Anto Zirdum: GOVEĐE LUDILO ili KOZMIČKA BASNOFONIJA

15 Jan

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Tutamuta je bio problematičan od malih nogu. Ne bi se reklo da je bio glup, ali lijen i zapušten svakako je bio. Mnogo toga u njegovom životu nije štimalo, a vrlo rano je postao ono što se naziva huligan. Nije ni srednju školu završio jer mu je to bilo besmisleno, kada je samo u toj Bosni i Hercegovini bilo preko tristo tisuća mladih ljudi nezaposlenih, a cijenilo se tada, prije tog rata, da među zaposlenim ima bar petsto tisuća ljudi tehnološkog, ekonomskog ili organizacijskog viška.
Huligani velikih gradova tad su počeli, u većem broju, konzumirati droge raznih vrsta. Kao nezaposleni građani morali su od nečega živjeti. Organizirali su se u razne bande. Jedni su džeparili, drugi obijali stanove, treći kioske, četvrti benzinske crpke, a bilo ih je koji su maštali o tome kako opljačkati banku. Tako je Tutamuta pred sami rat dospio i u zatvor. Kad je rat krenuo zatvorenici su napravili pobunu, tražeći da ih se pusti kako bi išli braniti ugrožene obitelji itd. Tutamuta je dobio dopust preko vikenda upravo nekoliko dana prije izbijanja rata i više se nije ni vraćao u zatvor. Nitko ga nije ni tražio, jer su se Tutamuta i njemu slični našli u prvim postrojbama dragovoljaca, rame uz rame s onima koji su najpoštenije mislili da čine veliku stvar za svoj narod.
Kako su bili vješti, prepredeni i odvažni, tako su vrlo rado primani u te prve postrojbe, koje je netko, pitaj boga odakle, financirao. U prvim akcijama Tutamuta se afirmirao kao hrabar borac i kao takav više nije imao potrebe da krade. Što god bi tražio njemu bi bilo dano. Ljudi jednostavno, kad osjete da bi mogli izgubiti sve, daju onome tko ih je u stanju braniti. To je bilo novo iskustvo za Tutamutu i njemu slične. No, akcije su postajale sve češće i složenije. Da bi održao rejting neustrašivoga Tutamuta je ponovo sve više uzimao drogu. U međuvremenu tu su već bile stigle razne međunarodne humanitarne organizacije u kojima je uvijek bilo onih koji su htjeli zaraditi, a najbolje se zarađivalo švercanjem droge.
Vremenom su postrojbe sastavljene od takvih pojedinaca ustrojene na poseban način, s posebnim vođom, jer je nekome trebalo da ima postrojbe za prljave poslove. Članovima tih postrojbi obećavane su velike pare za lojalnost i specijalne zadatke, a zapravo im je od svega redovito dostavljana samo droga. Naročito prije specijalnih akcija. Tako je Tutamuta sudjelovao u nekoliko masakra. Navikao se na ubijanje. Jednom su ga vidjeli kako je pred gomilom običnih, dragovoljno ili prisilno mobiliziranih teritorijalaca domobrana doveo ratnog zarobljenika kojeg je nemilosrdno mlatio držalicom od krampa. Ponudio im je da ga uzmu za kopanje rovova ili tako nešto. Okupljeni ljudi su to odbili, iz prostog ljudskog sažaljenja, ne znajući da su svojim odbijanjem nijemo presudili jadniku. On je jednostavno uzeo pištolj i pred svima ustrijelio jadnika, prije nego su oni shvatili što se događa, odnosno što bi se jadniku moglo dogoditi.
Postrojbe u kojima je bio Tutamuta uvijek su imale dobru hranu, ali u tom ratu često su vojske jedna druga držale u okruženju, čak što više jedni su držali druge u okruženju, a drugi su opet držali ove prve što drže ove druge u okruženju. Sve troje je opet u okruženju držao onaj treći i tu je bilo more sličnih kombinacija. Tako se događalo da su i oni morali jesti konzerve humanitarne pomoći. Tutamuta je obožavao te konzerve. Njemu su bile ukusne konzerve mljevene govedine, koje neki domaćini nisu ni svojim psima davali, odnosno, ako su ih i davali ovi CH nisu htjeli jesti.
Kad je rat svršio Tutamuta je prestao biti heroj. Postao je opet obični nezaposleni smrtnik kojeg nitko, i da je htio, ne bi mogao zaposliti jer on nije ništa znao raditi. Svi su još k tome znali za njegovu mračnu narav, sklonost drogi i još štošta. Elem on se odao sumnjivim poslovima u svom sumnjivom društvu. U tim poslovima netko ga je sličan njemu prevario. On je uzeo automatsku pušku i rafalom jednostavno pokosio čitavo društvo. Četvorica su na mjestu bila mrtva a jedan je naknadno umro. Svi su oni bili slične fele, ali on je bio u nečemu bolji od njih. Ubijao je lako, a što je najgore, više nije razlikovao prijatelje i neprijatelje.
Vratio se u zatvor – tamo odakle je i došao u svijet rata, svijet u kojem se samoaktueliziraju najviše oni koji nikada nisu bili ništa.
*
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Tutamuti u zatvoru nije bilo neobično. Bilo je tu raznih probisvijeta, neradnika, hazardera ubojica koji su nekoga slučajno, u očaju ili pak namjerno ubili, ali malo ih je bilo koji su tako lako ubijali kao on. Nikome nije trebalo objašnjavati da ga se kloni. Biće koje lako ubija ima čudnu moć nad kukavicama, običnim smrtnicima, jer ono vlada životom i smrću. A to je vlast koje se svi boje.
Njegov cimer u ćeliji, Prki, koji je više proživio u zatvoru nego na slobodi, počeo je primjećivati znakove ludila kod njega. U početku je mislio da je to apstinencijska kriza jednog narkomana i imao je puno razumijevanje za njega. Čak mu je pomagao nabaviti drogu u zatvor.
Prki je bio okorjeli homoseksualac i želio je da u svemu ugodi svome cimeru. Tutamuti se to gadilo, ali Prki je znao kako osvojiti zgodnog muškarca. Totalnom brigom oko njega i svih njegovih potreba i prohtjeva. Vremenom su postali ljubavnici. No, nisu mijenjali uloge. Tutamuta je bio aktivac, a Prki pasivac. Sve to ne bi bilo ni po čemu neobično, jer su zatvori puni takvih priča, da BSE nije uspio probiti barijeru vrste kroz načeti korteks Tutamutin, a da HIV, virus, nije već odavno bio u Prkijevom tijelu i podmuklo čekao svoj trenutak.
Da je zdravstvena služba zatvora bila revnosnija mogla je na vrijeme otkriti da je Prki seropozitivan i izolirati ga. No, kome je odmah poslije rata bilo da vrši test za AIDS. Što se tiče BSE njega tada nije bilo moguće otkriti, a nisu ni postojali propisi da se kod ljudi traga za infekcijama ovakvog tipa. Uglavnom, poslije desetak godina u zatvoru kod Prkija je otkrivena SIDA i odmah je prebačen u zatvorsku bolnicu, a par dana iza toga to je učinjeno i sa Tutamutom.
Od tada postoji kakav takav pisani trag o povijesti bolesti. Istini za volju potpuno zbrkan i nepouzdan, jer ga je ostavljao indolentni liječnik alkoholičar kojega baš ništa nije posebno zanimalo na ovome svijetu.
Bar se tako meni činilo sve do trenutka dok nisam upoznao tog čovjeka koji je bio prerano umirovljen. Dobio je invalidsku mirovinu i živio na selu, sam samcat sa svojim životinjama i voćkama koje je obožavao. Posebno je brinuo o svojim pčelama.
Jedva sam ga pronašao, a kad sam ga već pronašao jedva sam uspostavio kontakt s njim. Pričao je s pčelama, kao da ga one razumiju, ali prema ljudima je bio nepovjerljiv i vrlo nedružboljubiv. No, kad sam mu ispričao sve što sam imao o Tutamuti, i neke moje slutnje glede zavjere mračnih sila koje upravljaju svijetom i koje su na ratna područja uvalili tone hrane zaraženih goveda, on se malo otvorio.
– Dragi moj gospodine, vi niste ni svjesni koliko su vaše slutnje blizu istini. Dokumentacija u bolnici je doista oskudna, ali nitko ne zna da sam ja izvršio obdukciju i da sam u svoj dnevnik zapisao neke stvari. Sve je to nepovezano, ali kad sam vidio njegov mozak od tada više ne pijem niti pušim. No, to je bilo samo nekoliko dana prije mog umirovljenja tako da nisam uspio iskoristiti svoju šansu da nešto učinim u životu.
– Što je bilo s njegovim mozgom? – upitao sam ga, ne mogavši da kontroliram svoju nestrpljivost.
– Bio je spužvast. Izjeden od nekog čudnog organizma kojeg nikada nisam vidio pod mikroskopom. Korteks je samo na jednom mjestu imao malu rupicu a moždana masa je bila izjedena na više mjesta. Tada sam se pokušao sjetiti svega što mi je govorio o izvanzemaljcu koji živi u njegovom tijelu i s kojim on komunicira na neki svoj način, ali često sam na dužnosti bio pijan i uopće nisam slušao što pacijenti govore. Naročito je bilo nezahvalno slušati bolesnike zatvorske bolnice koji su izmišljali svakakve bolesti samo da bi duže opstali u bolnici. Ipak je tamo bilo ugodnije nego u zatvorskim ćelijama. Međutim, Njegov cimer iz ćelije mogao bi znati nešto više o halucinacijama koje je on imao, naročito kad je bolest uzela maha.
– O Prkiju nisam uspio saznati ništa posebno. Rekli su mi da je nekoliko dana poslije Tutamutine smrti pobjegao iz zatvorske bolnice i da ga nikad nitko nije uspio pronaći. Zar to nije pomalo čudno?
– S Prkijem je također posebna priča. On je na misteriozan način izliječen od AIDSa. Zadnji testovi koje sam vršio pokazali su da on nije više HIV pozitivan.
– Recite mi da li Vi vjerujete u priču o komunikaciji s izvanzemaljskim bićem koje je iz krava prešlo na čovjeka i papalo njegov mozak?
– Nije nemoguće – reče on pomalo zamišljeno. – No, bez Prkija nećemo saznati ništa više nego što znamo, a to su uglavnom pusta nagađanja.
*
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Prkija sam dugo tražio. U nekoliko visokotiražnih novina dao sam oglas da tražim tog gospodina ili nekoga tko zna nešto o njemu. Iznenadio sam se kad me je nazvao ženskast glas, starije osobe, i pitao jesam li ja taj što traži Prkija.
– Jesam.
– Zašto?
U trenutku odlučih ne lagati. Objasnio sam da skupljam građu za scenarij o Tutamuti. Onda je stara gospođa predložila da se nađemo u baru jednog hotela (u jednom našem velikom gradu) za tri dana. Rekla je točno mjesto gdje će sjediti.
U mračnom separeu sjedila je starija dama kose boje mrkve, dobro našminkana. Prišao sam i predstavio se.
– Ja sam Kleopatra – reče ona pružajući krupnu staru kvrgavu ruku s lakiranim noktima uz izvještačen osmjeh ujedno pokazujući da sjednem.
Nešto je bilo čudno u cijeloj toj figuri, ali najčudnije su bile oči koje su me gledale blagim telećim pogledom. Upravo tako, ili bolje rečeno – umilnim kravljim pogledom. Nešto me je štrecnulo, ali sam nastojao da odigram ulogu do kraja. Pričao sam o zamišljenom scenariju polako dolazeći do kritične točke. Onda sam malo stao, ali stara dama nije pokazivala nikakve posebne znakove interesiranja. Univerzalna pitanja opstanka nju nisu zanimala. Dok sam uzimao piće da popijem ona je progovorila.
– Je li netko voljan kupiti scenarij?
– Nude mi milijun dolara za njega – odgovorih polako iako mi je srce zalupalo na tu laž.
Dama je najednom pokazala zanimanje za cijeli problem. Tad sam došao do kritične točke. Do halucinacija o komunikaciji s vanzemaljcem o kojima nitko nije mogao znati više od Prkija. Dobar SF film nije mogao bez originalne i autentične teme. Naročito ako je to bilo istinito. Tad se dogodilo ono što sam tren prije naslutio da će se dogoditi.
– Dragi mladi gospodine ja sam nekada bila Prki. Sada sam ono što sam oduvijek željela da budem. Na moju nesreću postala sam to kasno. Vi ste rođeni poslije rata…
– Dvijetisućite u Nizozemskoj. Moji roditelji su emigrirali iz Bosne poslije rata…
– Ja sam tada imala trideset godina i već sam općila s vašim glavnim likom Tutamutom. Njega je bilo teško osvojiti…- započe on(a) svoju priču o svome djetinjstvu, zatvoru za malodobnike, ratu u kojem je časno skupljao leševe, jer to nitko drugi nije mogao raditi bolje od nje(ga). Onda je došla afera s drogom i njegova osuda na 16 godina zatvora zbog toga što je uhvaćen s nekoliko grama droge… Onda je došao trenutak kako je upoznao Tutamutu i kako ga je osvajao…
– Tutamuta je često halucinirao. Govorio je kako komunicira s nekim vanzemaljcem u sebi. Vi ste bili s njim najviše od svih. Da li se vama čini da je on stvarno imao tu komunikaciju?
– Ni ja nisam vjerovala u početku, ali danas sam potpuno uvjerena da je on komunicirao s nekim bićem u sebi. Nećete vjerovati ali i ja sve češće osjećam nešto u sebi. Nešto što prebire po mome mozgu. Nešto što se hrani informacijama. Što pokušava shvatiti naš jezik da bi razgovaralo s nama. Ja to osjećam. I ne samo to. To biće mene je spasilo od sigurne smrti. Izliječilo me je od AIDSa i ja sam mu zahvalan na tome. To je neko dobroćudno biće.
– Kako vi doživljavate tu komunikaciju. Mislim, kako je osjećate? – pitao sam zbunjen iznenadnim otkrićem nevjerojatnih stvari.
– Najčešće dok spavam. Osjetim da ono upija informacije iz moga mozga, a u tome često dolazi do onih informacija koje sam ja davno zaboravio. No, te informacije nisu zaboravljene i najčešće ga osjećam upravo kad dođe do tih informacija. Ono jednostavno prolazi sve ventile moje svijesti i podsvijesti i traga za znanjem o našoj vrsti.
– Prenosi li to biće tebi poruke o sebi?
– Često sanjam kako lebdim kroz svemir. Takve snove ranije nikada nisam imao. To su sigurno poruke koje mi biće šalje o sebi. Došlo je iz svemira ali još nismo u stanju komunicirati, jer ono ne zna naš jezik, a ni mi njegov.
– Zašto misliš da te je ono izliječilo od AIDSa?
– Osjetio sam to. Umjesto da umirem ja sam počeo oživljavati. Nešto je eliminiralo HIV iz moga organizma i to onda kada sam već bio otpisan. Smio bih se zakleti kako sam ćutio ova dva mala bića kako se svađaju i tuku. Moćni HIV jednostavno je kapitulirao i napustio me. Možeš misliti da ta mala bića lako komuniciraju između sebe a teško s nama.
Ćaskali smo još malo, a onda je stara gospođa počela da pokazuje znakove umora. Dogovorili smo se o slijedećem susretu. Naravno, tražila je od mene da izmijenim imena likova u svome scenariju i da je se sjetim kad dobijem novac za njega. Adresu mi nije ostavila jer to je bilo potpuno logično za jednog bjegunca iz zatvora. Ljubazno smo se pozdravili i rastali.
Kad sam starom liječniku ispričao što sam saznao od Prkija on se duboko zamislio.
– Ovo nadilazi granice naše pameti. Ovo jednostavno više ne može biti osobna stvar jednog umirovljenog zatvorskog liječnika, koji je pola života proveo kao pijanica zbog toga što mu je žena pobjegla s nekim bezveznjakom, niti predmet istraživanja jednog pisca scenarija za filmove o masovnim ubojicama.
– I ja mislim da je stvar suviše ozbiljna i plašim se nekom oteo njegov eksperiment…
– Ne, nije to nikakav eksperiment koji se oteo. Sa svime je upravljano po zakonima koji vladaju u prirodi – prekide on moju opservaciju o zavjeri iz biogenetskih laboratorija. – Moramo to javiti na pravu adresu, a mislim da znam i gdje. Imam jednog prijatelja epidemiologa koji radi u Centralnom Veterinarskom Laboratoriju u Weybridgenu.

*

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Stari liječnik je nekoliko dana pisao pismo svome prijatelju iz studentskih dana, koji je bio poznati istraživač na polju epidemiologije. Čak što više pozvao me je da preselim kod njega. Od propalog čovjeka on je odjednom postao dušobrižnik ljudske vrste. Manijački je listao stare medicinske enciklopedije da bi što stručnije napisao to pismo.
Ja sam se javio producentu. U nekoliko rečenica objasnio sam mu kako sam naletio na čudnu priču o masovnom ubojici, ali da moj scenarij više liči na scenarij za SF film nego dramu o posljedicama rata na određenu kategoriju pojedinaca.
Kada smo obavili to što smo smatrali da treba posvetili smo se radu u njegovom vrtu. On je evocirao uspomene iz svoje mladosti. Tako sam upoznavao domovinu mojih roditelja i polako shvatio zašto su oni napustili ovu divnu zemlju, neposrednih i dobroćudnih ljudi. Posjetio sam i svoje stričeve i ujake. I od njih sam čuo puno toga o ratu koji se svršio prije moga rođenja. Još su se sjećali samo posebno ružnih i posebno lijepih trenutaka iz tog rata, ali manje više su govorili kako je sve to bila velika i u dobroj mjeri nepotrebna povijesna avantura za ljude ovih krajeva. Malo tko se od njih sjećao Tutamute i njemu sličnih.
Desetak dana poslije počeli su se smjenjivati čudni događaji koje u prvi mah nisam mogao shvatiti. Prvo je iz Londona došla ekipa medicinskih stručnjaka kod starog liječnika. Doktorov prijatelj bio je u toj ekipi. Njih dvojica su razgovarali na materinjem jeziku, a ja sam s ostalim članovima ekipe, dvojicom mlađih stručnjaka, razgovarao na engleskom. Bila je to maratonska rasprava i ispitivanje koje je zapisivala jedna mlada žena, koja je tu stigla kao prevoditeljica.
Već sutradan u vikendicu je stigla ekipa iz Interpola. Oni su sve znali i tražili su da im detaljno opišem Prkija i mjesto gdje smo se sastali. Objasnio sam im kako je naš dogovor bio da ja ostavim poruku u Splitu, u restoranu gdje smo se sastali i da će on doći. Odmah su tražili da pošaljem poruku o sastanku za tri dana. Mislio sam da ću morati ići u Split i sudjelovati u lovu na Prkija, ali to nije bilo potrebno. Interpol je u suradnji s hrvatskom policijom lako uhitio Prkija.
Slijedećeg dana stigla je ekipa CNN, a nekoliko sati za njom stigao je i moj producent Emir Kusturica, koji je rođen u Bosni. Bio je već dobro bolestan, ali njušio je događaj i nije žalio energije da bude na licu mjesta, naročito što je to bilo u Bosni.
– Mali – tako me je zvao – genij si. Ja odoh malo u Sarajevo, a ti ostani ovdje i prati sve što se događa. Doveo sam ti pomoć, ali ne želim da itko zna da još jedan naš čovjek radi na ovom slučaju. Kad ovo završimo idemo doma. Oskar je naš.
*
Cijela ta ludnica potrajala je još nekoliko dana. «Naš čovjek» je otišao u London, a ja sam s Emirom otputovao u Los Angeles. Petnaestak dana sam se odmarao. Pregledavao sam materijale koje je «naš čovjek» slao iz Londona. U meni se polako počeo slagati mozaik. Mračna inkvizicija i svijetle sile koje vladaju svijetom…Rat u Bosni, domovini mojih roditelja…Biće iz svemira…Lude krave…Konzerve mljevene govedine… Drogirani mladići koji čine prljave poslove za svjetske moćnike…mračnu inkviziciju.
Onda sam jedne večeri sjeo i počeo pisati scenarij. Dugo sam pisao i dobro se umorio. Nisam htio stati jer sam pao u onaj trans u koji mnogi pisci padnu kad ih uhvati groznica pisanja. Kada sam se fizički umorio od sjedenja za kompjutorom i kada više nisam mogao gledati u ekran, stao sam. Tad sam prvi put osjetio ono. Prvo mi se učinilo da haluciniram od premorenosti, a onda sam se kao kroz san sjetio Prkija koji je kihnuo nekoliko puta dok smo sjedili u mračnom separeu restorana kojem sam već bio zaboravio ime.
U trenutku me uhvatila panika. Pripalio sam cigaretu i posegnuo za čašom. Natočio sam je punu viskija i iskapio. Počeo sam se tresti. Zatim jecati, a onda su mi suze pošle same od sebe. Tako sam i zaspao odjeven i nepokriven. No, tek u snu postao sam svjestan da je ono u meni i da komunicira samnom mnogo bolje nego što je po svim pričama komuniciralo s Tutamutom ili s Prkijem. Slike leta kroz međuzvjezdani prostor bile su prve koje sam anticipirao. Ono mi je pričalo priču o svome podrijetlu, svojoj vrsti. Priču koju ja nisam mogao razumjeti.
Prva misao, kad sam se probudio, bila mi je da se ubijem, skočivši s mosta se u hladnu vodu zaljeva. Onda mi je palo na pamet da s time neću uništiti strano biće u meni. Ribe će me pojesti, a posebno moj mozak. Ono će ostati a lanac koji ljudi mogu kontrolirati će se proširiti i ugroziti vrstu. Nastojao sam biti racionalan, kao što i priliči mojoj vrsti.
Danju je bilo izdržljivo, ali kad sam polupijan legao s mislima o zlim i dobrim silama koje vladaju svijetom, pokušavajući dokučiti smisao zla u životu ljudske zajednice ONO kao da je pročitalo moje misli. Javilo se sada sasvim razgovijetno.»Dobro i zlo, ljubav i mržnja su kategorije koje postoje samo kod superiornih bića i važe samo za njihove zajednice. Za odnose među vrstama to ne važi. Zlo je samo druga strana dobra. Ono što je za nekoga zlo za nekoga je dobro i obratno. Oni jedno drugo ne isključuju nego uvjetuju… Sukob dobra i zla vječita je kategorija života u kozmosu. Nije nikakvo zlo kada superiornija vrsta, radi svoga opstanka, ugrožava drugu vrstu…»
Tad sam skočio iz kreveta i nazvao doktorovog prijatelja u London.
– Gospodine, nemojte se uzrujavati. Za sve ima lijeka samo treba više razboritosti da se on pronađe. Spremite se i dođite u London. Nikome nemojte ništa govoriti. Mi smo na pragu da otkrijemo veliku tajnu…nemojte se uzrujavati – ponovio je on.
Sutradan sam odletio u London. U institutu su me dočekali kao Boga.
– Gospodine, učinit ćete veliku stvar za čovječanstvo ako dozvolite da otvorimo vašu lubanju. Moramo ustanoviti da li imate neko oštećenje na korteksu da bi smo bili sigurni da li je barijera vrste izdržala ili je Ono na pragu da ozbiljno ugrozi vrstu, – reče mi šef instituta.
– Kakvi su moji izgledi da preživim?
– Po našem mišljenju za vas ne bi trebalo biti problema. Izvadit ćemo vam dio mozga. Sasvim malo po našim proračunima. U najgorem slučaju doživjet ćete duboku starost kao mediokritet, ali bez bića u sebi.
– Ako nema drugog izlaza, pristajem, – rekoh ni sam ne znajući odakle čovjeku takva hrabrost.
Kad sam se probudio na operacijskom stolu, nisam znao koliko dugo sam bio u bolnici. Poslije desetak dana pustili su me iz bolnice. Netko me je odveo u Nizozemsku. Moji roditelji su plakali i grlili me kao da sam malo dijete. Nekoliko godina kasnije gledao sam Kusturicin film, a kad sam vidio tko dobiva Oskara za scenarij u njegovom filmu vratio mi se dio sjećanja. Bio je to «naš čovjek».

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: