Goran Strahija: PRELUDIUM MORTIS

28 Jan

OLYMPUS DIGITAL CAMERAKoraci!
Zvuk koraka prestao je negdje u mojoj blizini. Čujem kako se otvaraju vrata moje čelije. Povez preko očiju ne dozvoljava mi da ikoga vidim. Glas-iz-mraka izgovara moje ime. Glas
je pripadao muškarcu.
– …Nakon provedene istrage i pošto je podvrgnut torturi…
Ali miris je pripadao ženi.
“…Žena…”
– …Po vlastitom se priznanju optužuje kao heretik koji je svjesno provodio nauk suprotan Učenju, kao onaj koji oko sebe okuplja krug vjernika…
– Ja nisam vjernik.
Glas-iz-mraka zastao je za tren, a zatim nastavio dalje.
– …Kao onaj koji je oko sebe okupljao krug istomišljenika i učio ih protivno Zakonu…
“…miris njenog tijela…”
– …Te se kao takav osuđuje, on i cijela družba – consortium maleficarum, za zločin haeresis contra ecclesiam et doctrina, na kaznu spaljivanja….
“…miris, odnekud poznat…”
– …Nadalje, sva njegova uža rodbina; roditelji, žena, djeca, sestre i braća, ako ih ima, imaju se protjerati zauvijek na planet Kargu, da ne bi trulo sjeme otrovalo zeleni usijev i da se šugava ovca odstrani od zdravih. Kazna se ima sprovesti u djelo na glavnom gradskom trgu pred očima puka s prvim izlaskom sunca… To potvrđujem svojim osobnim potpisom…
Žena.
– etc., etc., etc… Slobodni ste gospodine viši zapisničaru, za danas smo završili s poslom!
Ostali smo sami, Ona i ja.
Skida mi povez s očiju. U prvi tren nisam vidio ništa. Samo sam čuo njen glas.
– Sabah Anna-O!?
Polumrak i nekakva izmaglica oko mene nisu mi dali da ju jasnije vidim. Bilo je hladno. Izašla je iz sjene i stala na mjesto na koje su padale škrte zrake sunca. U mene je gledalo hladno lice žene-humanogastera. Nasmijao sam se.
Humanogaster, pa još k tome žena. Moju posljednju noć na slobodi proveli smo zajedno.
Imala je oči boje plavih glečerskih jezera i kad me pogledala osjetio sam kako pale moje lice ledenom vatrom.
Pruža mi fotografiju.
– Poznaješ ju?
Lice Mrtvaca. Umrljano kapima vlastite krvi.
– Proveli smo noć zajedno, sjećaš se?
– Njeno ime?
Odmahnuo sam glavom.
– Od kurvi ne tražim da mi vele svoje ime.
– Da li je to Sabah?
Bolje sam ju pogledao. Žena. Ipak nije bila homanogaster. Ali nije bila sa Zemlje. Kad sam se bolje koncentrirao na zvuk njenog glasa prepoznao sam jezik kojim su govorili
domoroci izvanplanetarnih kolonija. To sam shvatio tek kad je trenutni tupi bol prošao mojom glavom. Uspjela je ono što meni, jednom Zemljaninu, nikad neće poći za rukom,
uspjela je u djeliću sekunde kroz moje oči pročitati zapis skriven duboko u mojem mozgu. Znala je zašto sam se vratio. Znala je kuda sam išao.
– Pričaj mi o njoj! Pričaj mi o Sabah.
Pogledala me u oči i opet je oštar bol prošao mojom glavom.
– Među vama nije bilo tajni, zar ne?
– To je pitanje ili odgovor?
Skrenuo sam pogled. Prekasno. Već je ušla u moj mozak. Pokušao sam zaustaviti bol gledajući u njene oči.
– Rođen sam na kamenu, moj otac i otac mog oca rođeni su na kamenu… Bio sam klasar od kada znam za sebe… Kamen je bio moje jučer, on je moje danas i bit će moje sutra…
Stajala je iznad mene i gledala me.
– Pričaj mi o tom tvojem sutra.
– Tvoj narod govori o nama da smo neobrazovani, da nemamo svoju kulturu ni povijest, da smo na pola zvijeri, da spavamo u blatu i da nam žene opće s vukovima… Tvoj narod
pokazao nam je što to znači kad si obrazovan, kad imaš kulturu i povijest, dao nam je Učenje… Ubijali ste i klali svakog tko je bio protiv vašeg takvog vašeg Učenja…
Bol u mojoj glavi polako je rastao. Glava mi je iznutra gorjela.
– Dva momka koji stoje pred vratima tvoje čelije nisu humanoidi kao ja. Humanogasteri su sa Leire, kolonije s kojom je tvoj narod ratovao prije nego ste pristupili Federaciji. Oni te
neće ispitivati, spojit će tvoj mozak na stroj za ispitivanje, a ostatak će baciti u jezero. Da ih pozovem?
– Sabah je mrtva. U ruci držiš njenu sliku.
– Trebala je biti mrtva već odavno. Na Zemlji nema humanoida tvog tipa već više od stotinu godina. Od kuda si se ti stvorio. Ima li vas još živih?
– Ja sam mrtav. Ti si mi pročitala smrtnu osudu. Tražiš odgovor od mrtvaca?
– Još uvijek se možeš spasiti. Ne znam zašto ti je to tako teško shvatiti. Od tebe tražim samo jasan odgovor, da ili ne… Da li je Sabah živa?
Tada sam shvatio, ona nije mogla pročitati baš sve iz mog mozga, samo stvari o kojima trenutno razmišljam, zato je i postavljala pitanja na takav načim. Ni momci s Leire ne bi od
mene izvukli ništa. Samo se moram prisliti da ne mislim o Sabah, bez obzira na njena pitanja. Vidjela je kad mi je licem prošao osmjeh.
– Čemu se smiješ?
– Smjeh i suze, nada i tuga, zavist i prijateljstvo, mudrost i mržnja, sve je to jače i snažnije ako postoji dvojba. Kad neznaš odgovor do zadnjeg trena tek tada život ima smisla, zar ne?
– Sabah… Reci mi nešto o njoj. Reci mi bilo što o Sabah!
– Budalo, svi odgovori su oduvijek bili tu, u tvojim rukama, samo ti to ne umiješ pročitati.
Nekoliko je trenutaka gledala u mene bez riječi a zatom se okrenula i pošla prema vratima. Na vratima je zastala i čuo sam ju kako govori.
– Sutra, kad izađe sunce…
– Sutra, kad izađe sunce bit ću slobodan… Ti nikada nećeš moći razumjeti mene, ni Sabah, ni ikog sa Zemlje. Ti znaš samo pročitati nešto već zapisano. Budućnost će za tebe uvijek biti velika tajna.
Tog trena nije shvatila što joj želim reći, ali nije važno, priča je tek počela.

 

goran strahija – eČakovec.com

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: