Krsto A. Mažuranić: “Sve se vraća, sve se plaća”.

17 Jan

Anto Zirdum, ELKASTRANDIN KOMPLEKS, Slovo-ito, Zagreb, 2008
(Recenzija)
large_krsto

Jedna rečenica kaže, “Sve se vraća, sve se plaća”.
U vječitoj utakmici za sve većim brojem kupaca, pa stoga u želji da kupcima olakšaju pronalaženje štiva koje vole, Anglo-američki nakladnici i knjižari izmišljaju sve uže i uže žanrove pod koje će svrstati naslove na knjižarskim policama.
Dobri su pisci, naprotiv, kreativna stvorenja, pa se odupiru mehaničkom razvrstavanju u žanrovske torove.
Tu nema problema, ako je pisac Arthur Hailey ili John Grisham: nakladnici i knjižari jednostavno izmisle novu etiketu (“činjenični roman” u prvom, a “pravnički roman” u drugom slučaju), manje nadareni pisci pohrle pisati epigone – koje im inače, kao slabašnu literaturu, nakladnici možda ne bi objavili – i eto na policama novoga žanra. Kojegod čitatelj manje-više slučajno naleti na HOTEL i AERODROM, ili pak na TVRTKU i PELIKANA, otići će pred policu s odgovarajućom etiketom “po još” – nevažno je pritom od kojega pisca, i “svi su sretni i veseli”.
Posljedice su tri, a sve tri su neugodne:
Prvo, čitatelj sama sebe uvali u čitanje hrpe serijski štancanog žanrovskog šrota, jer zaista kvalitetena literatura je iznimka;
Drugo, cijeli se taj svijet knjige i čitanja mrvi u međusobno izoliranje ćelije-žanrove gdje etiketa postaje važnija od kvalitete – pa su inače obrazovani ljudi u stanju strogo odrezati kako “oni ne čitaju taj i taj žanr”, ni ne sluteći, da bi im se možda mnoge knjige svidjele samo da ih unaprijed, iz pukog neznanja, ne preziru. (Poseban su slučaj ignoramusi koji, u blaženom neznanju, cijeli jedan žanr paušalno proglase “trivijalnim”, pa im se sav obrazovani svijet smije.)
I treće, najkobnije: koju etiketu nalijepiti knjizi kakva je, na primjer, poslovični slučaj ČELIČNIH ŠPILJA Isaaca Asimova?
Ta je knjiga, razumije se, školski primjer “romana detekcije” i “trilera”: Zagonetno umorstvo, naoko, “nitko nije mogao počiniti”, policijski inspektor, istraga, nekoliko sumnjivih, nekoliko potjera i opasnih situacija, i na kraju, “kockice su poslagane”, slučaj je riješen sekundu prije zadanog roka. Takvog se romana ne bi postidjela Agatha Christie.
S druge strane sve se događa u čisto znanstveno-fantastičnoj dalekoj budućnosti (prenaseljena Zemlja, ljudske kolonije posvuda po Svemiru, humanoidni roboti…)!
Na koju, dakle, policu u knjižari smjestiti ovu knjigu? Kamogod je metnuli, izgubit će potencijalne kupce. Ima, doduše, i ona polica s etiketom “razno”, ali to, u biti, ne mijenja problem. Štoviše, “razno” se ubraja među rijeđe posjećene police!

Nakladništvo se u nas, dakako, nikakvim naporom mašte ne može mjeriti s Anglo-američkim, pa ni naši čitatelji nisu (razvrstani? razmaženi? zatupljeni?) “etiketiranim” izborom štiva. ELKASTRANDIN KOMPLEKS je, stoga, knjiga koju svakako valja objaviti, i dapače, preporučiti čitateljima. Ona je, jednostavno rečeno, zanimljniva, žanrovski višeznačna knjiga od one vrste koja se “čita do kraja”.
Njen je pisac u vrlo jasnu narativnu liniju vješto i nerazmrsivo isprepleo nekoliko “žanrovskih” vlakana:
Osnovno je vlakno, rekao bih, jasan i logičan slijed: serijska zločinka, istraga, identifikacija, potraga, lov i hvatanje. Pravda je zadovoljena, moguće buduće žrtve izbjegnute. Pritom je posebna kvaliteta teksta psihološko seciranje zločinke i njenih motiva, čime ona više nije samo plošna “zloća”, kopju hvataju isto tako plošni “dobri”, kako to biva u serijski štancanim krimićima.
Reklo bi se zanimljiv triler o zanimljivim ljudima.
Ipak, iznenađenje: potraga i lov kreću iz 21.-stoljetnih ultra-urbanih Zuricha i zagreba, a odvijaju se u egzotičnim predjelima Središnje Azije (Kazahstan, Tibet) koje pisac opisuje u živim i slikovitim zemljopisnim i kulturološkim detaljima, pa kako knjiga odmiče poprima značajke rasnoga putopisa. Prateći dogodovštine vodiča “većih od života”, i zagonetnig špijun-krtica, i zabačenih sela-utvrda, i mističnih tibetanskih svećenika i carskih ministara, da zainteresiraju ljubitelje SHANGRI-LA i DIVLJIM KURDISTANOM… A kako se sve to ne događa u 19. vijeku, tu se ne jaše na “čupavim konjićima” nego se vozi u džipovima i helikopterima, i ne puca se puškama ostrogušama, nego nekim sofisticiranim oružjem.
Nu, knjiga nikako nije “za djecu”: kriminalkin serijski zločin izrazito je erotske naravi! Ukratko rečeno, seksualno frustrirana sredovječna žena kažnjava muškarce za svoje nevolje. Uostalom, prve stranice knjige čitaju se kao da su iz Cronenbergova opusa…
Eh sad, sve se to događa u svijetu, žargonom etiketiranja rečeno, podžanra znanstvene fantastike: “poslije A-bombe”. Vrlo neuobičajena značajka toga zamišljenog A-rata jest, da se on dogodio “tamo negdje daleko”, u sred Azije, pa ova naša europska civilizacija njime nije dotakn uta. Tojest, nije dotaknuta bukvalno – razaranjem, zračenjem, i sličnim izravnim posljedicama. One su u ELKASTRANDINU KOMPLEKSU ovdje dublje: socio-psihološke su, a donekle i političke.
Tu se, na tome planu, knjiga pomiče nadomak alegoriji, kako to, uostalom, znanstvena fantastika i inače čini. Svjesno ili podsvjesno, pisac u romanu projicira ozračje koje je sam (kao, uostalom, i većina nas) bolno iskusilo na vlastitoj koži: “Tamo” se “negdje” dogodi luđački rat pomračenih umova, a blazirana, uhranjena Europa promatra to iz sigurne distance, te šalje kojekud humanitarnu deku i mlijeko u prahu, ponekog ciničnog drugoligaškog ili ocvalig diplomata, pa i nekoliko vojnika kojima pak toliko zakomplicira proceduru djelovanja da su nemoćni za suvislu aktivnost (ako im je do nje uopće stalo): evo, oni se tamo tuku, a mi ih promatramo s laganim gađenjem, kao neki ružan sociološki eksperiment…
Usuđujem se naslutiti da ideja o elkasandri Elmi nije bez bilo kakve veze sa svjesnom ili podsvjesnom željom da se u ime nevinih (kako je to dvosmislena riječ!) Srebreničanki kazne (neki) muškarci…
Tu je, možda, slaba točka romana: čitatelju nenaviknutom na ovakve tekstove možda se neće svidjeti nekoliko odlomaka deklerativnog opisivanja socio-političkog okruženja u kojem se roman odvija. Nu, valja nam razumjeti da se zbivanja ne odvijaju u današnjem, svakom poznatom svijetu, pa mjestimično dociranje autor nije mogao izbjeći.

Ukratko, ovo mi je čisto dobro zamišljen, i dobro promišljen roman, a pročitavši ga bogatiji sam za jedno zanimljivo iskustvo.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: