Senad Duran: IKAR IZ ISTRE

2 Feb

 

Zato što vidjeh kako plamte
Svjetlila neznana kroz bezdan
Ja više ne vidim plam zvijezda
Al’ spržene ga oči pamte.
Ch. Beaudelaire: Jadikovka jednog IkaraOLYMPUS DIGITAL CAMERA

Najmudrije među nama teško je uvjeriti da pored Opće povijesti zvjezdanih odiseja uvaženog Wiliama Taylora postoji djelo u kojem je ljudskom pamćenju predana istinitija i suptilnija verzija sage o Ikaru iz Istre. Smjela želja i cilj da se zanos i ljepota nebeskih avantura oboje treperavom mistikom kritizira se sa nedopustivom dozom ignorancije svojstvene nemaštovitim umovima. Za žaljenje je tvrdnja Leona Barbera, današnjeg najžešćeg kritičara ovog blistavog djela, da je ‘besmisleno ključne i do danas zagonetne fenomene antigravitacije objašnjavati izvannaučnim iluzijama’.

Unazad hiljadu godina o Ikaru iz Istre napisani su tomovi knjiga. Pretežna većina njegovo besmrtno postignuće smješta u ozračje legende, uprkos jasnim naznakama da neke pomno skrivene crkvene riznice stoljećima čuvaju autentične ostatke njegovog prvotnog ‘uzvišenog nebeskog stroja’. Magijska lepršavost Taylorovih rečenica rađa pomisao  da je on bio jedan od rijetkih sretnika koji je vidio takvo što.

Niti jedna od priznatih teorija antigravitacije ne spori da je, zapravo, riječ o novom obliku energije. Sa spokojstvom najvećih proroka, svojim djelom Wiliam Taylor pojačava svjetlo za nauku odveć diskutabilne ideje da taj novi oblik energije, kojeg se domogao istarski Ikar, ne postoji ‘izvan čovjeka’. Rečenica dovoljno poticajna za ovaj prigodan osvrt povodom Uskrsa ljeta Gospodnjeg 3228. godine.

Nema dvojbe oko toga da je Ikar iz Istre čudesni pronalazač i umjetnik Anton Marinković rođen 12. ožujka 2228. godine u Pazinu. U svijetlim dubinama njegovih predaka po ocu Ivanu moguće je pronaći jednog od čestitih provincijala Bosne Srebrne, dok daleka srca majčinih predaka pamte reumatizam i prezrelu ljepotu venecijanskih palača. Po okončanju studija na Zagrebačkom Sveučilištu 2250. godine odlazi u Institut za aeronautiku u Parizu u kojem će provesti desetak godina ispunjenih predanim radom. Svojim izumima na veličanstven način otklanjao je naizgled nepremostive tehničke teškoće avijacije toga doba. Međutim, Giovanni Del Toro prvi zapaža da svi ovi izumi bez izuzetka nose u sebi nešto čudesno i tajanstveno, ‘poetično svjetiteljstvo plemenitih nastojanja’, kako se sam izrazio’. Ovu ocjenu treba ozbiljno shvatiti iako je riječ o fizičkim tvorevinama besprijekorne i originalne svrsishovitosti. Kao što često biva, u oreolu meteorske slave i euforije koja je okružila genijalni pronalazački duh mladog Antuna Marinkovića, bilo je pretjerivanja, te je većini promaklo da je njegove izume bilo nedovoljno ‘tehnički’ opisivati i da je konačna ocjena neodoljivo zahtijevala ‘tumačenje’.

Primjer otkrića savršenog materijala za zrakoplove nazvanog evolusmit najbolje objašnjava bit ovih napomena. Radi se o materijalu koji sa vremenom korišćenja postaje porozniji i lakši, iako mu se čvrstoća srazmjerno povećava. U fizikalnom smislu cio proces se jasno može simulirati i opisati pomoću računara. Dakako, mnogo je teže objasniti činjenicu da samo materijal koji leti nebeskim prostranstvom gubi na težini. Ako se od njega napravi automobil, trebalo bi čekati milion godina da bi se uočio primjetan efekat smanjenja težine. Postavljeno je mnogo teorija koje su objašnjavale uticaje nebeskih strujanja i oblaka na takvo ponašanje materijala. Ali, za Giovannija Del Tora sve su one neodržive bez zadivljujućih i tajanstvenih postulata kojih se genijalni istarski pronalazač držao stvarajući glavno djelo svog života: letjelicu na antigravitacijski pogon!

Korijen svega bila je neodoljiva slutnja Antuna Marinkovića koju je nosio u duši stvarajući evolusmit. Ispostavilo se da zrakoplovi koji su prenosili robu nisu mogli postajati zahvalno lakši tokom brojnih letova. Samo one koji su prevozili obične putnike pratio je fenomen gubitka težine što je bilo podsticajno da krene sa istraživanjima ka konačnoj tajni antigravitacije.

Napustivši Pariz 2259. godine vratio se u rodnu Istru izjavivši da želi odustati od novih tehničkih zamisli i posvetiti se slikarstvu i kiparstvu, svojim velikim ljubavima iz mladosti. Bila je to smišljena varka. Svijet u kojem je živio i dalje je bio krcat oružjem i podjelama. I sam nagovještaj cilja mogao mu je donijeti silne probleme i opasnosti.*

Srećom, u načinu na koji je potrošio ogromno bogatstvo stečeno blistavim otkrićima nije bilo ničeg skrivenog. Najveći dio otišao je siromašnim i bolesnim i kao potpora obrazovanju i istraživanjima najtežih bolesti čovječanstva.

Živjeći usamljeno, posvećen njezi ostarjelih roditelja, slikarskim bojama i mermeru, za neku godinu histerični svijet ga je počeo zaboravljati, osim rodne Istre kojoj je postao ponos i romantični živi simbol.

Nema čvrstih dokaza da je iko otkrio njegovu skromnu i pomno skrivenu laboratoriju u kojoj je nastavio ‘viši ciklus istraživanja’, kako ih opisuje Wiliam Taylor. Ostala su tek brojna svjedočanstva onih koji su dolazili na njegov prag tražeći pomoć u kakvoj nevolji, ili ih je zanimala krajnje neobična ljepota njegovih umjetničkih tvorevina.

Izvjesno je da se Antun Marinković za svog života nije usudio napraviti bilo kakvu skicu svog antigravitacijskog stroja koji je učinio stvarnom najveću zvjezdanu bajku čovječanstva. Sa druge strane, njegov dnevnik odveć jednostavno je šifriran da ne bi oličavao otvorenu želju da se ljudi upoznaju sa zaostavštinom od dilema, varki, slutnji i samotnog bola jednog genija. Već na prvim stranicama može se pročitati ona čuvena rečenica zbog koje je Antun Marinković dobio snažnu i postojanu podršku najuticajnijih crkvenih krugova: ‘Svaki astralni stroj besmisleno je praviti bez onoga što nadilazi znanje. On je tvorevina koju treba prvo pojmiti, pa tek onda napraviti. I kada u tome uspijemo, samo sa svima svetim možemo shvatiti što je širina i dužina i dubina njegova’.**

Rijetke su fotografije Antuna Marinkovića što ih stoljeća umnožavaju na kojima se ne vidi veliki ožiljak zadobijen pri spašavanju jedne djevojčice od vatrene stihije u okolini Pule jula 2264. godine. Nisu bez osnova pretpostavke da je on u to vrijeme uvelike odmakao u svom uzvišenom htijenju. Sa prototipom stroja krišom bi se noću otisnuo u nebo lebdeći iznad pospanog istarskog gorja. Djevojčicu je spasio u posljednji čas, ne objašnjavajući nikome način na koji je to izveo.

Njegova ikarovski prerana smrt tajanstvena je i uzvišena kao i njegovo djelo. Sve okolnosti oko zakazivanja motora ogromnog zrakoplova koji je iz Berlina za Rijeku prevozio više od 1500 putnika (naravno, zahvaljujući evolusmitu) dobro su poznate. Gubeći visinu našao se pred padinama Učke kao nepremostivim bedemom smrti. Bilo je jutro 6. svibnja 2268. godine. Kako bi izbjegao moguće sudare sa zrakoplovima Antun Marinković je sa sobom uvijek nosio uređaj koji je pokazivao njihovu poziciju nad Istrom i razgovor pilota. Pohitao je u pomoć, zapravo, u svoju posljednju avanturu.

Maštovite knjige za djecu i Ikara iz Istre prikazuju sa krilima, kao anđela. Frank Haysbert, koji je kao dječak sjedio u pomenutom avionu, bio je savršeno siguran da je ugledao čovjeka sa krilima koji se toga dana zalijepio za trup aviona. To svjedočenje je  jedino i podudara se sa časom kada se avion kao pero podigao preletjevši kao čudom smrtnu prepreku. Nakon toga uspio se bezbjedno domaći zračne luke.

I danas je neznano zbog čega se Ikar iz Istre odvojio od aviona i pao na tvrdo tle zavičaja. Wiliam Taylor uvijeno tvrdi da je to bila svjesna žrtva, koja je njegovom još uvijek nesavršenom astralnom stroju dala dodatnu antigravitacijsku snagu. U djelu Sveto održanje opat Simon Perez tvrdi da je nebeski stroj istarskog Ikara tražio i dobio nešto ‘beskrajno više’, kao ispunjenje ‘do sve punine Božije’.

Kao što rekoh, sutra je Uskrs ljeta Gospodnjeg 3228. godine. Dvanaesta je godina kako je Zemlju pogodio veliki asteroid. Mi koji smo preživjeli sa Nadom dižemo nove gradove. Izgubio sam vid u kataklizmi i sa tugom slušam one koji navješćuju novo nebo sa našim starim zvijezdama o kojima ćemo iznova sanjati. Volio bih još jednom vidjeti Mikelanđelovu sliku Stvaranje Adama. Wiliam Taylor tvrdi da antigravitacijska energija nije ništa drugo do zagonetna varnica između Božijeg i Adamovog kažiprsta o kojoj genijalni i plemeniti ljudi znaju više nego što možemo zamisliti.

………………..

* Dobro je poznato da je vojna industrija moćnih država smjesta započela koristiti evolusmit za izradu borbenih zrakoplova. U prvi mah, Antun Marinković bio je uvjeren da takvi napori neće donijeti nikakav rezultat. Vjerojatno je tako i bilo. Ali, javljao se stari strah i nepovjerenje da ‘onaj drugi’ stvara bolje i ubojitije oružje. Zbog svega toga ima naznaka da se on veoma rano i trajno zarazio nekom dubokom sjetom i bolom od kojih pate svi veliki umovi čovječanstva.

** Citat iz Biblije (Efežanima 2,3)

One Response to “Senad Duran: IKAR IZ ISTRE”

Trackbacks/Pingbacks

  1. ČITANOST SF PRICA BH AUTORA | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - September 2, 2014

    […] Senad Duran: IKAR IZ ISTRE […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: