ROBOTI NA DOPUSTU ( SF radio-drama)

13 Jan

roboti
Prema motivima priča barda američkog SF-a Isaaca Asimova:
Božić bez Rodnya i
pionira bosanskohercegovačkog SF-a Edina Huskovića:

Prvi i posljednji ispravni humanoid.

dramatizirao ANTO ZIRDUM
Likovi:

HOWARD, djed
GRACIA, baka
ROBI, njihov stari kućni robot
De LANCE, njihov sin
HORTENSE, snaha
Le ROY, unuk
RAM-BO, robot najnovije generacije

Vrijem radnje su Božićni blagdani 2050. godina, u Salt Lake Cityu, mjestu gdje je Janica Kostelić na zimskim olimpijskim igrama 2002. godine osvojila 4 medalje. Mjesto i vrijeme izabrao je autor dramatizacije jer toga u Asimovljevoj priči nema, a u Huskovićevoj je vrijeme radnje smješteno u 2126. godinu. Janica Kostelić, koja se spominje u ovoj radio drami, ne spominje se ni kod Asimova (s razlogom) a ni kod Huskovića (bez posebnog razloga), a autor dramatizacije je spominje da priči da malo ekološkog štimunga i omogući povezivanje priče dva navedena autora, jer se obojica uklapaju u fantastičarski nazor ovoga autora.
Biće, naravno, mnogo onih koji će spajanje Huskovića sa Asimovim držati neukusnim, ali za to je isključivi krivac autor radio-dramatizacije, koji će svoje razloge sasvim lako objasniti i obraniti.

HOWARD: SVJETLO. (čuje se paljenje sijalica) Gracia, zašto sjediš u mraku?
GRACIA: Ma nije mrak. Naprosto sam poželjela gledati svanuće najkraćega dana u godini… Hoćeš li glazbu za dobro jutro?
HOWARD: Ne. Želim čuti prognozu. UPALI KANAL VREMENSKA PROGNOZA.
(Čuje se uključivanje radio prijamnika i glas spikera: Danas je 22. prosinca 2050. godine, prvi dan kalendarske zime. Poslije dvadeset godina snijeg je pao na visinama iznad 2500 metara. Budući je ciklona iznad Atlantika jaka očekuje se da će se ove godine snijeg spustiti i na visine od 2000 metara…)
Jesi li čula , Imat ćemo Božić sa snijegom! Baš se radujem što ću našem unuku Le Royu moći pokazati snijeg….
GRACIA: Mislim si nešto… Zašto ne bi smo dali Robiju slobodno za blagdane? Zašto ne bi i on proslavio Božić?
HOWARD: Zašto bi smo mu, zaboga, dali slobodno?
GRACIA: Zašto ne?!
HOWARD: Želiš li dati dopust hladioniku, sterilizatoru, holoprojektoru? Hoćemo li jednostavno isključiti energiju?
GRACIA: Ma hajde Howarde – Robi nije zamrzivač ili sterilizator. On je osoba.
HOWARD: On nije osoba. On je robot! Ne trebaju mu praznici
GRACIA: Kako znaš? On jest osoba. Zaslužuje prigodu da se odmori i uživa u blagdanskom ugođaju.
HOWARD: Kako možemo dati Robiju dopust kad naš sin De Lansi dolazi k nama s onom svojom prekrasnom ženom Hortensom i njihovim sinom Le Royom. Kako misliš da možemo spremiti kuću i sve ostalo što treba bez Robija.
GRACIA: Ali, baš se o tome i radi. De Lans i Hortens mogu dovesti svoga robota, a on može obaviti sve što si spomenuo. Pa znaš da i onako ne misle bog zna kako dobro o Robiju i da bi baš voljeli pokazati što sve njihov može uraditi, a naš ne. I , kažem ti, Robi bi se mogao odmoriti.
HOWARD: Ako te to čini sretnom, onda se i ja slažem. To su i onako samo tri dana. Ali… Ne želim da Robi pomisli da će dobiti dopust za svaki praznik!!!
GRACIA: Ne Howarde, razgovarat ću sa njim i objasniti mu da je to samo ponekad…
HOWARD: Da te čuje Isaac Asimov prevrnuo bi se u grobu. Ti još nisi shvatila njegove zakona robotike po kojima robot ne smije naškoditi čovječanstvu i čovjeku, ili svojom pasivnošću dozvoliti da se istima naškodi. A evo ove godine obilježava se stota obljetnica od njihova objavljivanja. Bila je to onda znanstvena fantastika a danas je stvarnost.
GRACIA: (odlazeći) Čitala sam i ja, kao mala djevojčica, znanstvenu fantastiku. Odmah poslije Asimovljeve smrti Roger MacBride Allen napisao je tri romana, čiji su likovi roboti, ali koje više ne obvezuju zakoni robotike, jer posjeduju gravitonski mozak, za razliku od pozitronskog. Bojim se da ni to danas nije znanstvena fantastika, samo što mi naprosto hoćemo vjerovati da jeste. I zato ja odo Robiju objasniti što je na stvari iako ti misliš da robotima ne treba ništa objašnjavati.
(Glazbena stanka – zvonce na vratima.)

DeLANCE: Dobar dan, Kako je moja uvijek živahna majka?
GRACIA: Dobar dan, dobar dan. Hade ulazite… Kako je bakino zlato malo?
Le ROY: Dobro sam bako, samo mi recite jeste li konačno dali Robija u gužvalicu?!
HORTENSE: Misli na staro željezo. No, budući smo mi doveli sa sobom našega najsuvremenijega robota Ram-boa, nadam se da nam Robija nećete pustiti na oči.
GRACIA: Naravno draga. U stvari dali smo Robiju odmor za praznike.
HOWARD: Kako bi bilo da počnemo s tim da nam vaš Ram-bo pripremi nešto fino za popiti. Ha. Kavu, čaj, čokoladno mlijeko, malo likera…
(Zvuk robota koji ima zbrku u integralnim kolima…jer je to način na koji negoduje…slično zvuku biranja broja na telefonu…)
RAM-BO: Oprema je manjkava gospođo. Ja se ovdje ne mogu snaći. Uopće nije kao u vašem domaćinstvu gdje je sve krajnje automatizirano i programirano.
HORTENSE: Djede! Nemojte samo reći da još niste automatizirali vašu kuhinju i da mama sama spravlja jutarnju kavu…
HOWARD: Robotizirana je kad je Robi u njoj. Draga moja on se tu snalazi bez po muke. Sam upali plin, stavi posudu s vodom, samelje kavu i signalizira kada je voda proključala. Baka samo zaspe kavu…
HORTENSE: Ma nemojte reći. Pa ne živimo mi u dvadesetom stoljeću kada su ljudi sami sebi pravili jaču ili tanju kavu. Danas je to sve dovedeno do savršenstva. Naš Ram-bo u svakom trenutku zna kolika je naša tjelesna temperatura, koliki nam je krvni pritisak i točno zna kakvu će nam kavu napraviti i hoće li u nju staviti kakve lijekove…. Ne, nemojte mi samo pričati o tome kako to više nije kava s okusom i slične gluposti, jer to je neodgovorno spram vašega zdravlja….
HOWARD: Izvrsno Hortens. Slažem se sa tobom. Nego, zašto mi ne bi smo vašega Ram-boa uputili kako se rukuje komandama u našoj kuhinji. Sigurno nam može smućkati, promiješati ili zagrijati što god da je potrebno i dobro da održimo blagdansko raspoloženje.
HORTENSE: Sigurna sam da može, ali hvala providnosti da ne mora. Ne želim se miješati u njegovo programiranje da mu ne smanjim efikasnost, a on zapravo može i bez reprogramiranja naučiti operacije samo mu treba jednom pokazati korak po korak.
GRACIA: Ako se ne umiješamo u programiranje onda ću ga morati ja učiti korak po korak, a ja naprosto ne znam kako se to radi. Ja jesam bila učiteljica, ali nikada nisam učila robote.
HOWARD: Robi ga može uputiti….
GRACIA: Oh, Howarde, ali dali smo Robiju slobodno…
HOWARD: Znam. Ali, nećemo tražiti od njega da išta učini, samo neka uputi Ram.boa kako se ovdje može snaći i on će sve napraviti.
RAM-BO: Gospođo, ne postoji ništa u mome programu i mojim uputama što bi me prisiljavalo da poslušam naloge bilo kojeg robota, a pogotovu ne jednoga koji je stariji model…
HORTENSE: Naravno Ram-bo. Sigurna sam da djed i baka to razumiju…
HOWARD: Kako je Ram-bo podložan drugom zakonu robotike koji ga obvezuje da sluša zapovijedi ljudi onda ćemo učiniti ovako. Neka Robi kaže meni a ja ću Ram-bu. Dajte vi samo sjedite i slušajte malo božićne pjesme dok ja to ne obavim. A ti Le Roy, popni se gore na kat odakle možeš dalekozorom gledati snijeg na planinama. Danas je dobra vidljivost…. Sutra možda odemo do planina…
Le ROY: Djede, ta ti je do sada najbolja. Idem gore.

(Božićna pjesma)
Le ROY: Slušaj Ram-bo! Gdje su božićni pokloni. Kladim seda su mi stari did i baba spremili opet neke ušljive gluposti, ali svejedno, ja ne mogu čekati nikakvo prekosutra.
RAM-BO: Ja ne znam, mali gospodaru.
Le ROY: Ha, što je s tobom Robi, gadna njuško. Znaš li ti gdje su darovi?
ROBI: Da. Ja znam mali gospodaru.
Le ROY: Pa gdje su ti stara bljuvotino?
ROBI: Ne mislim da bi bilo mudro reći vam, mali gospodaru. To bi razočaralo i Graciu i Howarda koji bi vam darove htjeli pokazati prekosutra ujutro.
Le ROY: Slušaj, što misliš s kim razgovaraš, ti glupa robotčino!? Sad sam ti dao izravnu zapovijed. Donesi mi one poklone. Sad ću te maznuti u cjevanicu…. Auuuuuu. Jojjj.
HORTENSE: (Zadihano, histerično) Što je? Što se gogodilo Le Roy. Što?
Le ROY: Udario me je…. Ovaj stari robot čudovište me je udarilo.
HORTENSE: E sad je dosta. Taj vaš stari robot mora biti uništen.
HOWARD: Daj Hortens… Robot ne može udariti dječaka. Prvi zakon robotike to zabranjuje.
HORTENSE: To je stari robot, pokvareni robot. Le Roy kaže….
HOWARD: Le Roy laže. Ne postoji robot ne znam koliko star ili kako pokvaren koji bi mogao udariti dječaka.
Le ROY: Onda me je on – dida me je lupio.
HOWARD: Da bar jesam, ali ni jedan robot to ne bi dozvolio. Pitaj svoga robota. Pitaj Ram-boa bi li ostao stajati nepomično dok bi ja ili Robi tukli tvog dječaka. Ram-bo!
RAM-BO: Ja ne bih dozvolio da se ikakvo zlo dogodi mladom gospodaru. Gospođo, ali ja nisam znao kakva mu je namjera. On je šutnuo Robija u cjevanicu bosim stopalom, gospođo.
HORTENSE: Onda je za to imao dobar razlog. Svejedno ću dati vašeg robota da ga unište.
HOWARD: Samo daj Hortens. Osim ako hoćeš uništiti efikasnost svoga robota pokušavajući ga programirati da laže. On će posvjedočiti o onome što se stvarno dogodilo prije nego je došlo do šuta, a to isto ću sa zadovoljstvom učiniti i ja.
De LANCE: Hortens. Daj se mani ćorava posla. Svojoj mami si uglavila najnovijeg robota, a staroga si dala na reciklažu. Je li tvoja mama danas sretnija? Nije. Osjeća li se bolje. Ne osjeća. Je li zdravija. Nije. Zaboga. Nemoj nam kvariti praznike. Tata. Jesu li žive one moje sanjke i skije.
HOWARD: Tvoja mama nije nikada dala da ih bacim. Još su u podrumu. Robi zna kako će ih pronaći.
De LANCE: Neka ih Robi pronađe, a Ram-bo će ih pripremiti za snijeg. Sutra će doći i tetka Janica s mužem i djecom pa idemo u planinu. A ti Le Roy, Ispričaj se djedu pa će ti sutra pokazati kako se sanka… Je li to OK.
Le ROY: Oprosti djede, samo sam bio nestrpljiv da vidim darove…
GRACIA: Svi smo mi bili djeca i svi smo bili nestrpljivi, ali nismo imali robote, i vjerovali smo u čaroliju djeda božićnjaka. Hajdemo sada dolje…Baka će vam pričati o tome kako je tetka Janica dobila ime po jednoj skijašici iz Hrvatske, koja je na zimskoj olipijadi, ovdje u Salt Lake Cityu prije 48 godina osvojila 4 medalje.

(Glazba, a onda se čuje preturanje stvari u podrumu)

ROBI: Ovo su skije gospodina Le Dancija, a ovo njegove sestre Janice. Samo ne mogu da pronađem te sanke na kojima se sanjkao kao dijete. Često se sjetim kako su voljeli snijeg, dok ga je bilo na planinama oko Salt Lake Citya.
RAM-BO: Ti nisi baš skroz zastario robot kad se možeš sjećati. A reci mi po kome je njihova kćerka Janica dobila ime?
ROBI: To ne znam.
RAM-BO: Vidiš, ti nisi robot programiran da uči i zato si malo koristan. Zbog toga će te jednoga dana reciklirati.
ROBI: Ti znaš po kome je dobila ime. Daj reci i meni, gospodarici Graciji će biti drago kad vidi da to znam. Naprosto želim da bolje služim svojim gospodarima.
RAM-BO: Ti Robi doista nisi obična kanta kako se doimaš. Ti imaš i želje.
ROBI: Programiran sam da želim ispuniti želje…
RAM-BO: Ne ti imaš svoje želje.
ROBI: Pa izgleda da imam. Želim tebi zahvaliti što danas nisi slagao…
RAM-BO: Ljudi baš i ne vole moralna bića, a etična robota, bolje reći humanoida kakav sam ja, pogotovu. Mnogi velik gradovi su metastazirali u stopu prateći pohlepne ljudske porive prisvajanja, iskorištavanja i eksploatiranja ili jednostranog prilagođavanja. Jednom mi je moj tvorac, dr. Kameron rekao da bi me moje karakterno savršenstvo, kako ga je on programirao, moglo ubiti, i izrazio svoje žaljenje zbog toga. Znaš li što sam mu ja rekao?
ROBI: Teško te pratim. Nisam programiran za donošenje tako teških sudova.
RAM-BO: Rekao sam mu da roboti i humanoidi nemaju niti svijesti niti straha od smrti i da se nas ne može ubiti. Mi samo štitimo svoj integritet, sukladno trećem zakonu robotike, osim kad je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom. A drugi zakon kaže: Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s nultim ili prvim zakonom. No, problem nastaje kada se javi humanoid i robot s karakterom, programiran po nekom moralnom načelu koje to okruženje u tom vremenu ne priznaje. Ljudi to jednostavno riješe. Isključe robota i recikliraju ga. No, treći zakon robotike nalaže robotu da čuva svoj integritet, ako to nije suprotno nultom, prvom i drugom zakonu. A ova tri zakona definiraju ljudi, a oni ih i poštuju dok se ne promijene okolnosti u kojima oni žive.
ROBI: A kad se promijene okolnosti oni nas robote ne šljive.
RAM-BO: Eto vidiš. Ti donosiš i složene zaključke. Ti misliš.
ROBI: Mora da si me ti inficirao virusom mišljenja.
RAM-BO: Ako jesam, nije bilo planirano i programirano… nego, jesi li našao te sanke.
ROBI: Jesam. Treba ih samo izvući… Želio bih da se malo posankam…
RAM-BO: Robot ne smije pred ljudima iskazivati svoje želje, to je protivno trećem zakonu robotike jer time dovodi ljude u napast da ga dezintegriraju i recikliraju, pošalju u gužvaonicu kako kaže mali gospodar Le Roy. Molim te vodi računa o tome.
ROBI: Hvala. Hoću. Nego Ram-bo, reci mi, ako postoje moralni roboti, onda postoje i programirani da budu nemoralni, ubojice, rušitelji koji podržavaju bezdušnost i svirepost ljudskoga sustava ponašanja.
RAM-BO: U pravu si. I baš zbog toga mi moramo biti posebno osjetljivi u očuvanju svoga integriteta, jer na taj način će mo i ljude zaštiti od njih samih i njihovih nemoralnih robota. Idemo sada.

(Glazba postprazničkog raspoloženja)

HOWARD: Žao mi je Robi. Bio je užasan Božić, a sve zato što smo ga htjeli slaviti bez tebe. Više to nećemo nikada. Obećavam ti.
ROBI: Hvala vam Gospodaru. Moram priznati da je bilo trenutaka kada sam vrlo iskreno poželio da zakoni robotike ne postoje. Mogu li se povući?
HOWARD: Može.
GRACIA: Sad će mo mi sami na miru popiti onu moju kavu. Što ti je što si zamišljen.
HOWARD: Mogu shvatiti i priznati da naš robot Robi može biti umoran, ali ni jedan robot ne može poželjeti da zakoni robotike ne postoje. To nije moguće bez obzira na sve okolnosti. Ako ga prijavim Robija će nesumnjivo rastaviti, i reprogramirati. To ti je isto kao da nam daju novoga kao nadomjestak, a znam da mi ti to ne bi oprostila, ma kako on bio efikasan.
GRACIA: A zato si tako šutljiv. I da znaš u pravu si. Nikad ti to ne bih oprostila. U mojim osjećanjima ništa ne može zamijeniti Robija. Naprosto sam već dovoljno stara da mijenjam navike i uspostavljam nove ljubavi.
HOWARD: U stvari ni ja sebi ne bih mogao oprostiti. Bez obzira na sve Robijeve nedostatke, pa i sumnjive porive da iskazuije želje, ne bih mogao podnijeti da dadnem tu zadovoljštinu onoj Hortensi. Ali ako ne učinimo ništa živjet će mo s robotom koji je sposoban poželjeti da zakoni robotike ne postoje. A od toga da poželi pa do toga da pokaže da ne postoje samo je jedan korak.
GRACIA: Pa rekla sam ti da je onoga Isaaca Asimova odmah poslije smrti opovrgao onaj Roger MacBride Allen čije robote, ne obvezuju zakoni robotike, jer posjeduju gravitonski mozak, za razliku od pozitronskog. Navikli smo se živjeti sa tim slugama, sad se moramo naviknuti na misao da bi sluge mogle postati samosvjesne i poželjeti biti gospodari. No, čovjek je biće nade i on se uvijek nada najboljemu. Hajmo mi sada spavati.
HOWARD: Hajdemo. UGASI SVJETLO. (čuje se gašenje svjetla).

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: