Mirko Grdinić; BAZA

3 Feb

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

– Baza, ovdje Lunaut, čujemo li se, prijem?! Veli Jože 1 ovdje. Čujemo li se?

Statički šum zastarjelog radija, kojemu je mjesto prije u muzeju negoli na lunarnom modulu, parao je uši Martina Novaka. Staro sranje, podrtina prokleta, proklet dan kada smo izgradili ovo govno pretpotopno, pomislio je u sebi, trenutno se prisjetivši da su nam svi uskraćivali tehnologiju. Balkanskim narodima, kako nas vole zvati.  Kao, ratoborni smo previše pa nam ne daju. Ali, kao i uvijek, dosjetili smo se pronaći rupu. Manjkavost sveznajućeg kulturnog svijeta u svim prihvaćenim rezolucijama i ograničenjima je da ne shvaća da se na ovim prostorima uvijek pronašao način kako iskoristiti iglu umjesto lokomotive. Nitko nam ne brani razvijati muzejsku tehnologiju, a Tehnički muzej ima tako slatke eksponate iz šezdesetih i sedamdesetih godina.

– Baza Vladimir Nazor ovdje, prijem, kako stojimo, Jožek? Ovdje su svi ushićeni, Vela Učka ne može podnijeti toliki pritisak naroda, vrah hi zeja, kao da dijelimo teran i malvaziju besplatno.

Stresne situacije su uvijek djelovale na Josipa tako da su mu domicilni izrazi probijali oklop hrvatskog jezika, u vidu raznoraznih istarskih uzrečica.

– Sve radi, baza, skoro kao u vodenici, škripi, lupa, udara. Snimamo li se?

– Što snimamo li se, Nezavisna istarska televizija direktno prenosi, čak je i prodala prava RAI-u. Valjda smo im egzotični. Doduše, kada to već spominješ, moram te upozoriti da smo od Lige Autohtonih J… Svemirskih Naroda Europe upozoreni da ne ostavljamo smeće izvan označenih gabarita smetlišta kada se prizemljimo na Mjesecu. Prema tome, smatraj se upozorenim.

– Pereš ruke, a? Lajsne su ti zakucane?

– Ne davi. Prati plan i spusti se na tamnu stranu, manje će se na snimkama vidjeti smeće oko tebe, kada zabadaš zastavicu. Zabodi usput i našu kozu. Nek se zna.

– Beee, baza, beee. Veli Jože se odjavljuje, ako je to sve. Prekid radiokomunikacije za deset sekundi. Luke Skywalker prelazi na tamnu stranu.

– Ej, pozdravi mi Floyde ako ih vidišššššššššššššššš…

Šum gubitka radioveze stopio se sa zadnjom pošalicom Baze. Martin je bio prepušten sam sebi i zastarjeloj tehnologiji. Zadnja provjera priručno instalirane i prošvercane tehnologije na bazi termovizije i fotoaparata crno-bijelih snimaka, izmamila je sarkastični smiješak na Martinovo lice. Započeo je pripreme za slijetanje i istovremeno je počeo diktirati u mikrofon diktafona.

– Ovo je snimka, govori Martin Horvat, Lunaut iz Hrvatske. Ukoliko pronađete ovu snimku, molim Vas da je dostavite Hrvatskoj svemirskoj agenciji ili njenoj podružnici Istarskoj svemirskoj agenciji. Približavam se Mohorovičićevom krateru na tamnoj strani Mjeseca. Pokušat ću sletjeti na istočni rub kratera polumjera 77 kilometara, pored urušenog kraja kratera smetlišta, na malu bezimenu zaravan koja je svojim urušavanjem pokrila površinu ispod. Odvojio sam se od komandnog modula manualnim komandama i usmjeravam letjelicu prema zaravni. Baza, sletio sam. Orao je sletio, doduše, bolje bi bilo reći Boškarin je legao. Vanjski uvjeti koje pokazuju aparati su: tlak 3×10-13 kPa, atmosfera je po 25 posto helija i neona, 23 posto vodika, 20 posto argona, te metan, amonijak i ugljični dioksid u tragovima. Očitavanja odgovaraju izmjerenim uvjetima prijašnjih misija. Spreman sam za izlazak. Hrvatska i Istra su spremne za povijesni iskorak, iako smo se do sada uvijek spoticali.

Martin je obukao lunarno odijelo i kroz zračnu ustavu izašao iz modula, pri čemu mu nije bilo jasno zašto su, k vragu, morali načiniti tako malen otvor vratiju, ako se to može nazvati vratima, a i muku je mučio s preklopnim zastavicama.

Predio pred Martinom ličio je na poznatu američku pustinju iz enciklopedija, ali se nije mogao sjetiti koju. Nepoznatu, a poznatu. Barem pedesetak metara bilo je do prve poznate gomile smeća kojim su napučili tamnu stranu Mjeseca, kada Zemlja više nije mogla podnositi pritisak. Moćne svemirske agencije su masno naplaćivale odnošenje smeća sa Zemlje, pri čemu su onemogućavale i otežavale do maksimuma malim zemljama da polete u svemir. Postavivši kamere da snimaju kut koji obuhvaća ulaz u modul i predio urušavanja, koji je Martinu sličio na nekadašnje slike Mjeseca, uključio je kamere i popeo se na modul da inscenira snimku izlaska za NIT i zabadanje zastavica. Vražji marketing, pomislio je, sve se za mase može lažirati, pa i spuštanje na Mjesec.

Kada je odabrao dobru pozu, Martin se namjestio pred kamerama i svečano objavio:

– Po odobrenju pravnog ureda Lunar Embassy legal i uz ovlaštenje koje su mi dale HSA i ISA, proglašavam ovaj dio Mjeseca hrvatskom i istarskom zemljom za vijeke vjekova.

– A da je proglasiš zemljom bajki, priča i snova? Nešto kao u Shreku?

Iznenađen dubokim glasom na mjestu gdje ne bi trebalo biti nikoga, Martin se počeo okretati oko svoje osi i tražiti uljeza. Odjednom je zamijetio visoki krupni sjenovit obris koji je njegova svjetiljka tek letimično obasjala.

– Tko… kako… zašto… što… si ti? – jedva je promucao Martin, sve više otkrivajući golemu siluetu ljudskog lika, odjevenu u neobičan materijal što je upijao nasumične ugrize svjetlosti njegove lampe, onemogućivši mu da vidi s kim razgovara.

– A da se odlučiš već jednom za prvo pitanje? Ili ti nisu baš sve koze na broju?

– Tko si ti?

– Ja sam Renc, u tvom iskvarenom jeziku bih bio Renco ili Renzo, i ne boj se, neću ti ništa.

Oporavivši se od prvog trenutka straha, Martin je upao u drugi, kada je zamijetio da silueta umjesto ovalnog oblika kacige, na mjestu glave ima samo svoju glavu i da ga čuje, a da ne miče usnicama. Rezultat te spoznaje je bila Martinova potpuna oduzetost.

– Vidim da će ovo neko vrijeme biti jednostran razgovor, pa da ti objasnim neke stvari da me ne daviš glupim pitanjima. Telepat sam, kao i svi od moje rase i poneki od tvoje. Dišem kroz noge izvlačeći esenciju kisika iz Mjesečeve kore i zato su mi noge takve i nemam nikakve glupe kacige na glavi. Evo, gledaj.

Martin ustuknu kada mu je nepoznati Renc pokazao umjesto nogu čudne drvenaste izrasline, koje su izgledale kao korijen drveta, iz kojih su se širile tanke niti i uvijale se u zemlju kao crvi.

– Što ti radiš tu? – uspio je prošaptati Martin.

– Glupo pitanje. Popravljam krov za prolaz u unutrašnjost, koji se nedavno srušio.

Vidjevši Martinovo zbunjeno lice, Renc nastavi:

– Oprosti, malo sam se zaboravio. Ne susrećem baš često goste tvoje veličine. Zapravo, ti si mi prvi. Živim tu. Ustvari, mi svi živimo od početka svijeta tu. Uz, naravno, neke iznimke, koje su išle potezati vraga za rep. Balavi avanturisti i radoznalci, kao i poneki vizionar. Tebi su poznati kao Veli Jože, Regoč, Saskvač, Jeti, Golijat, raznorazni divovi koji se protežu kroz mitološke priče, kao Velebit, ili još gluplje priče o Atlasu i Prometeju. Zamisli, dođeš im pomoći i objasniš da si došao s Mjeseca, a oni kreteni od toga naprave priču o divu koji nosi Zemlju na svojim leđima ili te okuju za stijenu kada im ponudiš zvjezdani pogon i za to okrive neka viša bića, kao, oni nemaju pojma. Neuki prostaci.

– Ma, o čemu ti pričaš?

– Pa ti uopće nemaš pojma o prošlosti. Čitaš li ti što, a? Zar ne znaš da se od početka ljudske vrste na Zemlji priča o divovima? Opčinjeni ste kojekakvim šarlatanima koji vam pričaju o porijeklu vrste, da ste došli iz svemira, da je neka viša civilizacija posijala svoje sjeme kod vas u namjeri stvaranja savršenih bića. Da ne bi. Da ja tebi ispričam kako je to bilo. Prije, oko 9.000 vaših godina, naš svemirski školski brod koji je išao na izlet u zemaljske vrtove, doživio je havariju. Devet stotina djece na brodu u stadiju sličnom kao pubertet kod vas. Dok smo mi organizirali spasilačke ekipe, djece naše djece namnožilo se kao u priči. Sve uključene porodice su se složile da izbjegnu sramotu i svu novorođenu djecu su ostavili na Zemlji u nadi da će ih vrijeme i zvijeri otarasiti sramote i proglasili su zabranu posjeta za 500 godina. Ali svi su zaboravili da su to otporna djeca i da će i oni imati djecu i tako unedogled. To vi u legendama zovete zlatno doba.

– Nemoguće, fizički smo potpuno različiti…

– Daj ne tupi. Si ti imao fiziku u školi, a? Da nisi prespavao onaj dio o gravitaciji Zemlje i Mjeseca i onaj dio u biologiji o mutaciji gena i prilagodbi vrsta?! Sve je to samo majka priroda i otac karikaturist. Što si iznenađen? Vi ste naši potomci, kojima se nije sviđalo što su ostavljeni pa su počeli smišljati razne priče, a materijal su im i onako davali poneki radoznalci koji su katkad unatoč zabrani odlazili na Zemlju. Jadnici su svi stradali, jer glumci nisu računali da potisak s Mjeseca prema Zemlji nije isti kao obratni potisak, pa su silom prilika morali ostajati dolje. A publika im i nije bila baš naklonjena, što se može vidjeti iz priloženog.

– Ako je tako, zašto se niste nikada javili, ljudi su zadnjih dvjesto godina postali tehnički razvijeni i razumni, svi bi voljeli upoznati svoje pretke…

– Ma da. Vi ste toliko barbarska rasa, da nas je sram što potječete od našeg sjemena. Što misliš zašto smo se povukli u naše podzemne gradove?! Zagadili ste naš vrt, a sada nam uporno zagađujete i kuću s vašim napornim smećem. Da ste pokušali naseliti Mjesec, upoznali biste nas, na vašu štetu.

Martin je slušao Renca i koliko god sumnjao u njegove riječi, nešto ga je počelo kopkati.

– Ako ti povjerujem, a nije da ti baš vjerujem, kako objašnjavaš da su naši znanstvenici dokazali da mi potječemo od majmuna?

– Ista degeneracija kao i kod vas. Gubitak i nedostatak kromosoma. U stvari, majmuni su se razvili paralelno s vama, kao dio našeg genetskog inženjeringa da uljepšamo Zemlju. Nažalost, naši znanstvenici su se zaigrali, a bili su i malo uobraženi, pa su se koristili istim genetskim kodom uz manje preinake zbog vremenskih uvjeta, drugačije atmosfere i gravitacije. Tako da samo izgleda da ste nastali od majmuna, ali ta vaša zabluda nam je odgovarala svih ovih stoljeća. Ne biste ni znali da postojimo, da nekima od nas nije bilo dosadno, pa su se htjeli poigrati dobrotvora. Doduše, toga ima i kod vas, ipak dokazujete da krv nije voda. Zato vam i opraštamo ovo zagađenje s vašim smećem, ali  neće to još dugo…

Neizgovorena prijetnja je Martina užasavala spoznajom da cijelo vrijeme ljudski rod nije niti pojma imao da je ustvari nevoljeno i odbačeno dijete svojih roditelja. Roditelja koji su svoju djecu zatvorili daleko od očiju i srca. Sve nepoželjne na jednu hrpu. Da, krv nije voda, kroz stoljeća, dugi niz istih ideja, s razlikom u prosvjećenosti.

– Zašto to kažeš?

– Tako, možda ste se previše zaigrali s vašim igračkama, a nama je počeo nedostajati naš vrt. No, dosta priče, idem ja nešto raditi. Dat ću ti jedan savjet. Ništa od ovoga nije snimljeno, a ti vidi što ćeš pričati kada dođeš kući.

Poslije tih riječi, div se okrene i nestane u tami. Martin je odmah pokupio kameru i krenuo u modul. Nitko mi ovo neće vjerovati, pomisli, nadam se da je kamera ovo snimila, zaradit ću bijesnu lovu na autorskim pravima…

Odmah po dolasku u modul, Martin je automatski  pokrenuo slijed paljenja motora. Dok je čekao da se motori pokrenu i izvuku ga iz Mjesečeve površine do orbite, drhtavim je prstima uspio osloboditi kameru zaštitne navlake. Premotavši snimku na početak, Martin je vidio sebe kako silazi niz modul, gdje je dugo stajao glupavo mašući rukama, a onda se vratio nazad. Da, glupo je bilo očekivati da će tako lako sve snimiti. Upozorio ga je.

Motori su se pokrenuli. Dok je modul pobjeđivao silu teže, Martin je razmišljao kako će ispričati što mu se dogodilo bez ikakvog dokaza. Onda se naglo prisjetio da je čitao da se u zadnjih pedesetak godina, više astronauta, kozmonauta, teranauta i svih ostalih nauta, naglo razboljelo poslije boravka na Mjesecu, a naročito korporacijske posade, i da su bili zatvoreni u određene institucije, iz kojih je rijetko tko izašao.

Naravno, a lijepo mi je rekao, krv nije voda.

Naglo probuđeni statički šum prastarog radija, kroz koji su se počeli čuti još nesuvisli zvukovi govora, podsjetio je Martina da dolazi u radijus čujnosti iznajmljenog kineskog komunikacijskog satelita.

– Baza Vladimir Nazor, čujemo se? Baza, ovdje Veli Jože, prijem!

Tračak sumnje je kao maglica dodirnuo Martinove misli; pa nije valjda on poznavao svoga diva…Da, to bi bilo tako ljudski.

Baza na Učki je od početnog signala povratka, kroz šumove uspjela razabrati samo glasan smijeh lunauta Martina, koji je svaki tren postajao sve histeričniji, te se odjednom kroz smijeh začuo jasan povik:

ČOVJEK, KAKO TO GORDO ZVUČI!


One Response to “Mirko Grdinić; BAZA”

Trackbacks/Pingbacks

  1. Najčitanije priče na ZONE SF KNJIŽEVNOSTI | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - December 10, 2013

    […] Mirko Grdinić; BAZA […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: