Anto Zirdum: SF PUT DO CJELOVITE ANTICIPACIJE FENOMENA ŽIVLJENJA U KOZMIČKIM RAZMJERAMA

12 Jan

SPECIJALIZACIJA kao organizacijsko dostignuće zapadne civilizacije donijela je toj civilizacijni neslućen tehnološki napredak, ali stanovit nazadak čovjeka te civilizacije glede njegove orijentiranosti u univerzumu. Specijalizacija funkcija donijela je ljude specijaliste u svim sferama života. U znanosti, u proizvodnji, u umjetnosti, politici, religiji. Profesionalna orijentacija i selekcija stavljene su u funkciju da čovjeku olakšaju ostvarenje njegovo kao specijaliste, navodno humanizirajući taj čin kroz otkrivanje njegovih prirodnih predispozicija, sklonosti i želja i skladno uklapanje u taj rascjepkani svijet. Neuklopljenost u taj svijet, i neostvarenost u njemu najčešće se promatra kao fenomen promašene profesije. Nužnost postojanja profesija univerzalaca (obično ih se naziva univerzalnim neznalicama) kao što su novinari, pravnici, kadrolozi, filozofi (što je pak to), te književnici, razni umjetnici, svećenici, te razni menadžeri i sl. također se svodi na najmanju moguću mjeru raznim načinima specijalizacije i u ovim branšama, a sve u cilju efikasnosti.

U moru te specijalističke rascjepkanosti nužno se javlja i žanrovska književnost, ali senzibilitet istinski slobodnog bića umjetnika, često kroz svoju pobunu daje nam fikcije i vizije svijetova koji su mogući kao posljedica postojeće ustrojenosti svijeta. Znanstveno fantastična literatura i u užem i u širem smislu prednjači na tom polju. Razlog je jednostavan. Ova literatura ne robuje dnevnopolitičkom pritisku i aktualnim problemima, već ekstrapolirajući iste kroz prostor i vrijeme operira mogućim konzekvencama postojećih razvojnih trendova.

Što je to zapravo znanstveno fantastična književnost?

Termin znanstvena fantastika (engleski SFIENCE FICTION) pojavio se u Americi sredinom dvadesetih godina ovog stoljeća, i ako je išta sigurno onda je on nedvojbeno kod nas loše perveden odnosno nesrećnbo odabran. SCIENCE na engleskom znači znanje, znanost, a FICTION je na engleskom nogo određeniji pojam nego FANTASTIKA koji mi upotrebljkavamo, odnosnoi koji se kod nas udomaćio. Naime, FICTION svoje značenje proširuje na cjelokupn u literaturu odnosno beletristiku i ne podrazumjeva samo izmišljotine, bajke i bavljenje utvarama, avetima, sablastima i nadnaravnim pojavama i nevjerojatnim fantazijama, već maštovitu stvaralačku imaginaciju o čitavom nizu manje ili više fenomena. Kao poseban književni odnosno umjetničkmi žanr obrađuje univerzalne ljudske dileme i probleme, ali češće od drugih zalazi u fenomene kojima danas ne vidimo riješenje, odnosno koji danas nisu prisutni u čistom obliku, neovisno od toga da li su locirani u prošlosti, sadašnjosti ili se očekuju u budoćnosti, ali ih je moguće dokučiti obzirom na razvitak znanosti i logičkih konstrukcija (fikcija) naše mašte, a napose umjetnikove mašte.

SF književnost proučava djelovanje tih fenomena na čovjeka, njegove nove moralne kvaltete, dileme pri promjeni čovjekove okoline, ispituje čoivjeka današnjice i opravdanost njegovih pogleda na svijet u kontekstu moguće budućnosti. Stanislav Lem tvrdi da “u SF na može biti neobjašnjivih čuda, transcedencija, vragova ili demona. Jednom riječju osnova zbivanja mora biti vjerojatna…”

ZF nije tvorevina ovog stoljeća. Najčešće se spominju Vern i Vels kao osnivači žanra. To je svojevrsna nepravda. SF prati čovječanstvo još od davnina. Tekstovi kabale i mnogi dijelovi velikih knjiga su fantastika, a takvih dijela bilo je davno prije dvadesetog stoljeća. No, ipak u ovom stoljeću ona se javlja kao žanr, koji je u posljednjih nekoliko godina izborio sebi zavidno mjesto u novijoj povijesti umjetnosti, a posebice u književnosti i na filmu.

Početkom dvadesetog stoljeća u Italiji se pojavio umjetnički pravac FUTURIZAM, u likovnoj umjetnosti i u poeziji. Osnovni nositelj mu je pjesnik MARINETI. Futurizam negira tradiciju, veliča industriju i mehanizaciju…Futurizam tog doba imao je i neka negativna negativna obilježja, koja su i dans prisutna u znanstvenoj fantastici, najčešće u tzv. tvrdoj fantastici.

No danas je to najčešće pesimistička vizija, odnosno negativna UTOPIJA koja nas upozorava na moguće negativne trendove u razvitku kultura civilizacije. Zapravo, na osnovama futurizma razvila se NEGATIVNA UTOPIJA kao svojevrstan ANTI FUTURIZAM i to bi predstavljalo jedan od pravaca znanstvene fantastike čiji predstavnici su Zamjetin, Haksli, Orvel, Čapek, Bulgakov i drugi koji pišu uglavnom socio-psihološki intoniranu literaturu, odnosno probleme čovjeka u uvjetima visoke industrijalizacije, automatizacije, totalitarizma, materijalnog izobilja i sl. Ova literatura uglavnom se bavi bliskom budućnošću.

Osvrt na mjesto i ulogu osobe u jednom fiktivno-idealnom modelu totalitarističkog sustava Džordža Orvela, koji on daje u svom romanu “1984”, i na, takođe fiktivnu sliku jednog “Divnog novog svijeta” koju daje Haksli u istoimenom romanu.

Kako se i u jednoj i u drugoj futurističkoj viziji mogućega odnosa prema osobi, naziru elementi danas, na razne načine modificiranog, manipuliranja sa čovjekom, to se naše bavljenje, prije svega kadrologijskom, koncepcijom tih znanstveno-fantastičnih vizija neće zadržavati na pukom futurizmu, već će podrazumjevati da sve spomenuto na specifičan način implicira sadašnjost i naravno neposrednu budućnost oslonjenu na neposrednu prošlost.

Sustav totalne kontrole osobe kroz sistematsko uništavanje osobe tj. stvaranje OSOBE-BEZ-OSOBNOSTI, koja se može izvući iz Orvelovog romana, mogao bi se svesti na realizaciju najcrnjih Maltusovih predviđanja, ( “ipak ima država u kojima se ne poduzima sve da se pučanstvo ne poveća iznad sredstava uzdržavanja. To vodi bijedi nižih klasa društva i spriječava bilo kakvo ozbiljnije poboljšanje njihovog položaja.” prema Samuelsonovoj Ekonomskoj čitanci ) kombiniranih sa idealnim tipom takozvane KADROVSKE PARTIJE koja svoju totalnu vlast ostvaruje preko manjeg broja vrhunskih političkih profesionalnih kadrova, bezimenih rukovodećih mozgova, koji imaju monopol nad prošlošću, sadašnjošću i budućnošću (članovi uže partije) i šireg broja predanih, indoktriniranih, discipliniranih i nadasve kontroliranih kadrova (članovi šire partije).

Preko ovih discipliniranih kadrova rješavaju se svi stručni i politički problemi, tj. omogućuju se funkcioniranja sustava u kojem manjina ima apsolutnu vlast i moć (moć radi moći) nad većinom. Masovna disciplina se postiže svim vidovima manipulacije (propaganda, indoktrinacija, reklama itd.), a individualna – neposrednom sistematiziranom kontrolom svih članova partije (preko teleekrana i razvijenog sustava dojavljivanja, prijavljivanja i potkazivanja) kao i posebnim sistemom čistki, preodgajanja, ispiranja mozga i uništavanja ličnosti. “Biti ideološki ispravan znači ne misliti – nemati potrebu da se misli” (str. 49). “Ministarstvo istine” u kojem se drži monopol na informacije i prekraja historija i “Policija misli” karakteristične su institucija jedne od tri totalitarističke države koje su stalno u ratu. Osnovne parole ovakvog sustava su:

SLOBODA JE ROPSTVO
RAT JE MIR
NEZNANJE JE MOĆ

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Dok Orvel ukazuje na opasnost od hipertrofije državne mašinerije i njene sposobnosti da manipulira čovjekovu osobnost razvijanjem do apsurda svog aparata na svim područjima javne djelatnosti, Haksli upozorava na opasnost koja prijeti od zloupotrebe prirodnih znanosti, prije svega biologije i genetike. Prvi nastoji da razvije do krajnjih konzekvenci dominaciju jedne političke etatističke strukture koja svakog građanina pretvara u nemoćni i beznačajni točkić totalne državne mašine, drugi vidi opasnost u tome da se čovjek podvrgne manipuliranju u ranom djetinjstvu, kako bi bio uključen u život nemoćan i predodredjen da bude kotačić i poslušno orudje vladajuće volje koncentrirane u jednoj svjetskoj vladi anonimnih mudraca.

U romanu 1984. težište je položeno na cijeli spektar metoda i sredstava za političko i psihološko potčinjavanje čovjeka volji centralne državne vlasti, a u Divnom novom svijetu taj problem je sporedan, jer su stručnjaci u posebnim institutima za proizvodnju ljudi osigurali da na svijet dolaze samo tipizirani i kategorizirani genetski obradjeni ljudi, tj. kadrovi. Naime, radi se o proizvodnji kadrova za točno odredjene namjene. Npr. proizvodnja delta – minus serije od 187 blizanaca programiranih za rad u rudnicima na sjevernim dijelovima Zemlje, koji nemaju nikakve želje, recimo da odu u Afriku, jer ne podnose vrućinu itd. Sve se to događa u funkciji besprekornog funkcioniranja sustava u kojem je i sreća totalno kontrolirana.

Možda vam se sve čini pretjeranom fikcijom, ali pored nas se pojavljuju nepobitne činjenice koje je Haksli predvidio tek za pet stoljeća. Naime, prve dvojke, trojke, četvorke, petorke i šestorke iz epruvete su već rodjene. Sad su na redu sedmorke….

Druga vrsta SF literature i filma bavi se, da tako kažemo, vanzemaljskim fenomenima – kozmosom i dalekom budućnošću, u kojoj je čovjek također glavni akter svih radnji, a njega prate visoka kompjutorizirana tehnika, roboti androidi i druge vrste u svemiru.

Tu su razni tematski krugovi. Među prve spada KONTAKT. Unutar tog tematskog kruga je: kontakt čovjeka s bićima, bića s čovjekom i prvi kontakt. U istu kategoriju može se svrstati i varijanta posrednog kontakta s drugim bićima ili s onima koja su nestala ili su predaleko.

TERACENTRIZAM je jedno od lošijih obilježja početničke literature ovog tipa. Civilizirana bića s drugih planeta najčeše su nižeg rasta od čovjeka, velikih glava, slabašnih ekstremiteta, šiljatih ušiju i ružna su, a u najgoroj varijanti su zeleni i naravno humanoidni. No, ima i veoma dobrih primjera ove literature koji zadaju udarac ovom terocentrizmu.

Tako Braun u svom romanu “Gost iz svemira” opisuje čovjekoliko stvorenje koje dolazi u posjet zamljanima. Po uspostavljenom kontaktu nabija ljudima sve moguće komplekse, a na kraju se ispostavi da se radi o običnoj Lajki, domaćoj životinji koja je poslana na Zemlju eksperimentalno, da provjeri da li je na našu planetu izvodljiv dolazak sa Epsilon Euridana.

Najpoznatiji predstavnik ovog smijera SF literature je kod nas dobro poznati Karl Sagan.

Treća vrsta, odnosno tematski krug, bavi se odnosom čovjeka i stroja. Tu se najčešće spominju ANDROIDI čovjekoliki roboti, koji imaju sve odlike inteligentnog bića, ali nemaju emocije. Najveći predstavnik ove tematike je ISAK ASIMOV, koji je definirao i zakone robotike.

Ovi zakoni se mogu tretirati kao i svaki drugi znanstveni zakoni a radi se o vrlo jednostavnim principima programiranja pozitronskih mozgova., a to su:

1. Robot ne smije nanjeti štetu ljudskom biću ni dozvoliti da ljudsko biće njegovom neaktivnošću bude povrijeđeno.

2. Robot mora slušati zapovjedi ljudskih bića osim ako te zapovjedi nisu u suprotnosti s prvim pravilom (zakonom).

3. Robot mora štititi svoje postojanje osim ako se ta zaštita ne kosi sa prvim i drugim zakonom.

Jednostavno zar ne. Sva velika otkrića su jednostavna.

Međutim, ljudska opsesija strojevima pretvorila se u moru suvremenog čovjeka kada je postao svijestan da mu prijeti opsanost od straojeva. Naime čovjek je stvorio kibernetski organizam koji vlada daleko većim brojem informacija nego i najrazvijeniji mozak pojedinca. Opasnost od nadmoći stroja je postala realna, a najveći prikriveni strah čovjeka je od toga da stroj ne postane samosvjestan. Krajnja konsekvenca toga je da bi samosvjesni stroj postao svjestan svoga tvorca i tada bi se moglo dogoditi da u borbi za opstanak on poželi uništiti svoga tvorca.

Divan roman o tome nedavno je izašao i u hrvatskom prijevodu. Jack Willjemson napisao je roman HUMANOIDI.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Nešto što je najfantastičnije a vjerojatno i najznanstvenije u ovoj literaturi jeste tematski krug koji obuhvata fenomen PUTOVANJA U PRO[LOST I BUDU]NOST. No on najčešće predstavlja metod za dovođenje junaka u određene situacije u prošlosti ili izlet u budućnost, a manje tematski blok kao neovisnu cjelinu. Tu se često protežu čudnovati strojevi i Anštajnove zamršene formule, koje malo tko može razumjeti.

Česta tema je i kolonizacija svemira i eksploatacija ruda s drugih planeta. Tu su i ratovi svjetova i mnoštvo drugih tema.

Sve ovo nas dovodi do zaključka da se SF literatura razvila kao odgovor na nove okolnosti društvenog razvitka. Književni žanrovi su i povijesna i književna pojava. Njihov nastanak je povezan s kompliciranim kulturnim, povijesnim i književnim okolnostima i moramo ih ocjenjivati kao društvenu pojavu. Kod SF-a je važno to da se radi o literaturi apstraktnih konstrukcija u kojima se ne preslikava i ne prikazuje realnost u pravom smislu te riječi, nego analitičko-sintetički mjenja kroz apstraktno-logičke misli i konstrukcije, te stoga ima drugačiju spoznajnu i kognitivnu funkciju nego literarno proživljavanje djela tzv. obične suvremene književnosti. Ova literatura nadgrađuje empirijska iskustva, a time doprinosi dubljem razumjevanju života i spoznavanja samoga sebe.

, 2002

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

DIDASKALIJE

TEATARSKI BLOG

ANTO ZIRDUM

bh fantasy

ZONE SF KNJIŽEVNOSTI

B-H-S-C GOVORNO PODRUČJE

Književni kutak

JASMINA HANJALIĆ

%d bloggers like this: