Arthur C. Clarke: ZVIJEZDA

24 Jan

Tri je tisuće svjetlosnih godina do Vatikana. Nekad sam vjerovao da prostor ne može imati moć nad vjerom, kao što sam vjerovao da su nebesa objavila slavu djela Božjih ruku. Sada sam vidio to djelo, a moja je vjera nemilice uzdrmana. Zurim u raspelo koje visi na zidu kabine, iznad računala Mark VI., i prvi put u svojem životu pitam se nije li to ipak tek prazan simbol.

Nikome još nisam rekao, ali istina se ne može skriti. Tu su činjenice koje svatko može pročitati, zabilježene na nebrojenim miljama magnetske vrpce i na hiljadama fotografija koje nosimo nazad na Zemlju. Drugi znanstvenici mogu ih protumačiti jednako lako kao i ja, a ja nisam onaj koji bi progledao kroz prste iskrivljavanju istine po kojemu je, u starim vremenima, moj red bio ozloglašen.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Posada je već dovoljno deprimirana: pitam se kako će podnijeti ovu vrhunsku ironiju. Malo njih ima ikakvih religijskih uvjerenja, pa ipak, neće im se svidjeti da upotrijebe ovo posljednje oružje u svome pohodu na mene – tom privatnom, dobronamjernom, ali u temelju ozbiljnom ratu koji je trajao cijelim putem od Zemlje. Zabavljalo ih je što za glavnog astrofizičara imaju isusovca: dr. Chandler, na primjer, nije to mogao preboljeti. (Zašto su baš medicinari tako notorni ateisti?) Katkad bi me sreo na promatračkoj palubi, gdje su svjetla uvijek prigušena, tako da zvijezde sjaje neumanjenom slavom. Došao bi potišten do mene i stao, zureći iz velikog, ovalnog prozora, dok su nebesa sporo puzala oko nas kako je brod okretao kraj preko kraja, u rezidualnoj vrtnji koju se nikad nismo potrudili ispraviti.

“Pa, Oče”, rekao bi napokon, “kreće se u vijeke vjekova, i možda ga je Nešto napravilo. Ali kako možete vjerovati da se to Nešto posebno zanimalo za nas i naš jadni mali svijet – to jednostavno ne razumijem”. Tada bi započela rasprava, dok bi zvijezde i nebule plesale oko nas u tihom, beskonačnom luku s one strane besprijekorno čiste plastike promatračkoga prozora.

Posrijedi je bio, mislim, očit nesklad moga položaja koji je posadi donio najviše zabave. Uzalud bih upućivao na svoja tri rada u Astrofizičkom listu, i pet u Mjesečnim izvještajima Kraljevskog astronomskog društva. Podsjećao bih ih da je moj red dugo bio čuven po znanstvenom radu. Možda nas je sada nekolicina, ali sve od 18. stoljeća davali smo doprinose astronomiji i geofizici neproprocionalne našem broju. Hoće li moj izvještaj o Feniksovoj maglici kraju privesti naše hiljade godina povijesti? Kraju će privesti, bojim se, mnogo više od toga.

Ne znam tko je maglici dao to ime koje se čini tako pogrešnim. Ako sadržava proročanstvo, ono ne može biti provjereno nekoliko milijardi godina. Čak i riječ maglica navodi na krivi put: posrijedi je mnogo manji objekt nego oni ogromni oblaci izmaglice – građa nerođenih zvijezda – koji su raspršeni kroz svu duljinu Mliječne staze. Na svemirskoj ljestvici, uistinu, Feniksova maglica malešna je stvar – rijetka ljuštura plina što okružuje jednu jedinu zvijezdu.

Ili ono što je od zvijezde ostalo…

Čini se da mi se Rubensova grafika Loyole ruga dok visi ondje iznad spektrofotometarskih zapisa. Što bi ti, Oče, napravio s ovim znanjem što je došlo u moj posjed, tako daleko od malenoga svijeta koji je bio sav svemir što si ga ti poznavao? Bi li tvoja vjera odgovorila na izazov, kao što moja nije uspjela?

Gledaš u daljinu, Oče, ali ja sam proputovao udaljenost veću od svake koju bi ti mogao zamisliti kada si, pred hiljadu godina, utemeljio naš red. Ni jedan istraživački brod nije se toliko udaljio od Zemlje: na samim smo rubovima istraženoga svemira. Otputili smo se da dosegnemo Feniksovu maglicu, uspjeli smo, i sada se vraćamo kući s našim bremenom znanja. Volio bih da mogu podići to breme sa svojih ramena, ali uzalud te zovem preko stoljeća i svjetlosnih godina koje leže među nama.

Riječi na knjizi koju držiš mogu se jasno pročitati. Ad majorem Dei gloriam, kaže poruka, ali u tu poruku ja više ne mogu vjerovati. Bi li ti i dalje vjerovao da možeš vidjeti što smo pronašli?

Znali smo, naravno, što je bila Feniksova maglica. Svake godine samo u našoj galaksiji eksplodira više od stotinu zvijezda, plamteći nekoliko sati ili dana hiljadama puta jačim sjajem, prije nego što utonu u smrt i tamu. Takve su obične nove – svakidašnje nesreće svemira. Snimio sam na desetke takvih spektrograma i krivulja svjetlosti otkako sam počeo raditi u Lunarnom opservatoriju.

Ali tri ili četiri puta u svakih hiljadu godina dogodi se nešto zbog čega čak i nova blijedi u potpunu nevažnost.

Kada zvijezda postane supernova, može nakratko sjajem nadmašiti sva divovska sunca galaksije. Kineski astronomi promatrali su takav događaj Godine Gospodnje 1054., ne znajući što gledaju. Pet stoljeća kasnije, 1572., supernova je plamtjela u Kasiopeji tako sjajno da je bila vidljiva na dnevnom nebu. Slična se stvar dogodila još triput u hiljadu godina što su otada protekle.

Naš je zadatak bio da posjetimo ostatke jedne takve katastrofe, rekonstruiramo događaje koji su do nje doveli te, ako je moguće, doznamo uzroke. U maglicu smo prodrli polagano, kroz koncentrične slojeve plina koji je bio razasut prije šest hiljada godina, ali se i dalje širio. Plin je bio iznimno vruć, čak i sada isijavajući razjareno ljubičasto svjetlo, ali je bio previše razrijeđen da bi nam nanio neku štetu. Kad je zvijezda eksplodirala, njezini vanjski slojevi razneseni su tolikom brzinom da su u potpunosti pobjegli iz njezina gravitacijskog polja. Sada su formirali praznu ljušturu dovoljno prostranu da u nju stane tisuću solarnih sustava, a u njezinu središtu gorio je malešni, fantastični objekt u koji se zvijezda sada pretvorila – Bijeli patuljak, manji od Zemlje, ali teži milijun puta.

Užareni plinski slojevi bili su posvuda oko nas, protjeravši uobičajenu noć međuzvjezdanoga svemira. Letjeli smo u središte svemirske bombe koja je eksplodirala prije više hiljada godina i čiji su se užareni dijelovi još uvijek otkidali. Neizmjeran raspon eksplozije i činjenica da su ostaci prekrili prostor širok već mnoge milijarde milja ukrug, lišili su prizor ikakvog vidljivog pokreta. Trebat će desetljeća prije nego golo oko bude sposobno uočiti ikakav pokret u ovim izmučenim pramenovima i kovitlacima plina, pa ipak, osjećaj burnog širenja bio je silan.

Satima prije utvrdili smo glavni smjer našega leta, i bili smo polagano nošeni prema razjarenoj, malenoj zvijezdi ispred nas. Nekoć je bila sunce poput našega, ali u nekoliko je sati potrošila energiju koja bi je držala sjajnom milijun godina. Sada je bila stisnuti škrtac koji gomila svoje zalihe kao da nastoji nadoknaditi svoju rasipnu mladost.

Nitko nije ozbiljno očekivao da ćemo pronaći planete. Ako ih je i bilo prije eksplozije, bili bi rastaljeni u vjetar i paru, a njihova materija izgubljena u većoj havariji same zvijezde. Ali napravili smo rutinske pretrage, kao što uvijek činimo kad se približavamo nepoznatom suncu, i odmah pronašli jedan maleni svijet kako na ogromnoj udaljenosti kruži oko zvijezde. To je morao biti Pluton ovoga nestalog sunčevog sistema, jer je kružio po orbiti na granicama noći. Predaleko od središnjega sunca da bi ikad upoznao život, njegova udaljenost spasila ga je od sudbine njegovih izgubljenih suputnika.

Vatre u prolazu isušile su njegove stijene i spržile pokrov zaleđena plina koji je nekoć, u danima prije nesreće, morao pokrivati planet. Sletjeli smo i pronašli Trezor.

Njegovi graditelji osigurali su se da ga pronađemo. Monolitni znak koji je stajao nad ulazom sada je bio tek rastopljeni batrljak, ali čak su i prve fotografije dalekog dometa pokazale da se tu nalazi djelo razumnih bića. Malo kasnije otkrili smo radioaktivnu mrežu ukopanu pod stijene i preko širine kontinenta. Čak i da je stup iznad Trezora bio uništen, ovo bi preživjelo, nepokretan i vječan far što doziva zvijezde. Naš brod bio je prizvan k ovom divovskom cilju kao strijela svojoj meti.

Stup je morao biti milju visok kada je podignut, ali sada je izgledao kao svijeća koja se rastopila u grudu voska. Trebalo nam je tjedan dana da izbušimo put kroz rastopljeno kamenje, s obzirom na to da nismo imali prikladnu opremu za takav pothvat. Bili smo astronomi, a ne arheolozi, ali mogli smo improvizirati. Naša prvotna svrha bila je zaboravljena: ovaj osamljeni spomenik, podignut uz takav napor na najvećoj mogućoj udaljenosti od ukletoga sunca, mogao je imati samo jedno značenje. Civilizacija koja je znala da je blizu smrti napravila je posljednji pokušaj da bude besmrtna.

Trebat će nam naraštaji da ispitamo sva blaga koja su bila smještena u Trezoru. Imali su dovoljno vremena da se pripreme, jer njihovo sunce moralo je dati svoja prva upozorenja mnogo godina prije konačne eksplozije. Sve što su htjeli sačuvati, sve plodove svoga genija, donijeli su ovamo, na ovaj udaljeni svijet, u danima prije kraja, nadajući se da će ih pronaći neka druga vrsta i da neće biti sasvim zaboravljeni. Bismo li i mi tako napravili, ili bismo bili toliko izgubljeni u našem očaju a da bismo pomišljali na budućnost koju nikad ne bismo vidjeli ili u njoj sudjelovali?

Da su barem imali malo više vremena! Već su slobodno putovali među planetima vlastita sunca, ali još nisu bili naučili prelaziti međuzvjezdane ponore, a najbliži susjedni solarni sistem bio je udaljen stotinu svjetlosnih godina. Čak i da su posjedovali tajnu Transfinitnog pogona, ne bi ih se spasilo više od nekoliko milijuna. Možda je ovako i bolje.

Čak i da nisu bili tako uznemirujuće nalik ljudima, kako pokazuju njihove skulpture, ne bismo mogli a da im se ne divimo i ne žalimo njihovu sudbinu. Ostavili su na hiljade vizualnih zapisa i mašine za njihovo projiciranje, kao i razrađene slikovne upute iz kojih neće biti teško naučiti njihov pisani jezik. Ispitali smo mnoge od ovih zapisa i u život vratili, prvi put u šest hiljada godina, toplinu i ljepotu civilizacije koja je na mnogo načina morala biti superiornija našoj. Možda su nam pokazali samo najbolje, ali teško ih se može kriviti. Ali njihovi svjetovi bili su vrlo ljupki, a njihovi gradovi izgrađeni s otmjenošću koja se mogla mjeriti s bilo čime ljudskim. Gledali smo ih u radu i igri, slušali kako njihov zvučni govor odjekuje preko stoljeća. Jedan prizor još je uvijek pred mojim očima – skupina djece na plaži od neobičnog, plavog pijeska, igra se u valovima, baš kao i djeca na Zemlji. Obalu obrubljuje neobično drveće nalik biču, a neka vrlo velika životinja gaca u sjenkama, uopće ne privlačeći pažnju.

A tonući u more, još uvijek toplo, prijateljsko i životodajno, tu je sunce koje će uskoro postati izdajnik i potamnjeti svu tu nevinu sreću.

Možda, da nismo bili toliko udaljeni od doma i toliko osjetljivi na samoću, ne bismo bili toliko duboko dirnuti. Mnogi su od nas vidjeli ostatke drevnih civilizacije na drugim svjetovima, ali nikad nas se toliko duboko nisu dojmili. Ova je tragedija bila jedinstvena. Jedno je da vrsta propadne i umre, kao što se to događalo narodima i kulturama na Zemlji. Ali biti uništen tako potpuno u procvatu svojih dostignuća, bez preživjelih – kako to može biti usklađeno s Božjim milosrđem?

Moji su me suputnici to pitali i odgovorio sam kako sam mogao. Možda si ti mogao bolje, Oče Loyola, ali ja nisam našao ništa u Exercitia Spiritualia što bi mi pomoglo. Nisu bili zao narod: ne znam kakve su bogove častili, ako uopće i jesu. Ali gledao sam ih unatrag preko stoljeća i promatrao dok je ljupkost, koju su sačuvali svojim zadnjim snagama, bila obasjana svjetlom njihova smanjenog sunca. Mogli su nas mnogo toga naučiti: zašto su bili uništeni?

Znam koje će odgovore dati moje kolege kada se vrate na Zemlju. Reći će da svemir nema svrhe i plana te da, s obzirom na to da u našoj galaksiji svake godine eksplodira stotinu sunaca, i u ovome trenutku neka vrsta umire u dubinama svemira. Na kraju nije važno je li ta vrsta tijekom svoga životnoga vijeka bila dobra ili zla: nema božanske pravde jer nema Boga.

Ali naravno, ono što smo vidjeli ne dokazuje ništa takvo. Svatko tko tvrdi takvo što vođen je emocijama, a ne logikom. Bog čovjeku ne treba opravdavati svoje postupke. Onaj koji je stvorio svemir, može ga uništiti kad odluči. Oholost je – opasno blizu svetogrđa – da mi govorimo što On može ili ne može učiniti.

Ovo sam mogao prihvatiti, koliko god da je teško gledati cijele svjetove i narode bačene u plamen. Ali pojavljuje se trenutak kada se čak i najdublja vjera mora pokolebati, i sada, dok gledam u proračune koji leže ispred mene, znam da sam ga napokon dosegnuo.

Prije nego što smo dosegnuli maglicu, nismo mogli reći prije koliko se vremena dogodila eksplozija. Sada, iz astronomskih dokaza i zapisa u stijenama tog jednog preživjelog planeta, bio sam u stanju da točno odredim datum. Znam koje je godine svjetlo ovoga golemog požara dosegnulo našu Zemlju. Znam koliko je blještavo, na našem zemaljskom nebu, jednom zasjala supernova čiji se ostaci sada smanjuju iza našeg broda koji ubrzava. Znam kako je morala plamtjeti nisko na istoku prije svitanja, kao svjetionik u toj orijentalnoj zori.
Nema mjesta sumnji: drevna je tajna napokon razriješena. Pa ipak, o Bože, bilo je toliko mnogo zvijezda koje si mogao upotrijebiti. Zašto je bilo potrebno prepustiti ove ljude plamenu, da bi simbol njihova prolaska mogao zasjati nad Betlehemom?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: