj ophodnji konačno je pronašla uvjete za život na Zemlji i uzgoj ljudske posade na orbitalnoj stanici mogao je započeti.

 ***

 Najprije su u sintetičkim maternicama uzgojili jedinice delta, fah-idiote koji ne pitaju puno, ne traže previše pažnje i nije jako bitno što će odrasti emocionalno nestabilni, s gotovo nula socijalnih vještina i nezainteresirani za sve što nije njihova svrha. Oni su, bez puno premišljanja, podigli drugu generaciju – gama. Game su imale genetski kompenzirane i prenabrijane predispozicije za razvoj socijalnih vještina i emocionalne inteligencije. Game su uspostavile hijerarhiju na orbitalnoj stanici, udarile osnove društva. Nakon njih su, naravno, došle bete – dizajnirane da budu učitelji, s golemim potencijalom za pamćenje i reprodukciju. Pola života provele su spojene na interfejse, upijajući rijeke podataka. Cjelokupnu povijest čovječanstva, od mamuta i megalita do kolapsa ekološkog sustava i napuštanja planete.

Kad su se pojavile jedinice alfa, čitav sustav bio je spreman na njihov dolazak.

 ***

 Ne znam ja puno o tome i jebe mi se. Moje je testiranje sustava za automatsko učitavanje feedbacka sondi, ja ubacim nizove skripti, stroj izbaci potvrdu da je sve u redu i to je to. Dobro je meni i na stanici. Puca mi kurac što terenci ne mogu naći tu jednu sondu, jedinu koja je pokazala uvjete za život. Sve ostale sonde uredno pokazuju da je Zemlja živo sranje i da je cijeli postupak pokretanja društvene evolucije u četiri koraka bio čisto gubljenje vremena i uzaludno trošenje uskladištenih zavojnica DNK. Ali, ta jedna sonda… feedback kaže da je ispravna, a mi ne znamo gdje. Mene to ne brine, što se mene tiče možemo komotno ostati na stanici.

Jedino što me ovaj čas muči je referendum. Prokleti desničari, žele se tvrdoglavo držati Programa koji je netko napisao prije tko zna koliko tisuća godina. Što je taj netko znao o tome kako će nama bit na stanici? I sad, zato što je on – čije su kosti odavno postale prah – predvidio da to tako treba, zato bi svi mi trebali preć na idući korak? Neću, dobro nam je ovako! Stanica živi složno, uhodali smo se, sve funkcionira. Što god da nam zatreba, dobijemo jedan od drugoga. Pomažemo si na svaki način, seks je odličan. Nove generacije uzgajaju se jednako kao i prošle – planski, kontrolirano, laboratorijski.

Zašto bi itko razuman htio ugroziti sve to, uzgajajući prvu generaciju žena?

Idem na referendum, glasat ću protiv.

 ***

 Nakon što je propao pokušaj da se referendumom sabotira predviđeni plan (iako je natpolovična većina glasala protiv, ispostavilo se da zajednica ne raspolaže načinom na koji će zaustaviti ili modificirati programske protokole koji su upravljali orbitalnom stanicom. Na taj su način bili stavljeni pred svršen čin i primorani prihvatiti prelazak u heteroseksualno društvo), laboratorijski je uzgojena prva generacija žena, takozvana klasa Eva. Pripadnice su postale reproduktivno sposobne u dobi od trinaest godina pa je u tom periodu automatski lansirana predviđena edukativna kampanja. Korišteni su svi dostupni komunikacijski uređaji, monitori i zvučnici, kako bi se ukazalo na prednosti i dobrobiti stupanja u međuspolne seksualne odnose. S izuzetkom manjeg broja najtvrdokornijih, početni otpor trajao je kratko i ubrzo se pojavila prva generacija djece začete i rođene prirodnom oplodnjom, izvan laboratorija.

Paralelno, pokrenuta je i nova medijska kampanja usmjerena na važnost monogamnih obitelji kao nukleusa društva. Ona će biti zabilježena u povijesti Novog čovječanstva kao prvi korak predviđen Programom koji je doživio potpuni neuspjeh. Taj podbačaj je pokazao kako Program nije savršen i nepogrešiv, što je dovelo do određene duhovne krize kod dijela stanovništva orbitalne stanice. Postavilo se pitanje – ako Program može pogriješiti, možemo li onda biti sigurni da je uistinu došlo vrijeme skorog povratka na Zemlju? I još važnije, možemo li biti sigurni da će Stanica, koja je do sad funkcionirala, nastaviti funkcionirati i ubuduće? Bi li neka pogreška u budućnosti mogla dovesti do pada čitavog sustava i konačnog izumiranja čovječanstva?

To propitivanje dovelo je do prve inicijative za organiziranu akciju istraživanja i proučavanja arhitekture orbitalne stanice i njenih procesa. Dok su napori oformljenog tima bili u tijeku, uređaji su samozatajno i suptilno javili da je ponovno jedna od sondi registrirala uvjete za život.

 ***

 – Ali ja ne želim ići dolje. Uopće nemam tu potrebu. Anja je imala kosu boje vitaminskog suplementa s beta-karotenom, a oči plavičaste i sjajne poput displeja na centralnim dizalima orbitalne stanice. Zhouyang je imao osjećaj da bi mogao u te oči gledati netremice, dok mu ne ishlape čunjići i štapići. Nježno ju je primio za ruku, pogladio njenu meku kožu prekrivenu sitnim pjegicama i rekao:

– Prekrasno je, vjeruj mi. Svidjet će ti se, to je čitav jedan svijet!

– Ali, moj svijet je Stanica! Ja razumijem hodnike i cijevi… to tamo, to me plaši.

– Anja, ne boj se… pa i tamo imaju hodnike i cijevi. Cijela kolonija su hodnici i cijevi. Vidjet ćeš, ima prekrasnih stvari.

– Ali, bojim se Zhou! Razumiješ, učila sam iz Programa, znam sve o kralježnjacima, sisavcima, pticama, ribama…, a ispada da tamo postoje sasvim drugačiji sustavi. Organizmi koje nitko nije zabilježio. Novi biološki oblici, novi geološki oblici… Gledala sam reljef, stare slike iz svemira… taj planet ispod nas UOPĆE ne izgleda kao Zemlja.

– Pa dogodile su se promjene. Tektonske ploče su se pomakle, potresi… nastali su novi planinski lanci… eko-sustav se razvijao u novim smjerovima.

– To ti i govorim, razumiješ, to UOPĆE nije naš svijet! Naš svijet je ovaj ovdje – stanica, gdje sve radi kako treba, poznati teritorij, nema opasnosti. Zašto, zašto idemo dolje?

Zhouyang je provukao prste kroz njenu kosu i privukao joj glavu na svoja prsa. Poljubio joj je čelo i šapnuo, kao malom djetetu:

– Znaš, zvjezdice. Znaš zašto idemo. Stanica više nema resursa. Nema materijala za nove rezervne dijelove. Zapravo, čekali smo do zadnjeg časa. Anja, mi smo zadnja generacija na Stanici koja radi kako treba. Već za našeg života počet će kvarovi koje se neće moći otkloniti, a za sto godina će crknuti skroz. Moramo seliti, vrijeme je.

– Znam. Ali svejedno me je strah – priznala je i stisnula se uz njega čvršće.

 ***

 Vjetrovi su lagano drmusali šatl dok se spuštao kroz atmosferu. Bočni monitori prikazivali su slike pejzaža koji je promicao oko njih, a ugodan glas hostese smirujuće je iznosio podatke dobro poznate većini putnika:

– Nije otkriveno gdje je sletjela prva sonda koja je izvijestila o postojanju uvjeta. Dugo se vodila debata o tome je li u pitanju bila pogreška, jer je kombinacija plinova u atmosferi otrovna, razina radijacije previsoka, a kisele kiše mogu  razgraditi ljudsko tijelo u roku od šest do dvanaest sati. Međutim, druga sonda koja je javila pozitivno u  potpunosti je promijenila naš pogled. Znanstvenici su se iznenadili kad su shvatili da su svi uvjeti za život prisutni – ispod površine Zemlje. Veliki kompleksi podzemnih špilja nastali su tektonskim procesima nakon ljudskog napuštanja Zemlje i zato su u potpunosti nepoznati našim bazama podataka. U njima su pronađeni novi geološki oblici – poput sad već čuvenih makrokristala, ogromnih blokova u stranicama planina koji propuštaju svjetlost u podzemlje. Također, tu je i sloj šupljikavog bioterena, pretpostavlja se da je upravo ovaj poluorganizam zaslužan za filtriranje toksina iz atmosfere i prisutnost čistog zraka i vode u unutrašnjosti Zemlje.

Anja je stiskala Zhouyangovu ruku čvrsto, tako da su joj prsti pobijelili. To i nije bilo neobično, koža joj je i tako bila blijeda i prozirna poput tih istih makrokristala.

– Prva kolonija sagrađena je u velikoj podzemnoj hali nazvanoj Manhattan. Sav materijal korišten u izgradnji bio je dostupan unutar podzemnih hodnika koji se prostiru tisućama kilometara i spajaju brojne velike špilje, od kojih su mnoge veće od životnog prostora orbitalne postaje. Zbog geotermičke aktivnosti temperatura je uvijek ugodna, a podzemni svijet obiluje živim organizmima koji su bogat izvor hranjivih sastojaka. Analize su pokazale da se unutar podzemnih kompleksa nalaze svi sadržaji potrebni za normalan život ljudskih bića.

– Novi svijet za nas, mila. Novi svijet – šaptao je Zhouyang. Anji je bilo mučno.

 ***

 Maya je proučavala kečke u ogledalu, dok joj je mama namještala svečanu suknjicu.

– Maya, daj pomakni malo nogu, čuješ me? – rekla je mama nestrpljivo.

– A, evooo!

– Jesi zapamtila što trebaš raditi?

– Da-a! Nisam glupa! Kad mi teta da znak, uzmem si škare s jastučića, prerežem traku, vratim škare i dođem nazad kod tebe.

– Bravo. Super si to zapamtila – namjestila joj je nabore suknjice i podragala lice. Tata je ušao u sobu, noseći svoje najljepše odijelo.

– Anja, Maya, jeste li spremne? Idemo?

Anja se u zadnjih godinu dana uglavnom družila s Marcelom, ali je i Zhouyang često dolazio prespavati s Anjom ili posjetiti malu Mayu. S obzirom da je danas svečani dan, bit će prisutni obojica. Zapravo, više manje svi koji mogu doći bit će prisutni na otvaranju novog tunela koji direktno povezuje dvije najveće kolonije – Manhattan i Berlin. Tunel je pedeset kilometara dug, osamdeset metara širok, kroz njega prolazi deset cestovnih i tri željezničke trake, telekomunikacijski kablovi, plin, voda i struja… civilizacija. Anja je bila voditeljica projekta pa je njena kćerka dobila čast svečano prerezati traku. To je, kao, bio simbol: dijete – mladost – budućnost – progres. Ovo je bio najveći tunel do sada, ali već su započeli s planovima povezivanja još tri kolonije u zajedničku prometnu mrežu. Prirodni tuneli bili su jednostavno previše zavojiti i vrludavi da bi ih se isplatilo koristiti. Zato su kopali nove, ravne i beskompromisne.

Ogromna rupa gladno je zjapila prema Berlinu, čekajući prve putnike. Istovremeno (pratili su i koordinirali putem videozida) je prerezana traka s obje strane, a zatim su svi ušli u vozila i uputili se prema središtu tunela, gdje je organiziran veliki, svečani party. Sintetički pjenušci tekli su u potocima, a ekstatičnom raspoloženju samo je pridonijela predsjednica kolonije, koja je došla osobno pozdraviti Anju:

– Moram vam čestitati, zaista ste napravili odličan posao.

– O, hvala, drago mi je što ste zadovoljni – stajala je ponosno, iza leđa držeći lijevu ruku desnom.

– Kako ne bih bila, dapače, mislim da ćemo vam uskoro povjeriti novi projekt. Vjerujem da će vam se svidjeti.

– Oh, ja sam obično uvijek za… Kakav je projekt?

– Namjeravamo proširiti Manhattan daljnjim iskapanjem. Radikalno drugačiji pristup, trebaju nam ljudi pionirskog duha.

– Pa, mislim da sam to ja – nasmijala se Anja, dok su joj prsti iza leđa pobijelili od snažnog stiska kojim je pokušavala zdrobiti nervozu.

 ***

 Maya je kuckala dugim noktima po prozorskom staklu, dok je službeno vozilo tutnjalo predsjedničkim tunelom. Zašto danas? Zašto baš danas? Stigla je točno na vrijeme, prema protokolu. Stručni savjetnici već su bili na svojim mjestima, žustro raspravljajući zabrinutih lica. Pozdravila ih je i otvorila sastanak:

– Koliko sam shvatila, imamo situaciju? – započela je, unaprijed se mentalno i emocionalno pripremivši na izvještaj, čiji joj je sadržaj već bio ukratko poznat.

– Tako je, gospođo predsjednice. Danas, u devet sati i dvadeset dvije minute, došlo je do masivnog urušavanja vanjske stijenke planine u koloniji London. Razlog urušavanja nije poznat, ali se čitav London našao izložen vanjskoj atmosferi. Naše službe sigurnosti reagirale su promptno, minirajući tunel prema Londonu. Ostale kolonije reagirale su na isti način. Prema našem saznanju, u Londonu nema preživjelih. Stresla se od jeze, pomislivši na potrovane ljude kako padaju po ulicama, ruše se u kućama, pokušavaju se sakriti od podlih atmosferskih toksina… užas. Djeca… pomrla su i djeca. Pokušala se sabrati i pitala dalje:

– Ovo nije bilo prvo urušavanje?

– Ne. Bilo je prethodnih urušavanja, ali u znatno manjoj mjeri. Nikad ništa ovako veliko.

– Je li bilo kakvih seizmičkih aktivnosti?

– Da, ali nedovoljno za ovakav učinak. Primijećeno je nešto drugo što je možda zanimljivo.

– Što?

– U našim izvješćima, mi redovito dobivamo podatke o raznim odronima. Međutim, ne dobivamo podatke o svim odronima, nego samo o onima određene magnitude. Oni minorni, koje zovemo mikroodroni, u pravilu ne ulaze u izvješća, iako se i  podaci o njima unose u automatske baze podataka. Nakon današnje tragedije krenuli smo analizirati sve što postoji pa tako i te podatke.

– I, što ste našli?

– Našli smo zabrinjavajući trend rasta mikroodrona. Otkad smo počeli prikupljati podatke, a to je bilo nedugo po uspostavljanju kolonije Manhattan, učestalost mikroodrona raste eksponencijalno. U odnosu na prvu godinu mjerenja, ove godine imamo oko dvije tisuće posto veći broj mikroodrona na cijelom planinskom masivu.

– Dvije tisuće posto?

– Da. Neznatno više, ali ugrubo možemo reći dvije tisuće.

– Imamo li neku ideju zašto se to događa?

– Ne. Ali statističari su našli još neke zanimljive korelacije. Ne možemo utvrditi nikakvu uzročno-posljedičnu povezanost, ali…

– Recite, kakve korelacije?

– Izgleda da postoji negativna korelacija između učestalosti mikroodrona i fotopropusnosti makrokristala na ovom planinskom masivu. Kako raste godišnji broj odrona, tako se smanjuje količina svjetla koja prolazi kroz kristale. Proces je postupan pa se ne primjećuje, a i porasla nam je upotreba umjetne rasvjete, ali istraživači koji su posjetili susjedni planinski masiv obavili su mjerenja i njihovi rezultati se poklapaju s rezultatima dobivenim na ovom masivu prilikom prve kolonizacije.

– Ne razumijem. Kakve to veze ima jedno s drugim i treba li nas uopće zabrinjavati?

– Ne znamo kakve ima veze. Možda je korelacija samo iluzorna. A zabrinjavati nas za sad ne bi trebalo… imamo neka druga otkrića koja bi se mogla pokazati zabrinjavajućima, o tome sam već pokušao govoriti, ali…

– Ako je to ono s analizom zraka, rekla sam vam da će novi ventilacijski sustav za odvod plinova biti spreman do kraja godine, toliko se valjda možemo strpjeti.

– Ali, ne razumijete… nije problem u odvodu! Mi još ne razumijemo ovu novu Zemlju, ti novi geološki oblici koje smo našli… još uvijek nam nije jasno kako sve funkcionira. Sloj bioterena, koji filtrira toksine iz atmosfere, na ovom našem planinskom masivu je istanjen i u njemu se događaju neke biološke promjene. Kad ga usporedite s bioterenom donesenim sa susjednog masiva, možete vidjeti…

– U redu, profesore. Sad se, nažalost, moramo baviti nekim drugim stvarima. Sigurna sam da su vaša istraživanja važna, ali dvjesto tisuća stanovnika je jutros poginulo u Londonu. Moramo odlučiti na koji ćemo se način nositi sa situacijom. Također, ispostavilo se da postoji potreba za sigurnosnim protokolom kojim se kolonija pogođena ovakvom ili sličnom katastrofom može brzo i sigurno izolirati, kako se ostale ne bi dovele u opasnost. Moramo misliti na budućnost. Nitko nije primijetio kako je rukom ispod konferencijskog stola dotaknula trbuh, koji će tek idućeg mjeseca početi prvi put rasti.

 ***

 Transportni šatlovi izlijetali su jedan za drugim iz otvora u stijeni. Kao roj kukaca iz zapisa o Starom čovječanstvu, letjeli su zajedno i strogo koordinirano prema svome odredištu: kompleksu podzemnih špilja nazvanom Novi Manhattan, smještenom u drugom, četiristo kilometara udaljenom planinskom masivu. Maya je sjedila u pokretnoj stolici uz prozor, u pratnji dvoje sad već sasvim odraslih unuka. Gledala je u dom koji su napuštali, u razvaljenu stranicu planine, stijene ogoljele od bioterena, u ogromne špilje koje su zjapeći otkrivale atmosferi ostatke nekadašnjih naselja… London, Berlin, Paris, Manhattan… Po prvi puta gledala je na planine izvana… u svakom slučaju, ova kamo idu izgleda puno bolje od ove koju su napustili.

 ***

 – JOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOJ!

Urlik je bio huk vjetra, dug, spor i silovit. Letio je s kraja na kraj kontinenta, trajući tjednima. Dvostruko je trebalo da iz nepregledne daljine stigne odgovor:

– ŠTO TE, SINE, SNAĐE, KOJE ZLO? – glas oblikovan ispucalim vapnencem, drhtav od tisućljeća slijeganja terena, ogrubio od ponornica i vječnih snjegova.

– MATI MOJA MILA, BOL ME UZE. NEMA VIŠE TVOGA SINA, MOJEG BRATA.

Grmjelo je iz klisura, preko proplanaka, longitude miljama preduge za ljudske uši.

– AJME! ŠTO GOVORIŠ? STRGNI RADIJE SUNCE S NEBA, NEGO DA MI TAKVE VIJESTI NOSIŠ! ŠTO SE ZBILO, DIJETE MOJE? KAKO? KAKO?

S četiri strane svijeta začuli su se novi jauci, duboki, šumni, praiskonski spori. Divovski organizmi planinskih masiva oplakivali su pokojnika, dok je njegov brat govorio:

– IZJELA GA BOLEST NEKA. U PRAH MU SE STIJENE SMLJELE, ZEMLJE MU U VJETRU NESTA. PRED OČIMA MOJIM SRUŠIO SE USRED BLATA. U MENI JE SAMO TUGA, NIČEM DRUGOM NEMA MJESTA.

– KAKVA JE TO BOLEST STRAŠNA? ZAR NA SVIJETU TOGA IMA!? – planet je brujao, rezonirajući od tuge. Serija potresa protegla se s jedne na drugu stranu tektonskih ploča, otvorile se rane u Zemljinoj kori… svijet je žalio.

– NE ZNAM, MAJKO… AL U MENI NEŠTO RUJE. ĆUTIM KAMEN KAKO PUCA, SVAKOG DANA LOM SE ČUJE… STRAH ME HVATA…

– STRAH ME HVATA – odgovorila je jeka.

 


Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: