Anto Zirdum: DVOBOJ SNAJPERISTA

17 Jan

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nitko ne bi vjerovao da voda na Aloi teče gore, jer je to protivno svim zakonima fizike. No, na planini Kilivare, na kojoj je bio sav život na Aloi, voda je bila gore. Što ste išli više i vode je bilo više. Sav život kolonizatora vezan je za izvore i kratke tokove potočića koji su uvirali u tlo nedaleko od izvora. U tim potočićima ispiralo se zlato, srebro i drugi plemeniti metali i materijali. Na nekim izvorima, sretniji doseljenici isprali su po desetak tona zlata za četiri godine. To je i privuklo mnoge Zemljane da krenu u eldorado na ovaj udaljeni planet. Nisu svi imali sreće da skupe toliko zlata za tako kratko vrijeme i plate putne troškove dolaska i povratka na Zemlju te ostatak života provedu u bezbrižnosti. Mnogi su ostali na Aloi, a ostali su i opstali, zahvaljujući izvorima.

Oko izvora formirana su naselja od tri do deset nastambi. Za razvitak jednog jačeg urbanog središta trebalo je sakupiti vodu iz više izvorišta u jedan veći bazen i izgraditi vodovod. Kozmodrom koji je izgrađen u prvim godinama kolonizacije te prve poslovne i stambene zgrade, bile su priključene na mali rezervoar koji je još tada napravljen. Vremenom se Vesch širio. Kolonija je rasla te je raslo administrativno i trgovinsko središte. Prije tridesetak godina napravljen je najveći infrastrukturni zahvat na Aloi. Izgrađen je novi vodovod. Voda je dovedena iz viših predjela dvadeset kilometra dugim cijevima. Pet godina je trajala izgradnja ovog sustava. Izgrađen je veliki bazen u koji je voda dovedena iz desetak manjih rezervoara. Od tog trenutka počeo je procvat Vesha. Na sve strane se gradilo i za trideset godina to je postao grad u pravom smislu riječi. Pogon za preradu aloa bilja, čiji ekstrakti su bili, pored zlata, srebra i drugih rijetkih tvari, glavni predmet razmjene, doživio je razvojnu ekspanziju. Razvila se i neka vrsta poljodjelstva i prerade povrća. Aloanci su proizvodili svoju tekilu i razne vrste tonika. Od nekih vrsta aloa biljki izdvojeni su ekstrakti koji su imali opijumsko djelovanje. Težak život u koloniji već je bio prošlost. Naročito za stanovništvo Vescha.

Dobre ceste na Aloi je bilo svega pedesetak kilometara, a čitava mreža tvorila je takozvani prometni ipsilon. Iz Vescha je išao jedan krak prema planini a na desetom kilometru se račvao u dva odvojka. Jedan je išao gore lijevo, a drugi gore desno uz padine planine Kilivare.

Guverner je bio unuk legendarnog viteza Donata Kingriterra koji je na Alou doveo prvog konja, što je vremenom povećalo efikasnost rudarske djelatnosti.Obitelj Kingritter bila je neosporno najstarija i najuglednija na Aloi. Istini za volju i jedna od najbogatijih. Guverner je u mladosti naslijedio mali ranč od desetak konja. Imao je sina i kćerku. No, vrlo rano umrli su mu žena i sin od neke bolesti koju su dobili od konja. Jedina kćerka Eva udala se za mladog i naočitog doseljenika Hedona.

Hedon je imao 18 godina kada je sa svojim roditeljima stigao na Alou. Sjećam ga se dobro jer sam istim brodom i ja, kao mladi misionar Ekumene, stigao na Alou. Puno je čitao, maštao i pisao pjesme. Bio je izvrstan pjevač i igrač. Često nas je zabavljao dok smo sa Zemlje putovali u Eldorado maštajući kako će mo se za četiri godine obogatiti i vratiti istim brodom na Zemlju. Doista je bio neobična osoba. Znatiželjan ali nestalan. Žudio je za slavom, a kad bi je dostigao nije mu bila zanimljiva. S roditeljima je proveo tri godine na udaljenim izvorima. Našli su dobro nalazište i računali su da će se doista vratiti istim brodom na Zemlju. Poslije godinu dana napornog rada njegov otac je kupio konja od Kingriterrovih. To je povećalo njihovu efikasnost jer su mogli ilegalno ispirati zlato na izvorima do kojih novi kolonisti još nisu došli. No, istekom treće godine roditelji su mu naglo umrli, a on nikada nije htio pričati kako se to dogodilo. Vratio se u Vesch i zaposlio u tek otvorenoj Aloanskoj pošti. Godinu dana je na svome konju raznosio poštu, a onda je postao ravnatelj pošte. U to vrijeme razvila se ljubav između njega i Eve, jedinice Kingriterrovih. Ubrzo su se uzeli.

Prvi Hedonov sin Baro je kao dijete na Svemirsku akademiju i poslije 22 godine vratio se kao najobrazovaniji čovjek Aloe. On je bio ministar prosvjete, kulture, znanosti i sporta u aloanskoj vladi. Njega spominjem jer je doista najtragičnija figura cijelog ovog rata. Njega je rastrgla ljubav prema djedu i roditeljima. Njegova sestra i zet živjeli su u Veshu Donjem, a brat Jan je bio s ocem u Veshu Gornjem. Kao obrazovan čovjek teško je podnosio to stanje van svake zdrave pameti. Nas dvojica smo zapravo bili jedine spone između zaraćenih strana, ako se izuzme jedna jedina neutralna strana, trgovac Peran, preko kojeg se vršila sva trgovina u ovom ratu i koji se doista obogatio na ljudskoj gluposti. Ja sam pokapao žrtve i na jednoj i na drugoj strani, a mladi akademac Baro je vodio pregovore o primirjima i razmjeni zarobljenih.

Kao zaljubljenik u konje, Hedon se odvojio od punca kada je ovaj postao Guverner i u jednoj krasnoj dolini, šesnaest kilometara uz lijevi krak prometnog Y, napravio pravi ranč. Dolina je bila velika i okružena s desetak izvora gdje su bila mala naselja. Doseljenici su se tu bavili humbri-kulturom, jer su imali dosta konjskog đubreta, i tako su stvorili idealne uvjete za povrtlarstvo. Izvori su već odavno prestali biti rentabilni za isključivo bavljenje ispiranjem zlata. Hedon je tu napravio pravu malu tržnicu i tako je to naselje počelo da se razvija u urbanu cjelinu. No i tom naselju je trebalo više vode. Tako je Guverner odobrio da se ovo naselje priključi na tri od deset manjih rezervoara na lijevoj strani s tim da uzimaju vode koliko im je bilo potrebno a višak da ide u glavni bazen. Nekih desetak godina nije bilo nikakvih problema s vodom.

No, povremeno su počele redukcije i apeli za štednju vode, a onda je jednog dana potpuno nestalo vode.

Prvog dana kad je nestalo vode gotovo nisam ni primijetio da vode nema, ali prolazeći pokraj WC-a u zgradi Vlade smrad se neznatno ćutio. Službenici u Vladi pritrpili su se vidjevši da bi se nužnici mogli začepiti. Drugog dana ćućavci su već bili pretrpani papirom, a trećeg dana se u nužnike nije moglo ući od smrada. Tek za veliku veliku nuždu ljudi bi išli u njih, jer ni kod kuće nisu mogli obaviti tu fiziološku zadaću. Papir je bio nabacan svuda i tvorio neobičnu apstraktno-ekspresionističku kompoziciju, a govna su već odavno prešla granice ćućavca u zajedničkim WC-ima, gdje se šolje nisu ugrađivale iz epidemioloških razloga. Četvrtog dana aktivirani su poljski nužnici koji su već odavno bili zaboravljeni i urušeni. Tu i tamo još ih je bilo i na brzinu su popravljeni. No, ljudi su se počeli ćutiti drugačije nego obično. Žene su koristile više mirisa a u toj mješavini mirisa i smradova čovjek se nije baš ugodno osjećao. U Guvernerovoj kući vode je bilo. Ta stara kuća bila je priključena na stari vodovod i ljudi iz susjedstva tu su došli točiti vodu za piće. Često sam odlazio do mladog Harija te sam imao prigodu vidjeti što se događa. Ljudi su se organizirali. Svatko je mogao natočiti jedan sud vode za piće, ali neki su se dosjetili da nabave veću kantu od obične što je izazivali svađe. Ljudi su u Guvernerovoj kući negodovali i tražili od Vlade da nešto poduzme.

Što je najgore, dva mala izvora, jedan lijevo, a drugi desno od grada nisu mogli ni izdaleka podmiriti potrebe vodom za piće, a da o ostalim potrebama i ne govorimo. Sve količine sokova i tonika pa i tekile već su bile rasprodane, a dovitljivi trgovci već su uduplali cijene.

Petog dana šef službe za komunalnu infrastrukturu izvijestio je Guvernera da na cjevovodu do velikog bazena nema nikakvog kvara, ali voda u bazen dolazi samo iz jednog od deset manjih rezervoara i da je bazen gotovo prazan. Guverner je zapovjedio da se nastavi tragati za uzrocima nestanka vode, a u gradu je zapovjedio da se iskopaju velike rupe i naprave priručni WC-i kako bi građani imali gdje vršiti nuždu, odnosno da se to ne bi obavljalo iza ćoškova.

Šestog dana nešto vode se skupilo u veliki bazen. Guverner je zapovjedio da se pusti. Kad su čuli da je voda došla svi službenici su napustili posao i požurili kući da očiste začepljene nužnike i okupaju se. No, većina nije uspjela okupati se. Ono malo vode što je pušteno u sustav potrošeno je u pročepljivanje nužnika i rezerve koje su domaćice nahvatale da bi mogle kuhati. Šef službe za komunalnu infrastrukturu izvijestio je Guvernera da je pet rezervoara na desnoj padini planine Kilivare jednostavno izgubilo vodu. Od pet rezervoara na lijevoj padini jedan je normalno funkcionirao a jedan je bio začepljen duže vrijeme samo što se to nije primijetilo dok je vode bilo dovoljno odnosno dok su drugi radili punim kapacitetom. Ostala tri su bila potpuno preusmjerena za potrebe naselja Vesch Gornji. Njegova ekipa je osposobila začepljeni rezervoar i nešto vode se moglo očekivati za par dana.

Sedmog dana Guverner je zapovjedio da se dva od tri rezervoara za Vesch Gornji ponovo preusmjere u glavni bazen. Za par dana nešto vode je počelo dolaziti u Vesch Donji, ali zato je nastao problem u Veschu Gornjem. Što je najgore čitava ekipa za komunalnu infrastrukturu, koja se bavila vodovodom, nije imala nikakvog odgovora zašto je u rezervoarima na desnoj padini nestalo vode. Na Aloi nije bilo nekog stručnijeg hidrogeologa koji bi stvar mogao podrobnije ispitati i riješiti problem. Uglavnom tih dana je došlo do poremećaja u koegzistenciji između Vescha Gornjeg i Vescha Donjeg, a kako nije bilo pametnog i brzog rješenja koje bi svi prihvatili, tikva je pukla i došlo je do nečega što se izrodilo u sukob a na kraju u dugotrajni rat.

U svome izvješću Generalnom vikaru Ekumene opisao sam kako je sve započelo i kako se dogodilo nekoliko pokolja. Budući je stega unutar našeg reda takva da ne dozvoljava redovnicima iznositi svoje sudove kao zvanične bez odobrenja odozgo, to u ovoj pripovijetci ne bih o tome pisao, da ne bi bila zabranjena. No, želim potomstvu nešto kazati o jednom fenomenu koji me je doista najviše dojmio od svega, čak više i od pokolja koji su se dogodili. To je fenomen snajpera, odnosno priča o dvoboju snajperista.

To nije priča koju žene pričaju uz Aloa čaj, ili muškarci, izmoreni bojovnici i na jednoj i na drugoj strani, uz Aloa tekilu, dok se nalaze u toploti svojih domova. To je priča s prvih crta koja u suludu tragiku unosi nešto malo viteštva. Tu se događa, tu se o njoj i priča, a odlaskom odatle se i zaboravlja.

*
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Rat je bio u petoj godini i ni jedna strana se nije pomakla s točke koju je zauzela u prvim danima rata. Crta bojišnice bila je negdje na pola puta između Vescha Gornjeg i Vescha Donjeg, točnije rečeno na raskrižju glavnog prometnog pravca Aloanskog ipsilona. Guvernerove snage su željele osloboditi glavni bazen i predio iznad njega kako bi dobili vodu, a snage koje je vodio Hedon to nisu dozvoljavale. Kako je Vesch Donji kontrolirao električnu energiju, a Vesch Gornji vodu, tako su jedni drugima isključili ono što su kontrolirali. No, bez struje se moglo, a bez vode nije. Do pete godine ratovanja bilo je nekoliko većih okršaja u kojima je izginulo tristotinjak ljudi na obje strane, ali nitko se značajnije nije pomjerio naprijed, odnosno ono što bi jedna strana osvojila u jednom napadu, poslije godinu dana primirja i pasivizacije na crtama obrane, druga strana bi povratila u iznenadnom napadu.

Oružja za ratovanje među ljudima u onome što se nekada zvalo konvencionalni rat na Aloi nije bilo puno. No, svaka kolonija u svemiru imala je super izgrađene sustave protuzračne obrane s najmodernijim raketama i sustavima za uništavanje projektila. Sustav protuzračne obrane nalazio se visoko na planini Kilivare, tj. na teritoriji pod kontrolom Vescha Gornjeg, a sustav za neutraliziranje već ispaljenih raketa nalazio se u Veschu Donjem oko samog Kozmodroma. Posade ta dva sustava bila su jedina profesionalna vojska na Aloi u odsutnosti Garde svemirskih vitezova koji su najveći dio života provodili na najvećem, najboljem, najbržem zvjezdobrodu koji je ljudska ruka ikada napravila. Kako je brod spadao u kategoriju svjetskih čuda to ga se posebno i čuvalo, jer je od njega ovisio život u najudaljenijoj koloniji Aloi. Šerifski ured imao je nešto blejzera i omamljujućeg oružja, a vojnici u posadama imali su svoje osobno oružje.

Nitko ne bi vjerovao da se toliko raznovrsnog oružja našlo na jednom planetu gdje objektivno nije bilo nečega što bi ljude ugrožavalo. Nije bilo opasnih životinja, niti bilo kojih opasnih bića kao na nekim drugim koloniziranim planetima. No, ljudi kad idu u nepoznato žele se osigurati i gotovo svi kolonisti su sa Zemlje ponijeli neko oružje. Hrabri i odvažni, snažni i samopouzdani kolonisti, a takvi su samo i mogli krenuti u avanturu putovanja kroz kozmos, nisu imali onaj normalni osjećaj straha. Bar ne u početku. Sudjelovanje u bici za njih je bilo pitanje časti. Vjerojatnost da se ozlijedi ili pogine izvan bitke bila je mala, samo se trebalo paziti iznenađenja.

Sve je to bilo tako dok se nije pojavilo najstrašnije od svih oružja – snajperska puška velikog dometa i snajperisti zvani lauferi koji su obarali pješake kao klade.

Starosjeditelj Sise iz Vescha Gornjeg našao je slučajno lovačku pušku koju je njegov pradjed donio na Alou. Kako se na Aloi nije imalo što loviti njegov pradjed je konzervirao pušku i dosta streljiva te sakrio od djece u pod njihove brvnare. Bila je to starinska puška s optikom. Kada je zapovjedniku satnije Gornjoveschkih snaga Ridetu pokazao što je našao, ovaj je odmah shvatio da bi to moglo donijeti stratešku prevagu njihovim snagama. Ride je upoznao Hedona s namjerom kako misli koristiti to tajno oružje, ali problem je bio u tome da je Sise imao samo stotinjak metaka. Čaure nisu bile problem jer su se mogle koristiti više puta. Ni zrna nisu bila problem jer je lošeg srebra punog olova bilo u velikim količinama. Barut je predstavljao problem. No, i tu su imali sreće. Među njima je bio jedan inženjer rudarstva koji se razumio u tehnologiju spravljanja baruta i eksploziva. Kad su bili sigurni da će moći proizvoditi streljivo odlučeno je da se puška proba.

– Da bi smo bili sigurni u pogodak, gađat ćeš na manjim daljinama, kao na probnom gađanju. Dobro bi bilo da prvi hitac pogodi, jer će to proizvesti dobar psihološki efekt – reče Ride Sisetu kad su krenuli na jedno mjesto odakle se dobro mogla vidjeti linija Donjoveschkih snaga.

– Nema problema zapovjedniče, samo vi dobro odredite daljinu ja ću sigurno pogoditi – progovori pradjed lovac kroz usta svoga praunuka.

Sise je dobro vidio Donjoveschanca koji je čitavim gornjim dijelom tijela stajao iza jednog kamena. Opustio se jer je znao da ga danju blejzeri s laserskim nišanom ne mogu tako lako dohvatiti na toj daljini. Zaustavio je dah i lagano pritisnuo je okidač. Smio bi se zakleti da je vidio je zrno kako prolazi kroz lijevu stranu prsa.

Neobičan prasak prekinuo je gluhoću već učmalog primirja

Gornjoveschanci su i prostim okom mogli vidjeti kako figura pada. Uzvik oduševljenja ote se iz grla onih koji su tog dana bili na crti. Sise je bio sretan što je uspio pogoditi od prve. Svi su mu čestitali. Kad su se strasti malo stišale Ride ga upita: “Kako je bilo?”

– Znaš onu knjigu Lovac na jelene što mi je ostala od pradjeda. Bilo je kao kad odstrijeliš jelena kapitalca – reče on ponosno.

– E, da te pradjed Sise sada vidi bio bi ponosan- umiješa se stariji bojovnik koji je poznavao njegovog pradjeda.

Kod Donjoveschanaca nastala je prava pometnja u tom trenutku. Čovjek je bio na mjestu mrtav a oni nisu mogli shvatiti što se dogodilo. Bili su zbunjeni, ali kad se slučaj poslije nekoliko dana ponovio, među njih se uvukao strah. U Veschu Donjem šuškalo se o tajnom oružju koje posjeduju protivnici. No, kako to u svim ratovima biva, tajna je otkrivena uz pomoć doušnika. Donjoveschanci su ubrzo sami napravili snajpersku pušku većeg dometa i kalibra. Uz pomoć Perana koji je trgovao svime, pa i tajnama, dobili su i formulu za barut. Kada su oni isprobali svoj snajper, strah i strepnja uvukla se i u domove Gornjoveschanaca. Oni su znali što je po srijedi, ali i to da protivnik ima bolje snajperske puške. Od tada je rat poprimio odlike nove tehničko-tehnološke utakmice, a taktika se podredila novim oružjima. I jedna i druga strana morale su se ukopati na tvrdom Aloanskom tlu, a dužina rovova i tranšea nije bila ništa manja nego što je zahtijevao novi vodovod.

I na jednoj i na drugoj strani regrutirani su snajperisti, vršena obuka u ciljanju s optičkim spravama, koje su također radili sami u malim radionicama koje su se preorijentirale na ratnu proizvodnju. S pojačanim strahom pojačala se i mržnja i na jednoj i na drugoj strani. Šanse da se ovo ludilo prekine međusobnim sporazumom bile su sve manje. Ranjenici i njihove obitelji, kao i obitelji poginulih već su bile otrovane mržnjom. Više se nije ratovalo iz interesa, iz ljubavi za svoj dom i svoje mjesto, već iz mržnje prema neprijatelju.

Snajperski rat trajao je dvije godine. Na obje strane na površinu su isplivali vrsni snajperisti. U Sisetovoj školi za obuku snajperista ponikao je izvjesni Farhan o kojem doista nisam ništa znao. Jednom sam ga vidio. Bio je to tih i mračan tip orlovskog nosa i oka sokolovog. Za njega se govorilo da gađa isključivo u čelo i da nikada nije promašio. Pogodak u čelo bio je njegov potpis. Rijetko je govorio, a radio je sam i po nekom svom redoslijedu i intervalu. Poslije pogibije nekoga na jednoj ili drugoj strani ljudi bi se više pazili. Vremenom bi ta pažnja popustila i onda su snajperisti ubirali svoje plodove. No, jedno vrijeme je taj Farhan bio izuzetno aktivan.

Zapovjednik trećeg sektora Donjoveschkih snaga Kasho odlučio je da se riješi tog fatalnog protivnika. Pozvao je najbolje snajperiste iz njihovih postrojbi – Lauferea 1 i 2, jer njegov snajperista Laufer 3, kako su se oni zvali u službenom žargonu, nije nikako mogao da ga otrese.

Laufera 1 znao sam dobro i vjerujte da nikad za tog čovjeka ne bih rekao da bi mogao hladnokrvno ubijati ljude ma kako mu ti neprijatelji bili mrski. Razumio bih ga da mu je netko od obitelji i prijatelja poginuo. Nekako bih to svario kao produkt mržnje. Ne, njemu nije nitko poginuo. On je to smatrao svojom dužnošću i kao revnostan i pedantan tip to perfekcionistički obavljao. Efikasnost i preciznost za njega su bile i vrline i sredstvo i cilj svakog rada. On nije razmišljao o suštini gluposti i takvim temama. Za njega je bio dovoljan poziv za mobilizaciju na kojem je stajalo da se to vrši na temelju nekog članka nekog zakona i on je odmah pošao da izvrši svoju dužnost. On bi se potpuno isto ponašao i na drugoj strani, jer i ona mobilizacijski poziv podupire nekom naredbom i pravilnikom, (u ovom slučaju bio je to isti zakon). On nije uživao u ubijanju, a gađao je isključivo vojne ciljeve, za razliku od nekih snajperista koji su gađali žene, djecu i starce, odnosno uživali u ubijanju – neprijatelja u svakom obliku, kako su to govorili da bi se opravdali pred drugima.

Laufer 2 bio je staložen i krajnje racionalan tip čovjeka. Za njega je bilo dobro sve što je bilo logično, i nije se zamarao dubokim perspektivama uzročno-posljedičnih veza, već samo tekućim zadatkom u kojem se on najbolje snalazio. Tehnički je bio dobro obrazovan i ljudi su ga cijenili zbog toga, jer je uvijek trebalo riješiti neki problem. U njegovu dušu bilo je teško prodrijeti. Ili ju je dobro krio ili je nije bog zna što ni imao, ili ju je ustrojio u određene, samo njemu dokučive sheme mehaničko-elektroničke vokacije. Ako se taj pojam na Aloi može koristiti, važio je za modernog čovjeka, tehnički svestranog i sklonog perfekciji i preciznosti.

Laufer 3 iskazao je poštovanje prema dvojici boljih kolega. On je stalno bio u sektoru 3 i čitavo vrijeme se bavio time kako da zaskoči Farhana. To više nije bilo pitanje taktike i strategije, već pitanje časti.

– Najvjerojatnije djeluje negdje iz onih kuća s desne strane ceste, iz one ruševine lijevo iznad izvora ili gore s one stijene gdje se vide ona tri drveta od kojih je lijevo najveće – objasni on svoje pretpostavke kolegama.

– Kako se dolazi u onu ruševinu?- upita ga Laufer 2.

– Danju se ne može ući a da ga netko ne vidi. Jedini prilaz je s ove strane od izvora, ali ako puca odatle onda se do večeri ne može izvući a mi bi smo ruševinu tukli katapultom – odgovori on.

– Ako nema neki tajni prolaz?! Reci mi kako nitko nije uspio da ga locira kad puca – upita Laufer 1.

– Jednostavno. Kad on pukne počnu da pucaju svi. U toj pucnjavi teško je locirati mjesto odakle je djelovao – odgovori on.

Čitav dan su proveli motreći protivničke položaje, svaki zanijet svojim mislima. Tog dana nije se ništa dogodilo. Laufer 2 je razmišljao na sebi svojstven način. Treći dan je prošao od njegovog zadnjeg pucnja. Prilično mirno je bilo danas. Namjerno žele da se ljudi što prije opuste i prepuste sudbini u nadi da njih metak neće. Onaj pas se mora negdje oglasiti. Počeo je da uživa u svom poslu i neće imati strpljenja duže da čeka… Nije ni primijetio da svoga protivnika promatra kao životinju iako to njemu nije bilo svojstveno. Ako se htio o nekome loše izraziti nikada nije koristio flora-faunske epitete, već tehničko tehnološke. On za karakter čovjeka nije koristio epitete kao što su crv, gmizavac i sl. već bi rekao, ako ga želi minorizirati, da je sitni vijak ili zakovica, zupčanik ili točkić.

Prije nego su pošli na spavanje Laufer 1 je iznio plan.

– Mislim da on neće djelovati s one stijene. To je suviše loš položaj za duži boravak, a i suviše je otvoren. Ako je istina da se u ruševinu ne može ući osim od izvora, onda je mala vjerojatnost da će djelovati s tog mjesta. Za svaki slučaj moramo se osigurati ako postoji neki tajni prilaz. Zato ćeš ti pratiti ruševinu, a nas dvojica ćemo pratiti onu grupu kuća desno – reče on Lauferu 3.

Slijedećeg jutra u zoru, za još blagog mraka oni su ustali i krenuli na svoja mjesta. Kad su zauzeli svoja mjesta sunce je već prodrlo svojim zrakama u sve kutke i uvalice na obroncima planine Kilivare. Kroz otvor u potkrovlju jedne stare brvnare, iz doba pionira tek otkrivene planete, Laufer 1 je vidio dobar dio protivničkih crta obrane, a najvažnije od svega imao je dobar pogled na skupinu kuća desno od ceste. Stanovništvo tog izvora davno je izbjeglo iz svojih kuća jer su one bile stalno u zoni ratnih djelovanja. Uvukao se malo u dubinu i zavaljen na prostirač, sa snajperskom puškom, koja je posebno bila pravljena za njega, ispred sebe motrio teren.

Laufer 2 je bio lijevo od njega i kroz mali otvor za ventilaciju pomno je motrio teren. Iza jedne kuće, najbliže samoj crti, primijetio je čovjeka kako sjedi. Kroz dalekozor svoje puške dobro mu je vidio rame i koljeno. Malo dalje iza kose dva konja brstila su rijetku travu na Aloi. Vidio im je samo vrh leđa i glavu kad bi je podigli.

– Vidiš li ga? – upita on Laufera 1.

– Već deset minuta ga gledam – reče on koji je čovjeka mogao vidjeti još bolje jer je bio više sa strane.- Izgleda da je neki starac. Najvjerojatnije čuva konje s kojima je donio hranu.

– Što misliš da ga otresemo?

– Imamo mi važnijeg posla nego da ubijamo nemoćne starce – reče Laufer 1.

Ponovo je na potkrovlju zavladala tišina. Nastavili su s motrenjem svih mjesta gdje bi se mogao pojaviti fantomski snajperista. U osam sati vršena je smjena na položajima. Laufer l slutio je da bi to mogao biti trenutak kad bi on mogao potražiti svoju žrtvu. Naročito ako tri dana nije pucao. Pogledao je na sat. Bilo je točno sedam sati. Onda je intuitivno počeo gledati samo u jednom pravcu. Ako bih ja birao mjesto onda bi to bila ona nedovršena kuća s potkrovljem, razmišljao je on, računajući da će se njegov protivnik ponašati logično u izboru mjesta. Kuća je ne zna se kojim slučajem imala jedan ostakljen prozor na gornjem katu, a u potkrovlju je imala otvore za ventilaciju. Bili su idealna mjesta za snajperiste. Na kojem od dva otvora će biti bilo je teško pogoditi.

– Ti motri onu lijevu rupu, a ja ću desnu – reče on Lauferu 2 jer je znao da je i on uočio tu kuću kao idealno mjesto gdje bi se smjestio.

Onda se u njegovoj glavi počeo slagati novi algoritam o unutrašnjosti kuće. Po svemu sudeći, osim glavnih pregrada ostale nisu napravljene. To znači da se ulaženje uz stubište i prolaženje blizu prozora mora vidjeti. Usredotočio je svoju pažnju na ostakljeni prozor koji je bio u prostoriji odmah do vrha stepeništa. Ako uđe u tu prostoriju i pogleda kroz prozor zna da ga golim okom nitko ne može vidjeti s daljine preko 300 metara. No, sunce je još uvijek sjalo s leđa brvnare a s čela kuće. Stavio je sve na jednu kartu. Naciljao je snajper na prozor. Brvnara i ta kuća bile su nekako u istoj visini. Onda mu se učini da je neka sjenka ušla u tu prostoriju, da se sunčeva zraka negdje prelomila i dobila drugi kut odbijanja. Malo poslije sjenka se približila prozoru. Mogao se zakleti da je to Farhan. Držao je dalekozor u ruci i motrio teren.

Polako je pogledom prelazio preko protivničkih crta. Ispod brvnare bio je izlaz iz jednog rova. Kad je osmotrio rov Farhan je pogledom počeo pretraživati i otvore na štali. polako je dolazio na veliki otvor i zaustavio se. kako je potkrovlje bilo prazno i otvoreno s druge strane, a kako je sunce sijalo s leđa odmah je uočio siluetu čovjeka kako leži. Nije mu odmah sinulo da to nije obični vojnik koji se izležava, već snajperista koji njega čeka. Dok je malo izoštrio dalekozori bolje se zagledao u siluetu shvatio je o čemu se radi, ali prekasno. I Laufer 2 ga je u međuvremenu vidio i odmah ga uzeo na nišan. Prije nego je pomislio da padne bio je pogođen s dva hitca. Vatrena bol razdirala mu je grudi dok je padao. Posljednja misao, prije nego je osjetio vlastitu krv u ustima, bila mu je:”Ipak je humanije ubiti čovjeka pogotkom u čelo…”.

Dok je silovitim udarom istisnuta duša izlazila iz Farhanova tijela, iz grla svih koji su znali što se događa ote se uzvik oduševljenja, radosni krik koji spaja i razdvaja život i smrt. Smrt jednoga koji u ratu ne znači ništa više do život drugoga.

Vojnici iz obližnjih rovova su doletjeli su do brvnare iz koje su izlazila dvojica rješitelja njihove more. Svi oni su prošli mnoge bitke. Pucali su, branili se. Svi će vam govoriti da su se samo branili. Mnogi su se hvalili kako su pogodili nekog protivničkog vojnika no nikad nisu bili sigurni u to. Zato ih je silno interesiralo kako to izgleda kad je netko sigurno pogodio. Nitko to nije formulirao u smislu kako izgleda ubiti čovjeka, jer bio je rat a u ratu je sve dozvoljeno, bez obzira na mnoga moralna načela u koja su se svi zaklinjali.
– Izvršio sam zapovijed – reče Laufer 1 pred svima kad je zapovjednik trećeg sektora Kasho stigao i čestitao im.
– Izgleda sam opet promašio – reče Laufer 2, iako je dobro znao točno mjesto gdje je njegov metak prošao.

*

Poslije ovoga dvoboji snajperista su postala česta pojava. Bilo je to pitanje prestiža među njima, a na ishod rata uopće nije uticalo.
Naravno, već slutite što se na kraju dogodilo. Kad se Aloa Vera vratila sa Zemlje, zapovjednik zvjezdobroda je s gardom svemirskih vitezova razdvojio zaraćene strane. Sve je razoružao. On je imao sva ovlaštenja Zemaljske vlade da postavlja i smjenjuje Guvernera kolonije. Tako je mladi Baro imenovan novim Guvernerom. Peran, koji se obogatio tijekom rata dao je osnovni dio sredstava za izgradnju novog vodovoda. Keramičke cijevi za vodovod morale su biti obložene tankim slojem zlata, jer je srebro bilo otrovno od velikih primjesa žive i olova, a željezo nije dolazilo u obzir zbog velike količine kiselih minerala u Aloanskoj vodi. Svi Aloanci i iz Vescha Donjeg i iz Vescha Gornjeg umjesto poreza, kojeg više nisu mogli platiti, morali su dati po trideset dana dragovoljnog rada kako bi se iskopala trasa za novi vodovod. Alata za kopanje nije nedostajalo samo je s rovova i tranšea donesen na trasu vodovoda.

3 Responses to “Anto Zirdum: DVOBOJ SNAJPERISTA”

  1. nowe mieszkanie poznań January 30, 2013 at 5:08 pm #

    Fajna stron

Trackbacks/Pingbacks

  1. Najčitanije priče na ZONE SF KNJIŽEVNOSTI | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - December 10, 2013

    […] Anto Zirdum: DVOBOJ SNAJPERISTA […]

  2. ČITANOST SF PRICA BH AUTORA | ZONE SF KNJIŽEVNOSTI - September 2, 2014

    […] Anto Zirdum: DVOBOJ SNAJPERISTA […]

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: